Ponoć je.. Na stolu su rasipane fotografije. Vaše su, Majko. Na ovoj ste Vi - učenica, a na onoj - s raskošnom kosom pod svadbenim vijencem. A na ovoj - ja sam s Vama. U tišini pregledavam svaku, pletem slatku tjeskobnu uspomenu, a u mislima tražim riječi poput molitava kako bih ih lako stavio u moje pismo Vama.
I pronalazim. Ta je riječ - hvala. Hvala Vam, Majko, za sve što imam i što ću imati. Hvala što držite nebo na ramenima, zato i mogu do visina. Hvala što još na pragu mojih godina ste me naučili izgovarati molitvu. Promišljeno i tiho.
Hvala na vezenoj košulji. I na ručniku na kojem Ste mi vezeli sretnu sudbinu. Ne crnim, nego koncem, plavim poput neba.
I još te jako molim, Majko, prenesi moje "hvala" ponizna srca Mariji, Ivanovoj Majci. Više Njoj neće moći reći: "Hvala Ti, draga moja Majko." Usne su mu već hladne, a čelo je kao crna zemlja oranica. Ona više neće čuti njegov zvonki, kao djevojački glas.
On je na visinama, tamo gdje nema niti tuge niti sjete. Uzdignuo se prema nebu kao zraka svjetlosti. U vrijeme kada su zreli suncokreti sagnuli svoje glave. Iz Marjinke. Recite Mariji još i to da je njezin Ivan - anđeo čuvar za sve koji jesu na zemlji ukrajinskoj.
Recite, Mamo, da je Ivan uistinu Junak i ponos Majke. Majke-Ukrajine. Marija će se vjerojatno umiti suzama.. Ali Vi Njoj recite da je Ivanovo ime zapečaćeno u sjećanju zahvalnih Njoj Ukrajinaca. Ovo sjećanje izranja ne samo druge nedjelje svibnja, ono je između nas svakog dana.
Jako bih molio da Vi, Majko, prenesete moj pozdrav i Tamari, Ivanovoj kćeri, koja je plemenito i snažne vjere čekala svoga Stasa, zarobljenog u kazamatu u Gornjouralsku za riječ istine. O Ukrajini i za Ukrajinu. Ali vrata su se razišla, i Stas je na slobodi. A Majka je sretna.
Ali postoji li savršenija slika od nasmijane sretne Majke?!
Stoga, neka se sveti i svijetli ime Vaše, Majko!
I ne samo druge nedjelje svibnja, već svaki dan i -zauvijek.
Veleposlanik Vasilj Kirilič