U ovo kišovito nadvečerje svi su muškarci rastuzenog gradića na koljena stali.
Nekoć su već stajali na koljenima, ali bilo je to jer su se trebali vode iz izvora napiti, ili od oca i majke blagoslov zatražiti.
Jer ne postoje, vjerojatno, drugi snažni razlozi zbog kojih bi muškarac na koljena stao.
Stajali su uspravljenih ramena i pognutih glava, a koljena su bila naslonjena na oštro kamenje koje je virilo s obje strane ceste. Posvuda je vladala tišina koju su razbijale crne vrane krikom strašnim poput oštrog mača.
Heroj je išao u grad. Nije išao. Nosili su ga, lagano odzvanjajući ravnim koracima, snažni mladići širokih ramena u vojnim odorama.
Ponegdje se čuo lagani ženski jauk. To se srce Majćino lomilo na dvje polovice. A tamo dalje gutali su suze djevojke. Čekali su Heroja. Svaka na svoj način. Jedna je mislila stati pred oltar s Herojem, druge - slušati njegove mudre riječi.
Ulazio je u grad. Činilo se da se nebo otvorilo, jer je sunce usmjerilo svoje tanke sunčeve zrake prema tužnoj povorci.
Poravnavši se s Narodnim domom "Prosvjeta", višeglasno “Slava Ukrajini. Heroju slava!" uzdiglo se u nebo. Tamo su, skupljeni jedan uz drugoga, u tuzi stajali dostojanstvenici „Prosvjete“, između kojih je nekad blistao Heroj. Blistao je mudrošću, predanošću kršćanskim vrijednostima i plemenitošću. A također – nevjerojatnom ljubavi prema svemu ukrajinskom: jeziku, vezu, pjesmama, tradicijama i običajima, umjetničkoj baštini. Pisao je pjesme i čitao retke svojih minijatura u „Prosvjeti“.
Susret povorke Heroja i izabranih okupljenih prosvjetitelja javio je znak da je On kao da već stigao. U vječnost. U sjećanje. Malih i velikih. Onih koji su na koljena stali i onih koji su tmuro sa strane stajali, povremeno brišući suze.
Heroj se vratio i postao savjest zajednice.
I od tada oni, koji su Ga nosili kući na svojim ramenima, i oni koji su oplakivali put Heroja, pa čak i oni koji još nisu shvatili veličinu njegovog povratka, svaki svoj korak sudbonosni mjere sa sjećanjem na Heroja ...
Oni će još stati na koljena pred Herojem, ali nikada neće kleknuti pred osvajačem.
Veleposlanik Vasilj Kirilič