Još nisu stigli vratiti se kući nakon protjerivanja 1944. godine, a već njih ponovno tjeraju, pišući prigovore istim rukopisom kao i "detaljna izvješća o preseljenju..".

Njih tresu, usred noći uzimaju u opsadu, a u zoru već vode u okovima. Zatim obitelj traži njih kao nestale osobe. Neki su nađeni zaključani tamo gdje jedva zrake sunca prodiru, drugi - izvan svoje zemlje, a o trećima odvjetnici izvješćuju. Nakon toga dolazi vijest o nekome iz Kurgana ili iz Kirova, ili ti iz sela Jasne Sovjetskog rajona.

Progon je rana njihovog roda.

Oni ne mogu pokopati po običaju, u žurbi grobovi kopaju i jedva mrtvaca zemljom  pokrivaju.. Jer nadzornici ispunjuju upute okupatora. U rodnoj zemlji prava na sjećanje nemaju, jer prepuno je okrutnih istina.  

Njihov jedini spomenik arhitekture okupatori  uništavaju te "restauracijom" ovu oholost imenuju.

Oni su strpljivi, uporni, odani jedni drugima, jaki i neuništivi.

Za njih je život vrijednost. On nije ispijen do dna, nego pun je djelovanja, duha i vjere. Ovu istinu svjedoči "Tuđa molitva". Ljubav prema životu ponekad tjera ih da se povuku.

Idu kući stoljećima. A starešine im put ravnaju. Ali ne onaj kojom su njihova braća išla u filmu "Kući". Nego put zajedništva s onima koji jesu i nisu rođeni u roditeljskom kraju.

Prema ukorjenjivanju, prema vječnosti. Zato što nemaju drugu zemlju koja bi se etničkom zvala.

Više ne čekaju poniznog "Oprostite mi..."(Bulat Okudžava, 1987), nego viču prema svijetu da se očisti put od trnja kući.

No, hoće Ii čuti svijet taj glas ispaćenog naroda?!

Čut će. Razići će se na sve strane porobljivači, "i na obnovljenoj zemlji neće biti zlotvora niti supostata."

Krimski Tatari. Povratak kući. U Krim. A Krim - u Ukrajinu.

Svake godine 18. svibnja Ukrajina obilježava sjećanje na žrtve genocida nad krimskotatarskim narodom koji je proveo komunistički režim bivšeg SSSR-a.

Veleposlanik Vasilj Kirilič