80. obljetnica Holodomora u Ukrajini.

Staljinov pokušaj ubojstva glađu cijelog naroda.

 

23. studenog 2013. godine Ukrajina je obilježila 80. obljetnicu najcrnije tragedije u svojoj povijesti, a ujedno, ako se izuzmu svjetski ratovi, i najveće humanitarne katastrofe u historiji čovječanstva.

Radi se o Holodomoru ili Pomoru glađu koji je tijekom 1932.-1933. godina pokosio milione ukrajinskih seljaka. Točni brojevi nisu poznati. 2010. godine znanstveno-demografska ekspertiza je ustvrdila da je od gladi umrlo 3 milijuna 941 tisuća ljudi, a ako se uračunaju nerođena djeca onda gubici nacije iznose dodatnih 6 miliona osoba. Ali ekspertiza je bila znanstvena i baratala isključivo potvrđenim podacima, a oni su u Staljinovo doba skrivali i falsificirali. Osim toga, smrt često nije ostavljala svjedoke – izumirale su cijele obitelji, rodovi, čak i cijela sela nad kojima su predstavnici sovjetske vlasti umjesto crvene podizali crnu zastavu. Tako da su realne brojke, bez sumnje, mnogo veće.

Ljudska psiha je uređena tako da ne može u punoj mjeri shvatiti i prihvatiti svu dubinu te neizmjerne tragedije, milijunske brojke doimaju se kao strašna, ali ipak statistika. Mi mnogo oštrije doživljavamo i suosjećamo konkretnom ljudskom biću i njegovom jadu. Zato ću navesti samo jedno od tisuća svjedočanstava onih tko je preživio Holodomor: „U gradiću Bogoduhovu tijekom mjeseca umrlo je troje djece Maksima Kovalja. U obitelji Jevmena Bondarenka smrt je u veljači odnijela 5-godišnju Tanju, u travnju – 10-godišnjeg Fedora, u svibnju – odmah dvoje preostale djece, 6-godišnjeg Kostju i 8-godišnju Marijku. Tijekom travnja i svibnja izgubio je četvoro svoje djece Panas Kovalj“.

I to nije bio neki izuzetni slučaj, po cijeloj Ukrajini stotine tisuća roditelja morali su gledati kako jedno po jedno u strašnim mukama ginu njihova djeca da bi na kraju umrli i sami.

Međutim, ima čimbenika koji čine tu nezamislivu tragediju još neshvatljivijom i stravičnijom. Glavni od njih je sljedeći: Velika Glad nije se dogodila zbog loše ljetine ili nekih prirodnih kataklizama. Ona je bila vještački organizirana od strane Staljinove strahovlade. Podaci svjedoče da je 1932. godine ljetina bila sasvim normalna, više od toga – dok su milioni umirali od gladi Sovjetski Savez je naveliko izvozio žitarice u inostranstvo da bi osigurao devize za kurs na industrijalizaciju koji je proglasila Komunistička partija.

Čitatelj koji nije upućen u realnosti Staljinovog režima mogao bi postaviti pitanje: kako je bilo moguće organizirati vještačku glad u zemlji koja ima najplodniju u svijetu crnicu i nekad se zvala žitnicom Europe, a glavno – zašto bi vlast jedne države krenula u masovno uništenje vlastitog naroda? 

Prvo ću odgovoriti na glavno pitanje. Prvi razlog je provođenje nasilničke „kolektivizacije“ – ujedinjenja svih seljaka u kolhoze s oduzimanjem zemlje, konja, stoke, poljoprivredne tehnike. Ukrajinski seljak je oduvijek bio vrlo čvrsto vezan za svoju vlastitu njivu, te ljudi su činili jak otpor komunističkoj pljački što je s gledišta Staljina već bila kontrarevolucija. Još prije Holodomora stotine tisuća ukrajinskih bar malo imućnih seljaka zajedno s obitelji bili su žigosani kao „kulaci“ i izvezeni u Sibir gdje su većina od njih našli smrt.

Međutim, osim kolektivizacije bio je i još jedan mnogo ozbiljniji razlog Holodomora. Tijekom revolucije Ukrajinski je narod iskoristio povijesnu priliku i uspostavio svoju neovisnu nacionalnu državu Ukrajinsku Narodnu Republiku koja se borila s boljševicima i drugim neprijateljima od 1917. sve do 1920. godine.

Osnovu vojske neovisne Ukrajine su sastavljali upravo seljaci koji su na frontama Prvog svjetskog rata postali vješti vojnici, a i stekli širi pogled na svijet, na svoj život i na sudbinu svoje domovine. Na kraju su komunisti pobijedili i Ukrajina je postala republikom SSSR-a. Ali oni koji su spoznali okus lične i nacionalne slobode ostali su u zemlji, a znači da je ostala i mogućnost da će Ukrajina, druga po razmjerima i po gospodarskom potencijalu republika Sovjetskoga Saveza, dići bunu i obnoviti svoju državnost. To bi bio krah cijelog komunističkog imperija i njegove ideologije. Da bi izbjegao takvu opasnost i kaznio Ukrajinski narod za nepokornost i težnju prema slobodi totalitarni režim je izumio izuzetno perfidan način masovnog istrebljenja i to u mirno doba – vještačku glad.

A sada o metodama – u socijalističkom sustavu kolhozi i samostalni seljaci bili su dužni izdvajati neki postotak ljetine za državu. 1932.-1933. država je odredila toliko visoke norme davanja da većina gospodarstava ih nije mogla podnijeti. To je bilo proglašeno „kulačkom sabotažom“. U sela su krenuli naoružani odredi aktivista koji su oduzimali seljacima svu, doslovce svu hranu tobože kako bi nadoknadili manjak danka. Mnoga sela koja su se smatrala posebice kontrarevolucionarnim bila su i službeno upisana u crne spiskove. Tu su represije bile osobito okrutne i upravo su ta sela izumrla do zadnjeg čovjeka.

Vlast je donijela tako zvani „zakon o pet klasa“ koji je predviđao strijeljanje ili  višegodišnju robiju za najmanju krađu sa strogo čuvanih kolhoznih polja. Žrtvama tog zakona postali su mnogi koji su pokušali spasiti svoju obitelj od gladne smrti.   

Da bi oduzeo osuđenim na lagano i mukotrpno umiranje i zadnju šansu na spas sovjetski režim je uz pomoć oružanih odreda uveo strogu kontrolu svih putova. Oni nisu dopuštali izgladnjele seljake da dođu u gradove gdje je situacija s namirnicama bila bar nešto podnošljivija. Mnogi su ipak uspijevali izbjeći patrole i trošeći zadnje snage stizali u grad. Tako da kad su službenici ujutro pješačili na posao morali su zaobilaziti leševe pridošlica koji su tu i tamo ležali na ulicama. Za vrijeme Holodomora to je bio sasvim uobičajen prizor u svim ukrajinskim gradovima.

Osim toga i cijela je Ukrajina na slični način bila je izolirana od ostalih sovjetskih republika gdje se isto osjećala oštra nestašica hrane, ali ne tolika da bi dovela do masovnog izumiranja stanovništva. Tako je Staljinov režim cijelu jednu buntovnu zemlju pretvorio u golemi geto gdje je harala smrt.

  To podmuklo i cinično uništavanje miliona ljudi počinjeno od strane Staljinove strahovlade s punim pravom može se kvalificirati kao genocid protiv Ukrajinskog naroda. Upravo kao genocid Holodomor i službeno je priznao parlament neovisne Ukrajine i, što posebno važno, više od 20 država diljem svijeta.

Međutim, sve do danas Holodomor još nije ušao u masovnu povijesnu svijest Evropljana i ostalih naroda svijeta kao što su ušle, recimo, represije istog Staljina protiv sovjetske političke, vojničke i intelektualne elite 1937.-1939. godina.

I tu valja reći o još jednoj okolnosti koja čini zločin režima još užasnijim. Pogubivši milione ukrajinskih seljaka on je uradio sve da ubije i samo sjećanje na njih. O izumiranju od gladi cijelog jednog naroda šutjeli su sovjetski mediji. Vješto organizirana informacijska blokada pridonijela je tome da se i Zapad oglušio na pojedina priopćenja o humanitarnoj katastrofi koja se događala u sovjetskoj Ukrajini. Praktički sve do kraja 80. godina, to jest do kraja postojanja komunističkog sustava u SSSR-u bilo je zabranjeno bilo koje javno spominjanje Velike Gladi, informacija o njoj se prenosila isključivo usmeno u uskom krugu obitelji. U rezultatu desilo se nevjerojatno: najveći genocidni zločin počinjen u „civiliziranom“ 20. stoljeću u samom zemljopisnom centru Europe tijekom gotovo 50 godina ostajao je neprimijećen od europske i svjetske javnosti.

Situacija se počela mijenjati tek kada je Ukrajina 1991. stekla neovisnost i ukrajinski političari i znanstvenici uložili su ogromne napore da bi ljudstvo najzad saznalo istinu o toj tragediji. Članci, knjige, znanstvena istraživanja pojavili su se ne samo u Ukrajini, nego i u mnogim drugim zemljama. Izuzetno cijenim to što je 2008. godine i u Hrvatskoj profesor Jevgenij Paščenko objavio veliku knjigu dokumenata, članaka, svjedočenja očevidaca pod nazivom „Genocidni zločin totalitarnog režima u Ukrajini 1932.-1933.“

Razumije se, potrebno je još mnogo toga uraditi da bi Holodomor zauzeo svoje mjesto i u povijesti, i u svijesti svjetske javnosti. To je neophodno ne samo zbog našeg moralnog duga pred nevinim žrtvama, nego i da bi čovječanstvo bolje proučilo i shvatilo suštinu totalitarizma svih vrsta i bilo spremno spriječiti mogućnost ponavljanja u budućnosti sličnih zločina protiv ljudskosti.

 

Oleksandr Levčenko,

Veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj