«Oslobođenje» od 24. ožujka 2014. godine. “Kremlju ne vjeruje ama baš niko”

 

Nikad nisam mogao ni zamisliti da ću nekad tako nešto doživjeti: da će Rusija, naš „strateški partner“ i „garant bezbjednosti“, a, bez ikakve ironije, zemlja s kojom nas vezuje vjekovno prijateljstvo, napasti Ukrajinu i da ću ja kao ukrajinski ambasador voditi po novinama polemiku sa svojim ruskim kolegama. Ali ne zavidim ni njima. Oni sad moraju, „uvijek sa osmjehom“, opravdavati agresiju svoje države protiv bratskog naroda. Zaista ne znam kome je danas teže, meni je barem savjest čista.

21. marta u „Oslobođenju“ se pojavio veliki intervju Ambasadora Ruske Federacije u BiH Aleksandra Bocana-Harčenka „Krim nije presedan, ali Kosovo jeste“ u kojem je on dosta vedrim, ponekad čak ironičnim tonom iznio standardni set ruskih propagandističkih teza odnosno aneksije ukrajinskog Krima.

Moram reći da je zadatak moskovske propagande praktički neizvodljiv jer je podmuklost napada i bezočnost kršenja međunarodnog prava toliko očigledna da nema šanse prevariti svjetsku javnost. Kremlju ne vjeruje ama baš niko, on je podvrgnut političkim i ekonomskim sankcijama koje prijete prerasti u izolaciju. A moralna izolacija od strane cjelokupne međunarodne zajednice već je tu.

U situaciji kad nema argumenata za opravdanje zlodjela (jedini argumenti su gas i nuklearno oružje) ruska propaganda koristi dosta grubi trik, naime bez ikakvih dokaza iznosi i uporno ponavlja jedne te iste laži koje je sama i izmislila: okupacija i aneksija Krima je u skladu s međunarodnim pravom, „referendum“ na Krimu je legitiman, nova vlast u Ukrajini nije legitimna, na vlast u Kijevu su došli fašisti, crno je bijelo, bijelo je crno i slično u istom duhu.

Ali polemika je polemika. Zato sam dužan odgovoriti na „teze“ svoga oponenta Ambasadora.

U samom početku intervjua gospodin Bocan-Harčenko nabraja pravne „dokaze“ legitimnosti pripajanja Krima Ruskoj Federaciji. Tu je takozvani krimski „referendum“, tu je potpisivanje sporazuma između Rusije i „nezavisne države“ Krim. Tu je i pozitivna odluka Ustavnog suda Rusije, i, naravno, podrška predsjedniku Rusije od strane ruskog parlamenta i vlade. Tko bi sumnjao! Da li je bar jedno državno tijelo Trećeg rajha bilo protiv anšlusa Austrije i okupacije Čehoslovačke? Pardon, ako je Rusija u pravu gdje je onda podrška Ujedinjenih naroda, drugih međunarodnih organizacija i demokratskih država svijeta? Nema je i ne može biti.

Što se tiče krimskog „referenduma“ o pripajanju Krima Rusiji to je pravi rekorder za Ginisovu knjigu po izigravanju međunarodnog prava. Kao prvo, on proturječi Ustavima Ukrajine i samog Krima što je već dovoljno da njegovi rezultati budu ništavni. Osim toga, raspisan i održan je već pod ruskom okupacijom što cijelu štoriju pretvara u farsu. Od raspisivanja do glasanja prošlo je samo 10 dana, agitacija je bila samo ruska, ukrajinski televizijski kanali su odsječeni. Nije bilo nezavisnog praćenja posmatrača i novinara. A rezultati referenduma jednostavno zadivljuju: 83% izlaznosti i 96,6% glasova „za Rusiju“. Veoma poznati rukopis! Baš tako se „glasalo“ u bivšem SSSR-u s unaprijed određenim brojkama. Samo što su u to doba partijski falsifikatori bili puno vještiji. A sad je, recimo, u Sevastopolju glasovalo 88 hiljada ljudi više nego što ih živi u gradu, čak 123 odsto! Krimski Tatari (13% stanovništva) su organizovano bojkotirali referendum, međutim,  prema „zvaničnim podacima“ njih je izašlo 40%. Kako su glasovali etnički Ukrajinci (24% stanovništva) ne precizira se.  Ako je „referendum“ bio takav čega vrijedi njegov rezultat i sljedeće potpisivanje sporazuma o ulasku Krima u sastav Rusije?

Što se tiče nelegitimnosti sadašnje ukrajinske vlasti to je samo izlika da se izbjegne dijalog s Kijevom, jer tome ko izvodi agresiju dijalog sa žrtvom samo smeta. Sadašnja vlast je zaista formirana u rezultatu narodne revolucije, ali na potpuno legitiman način. Kao prvo, parlament koji je izabran još 2012. ostao je isti, došlo je samo do formiranja u njemu nove demokratske većine. Kad su 18. i 20. februara ove godine snage bezbjednosti ubili oko stotinu učesnika demonstracija na Majdanu izaslanici parlamenta od Partije regiona, koji su prije bili vjerni predsjedniku Janukoviču, prešli su na stranu opozicije sa ciljem okončati dalje krvoproliće. Janukovič koji je ostao bez potpore, a ruke imao uprljane krvlju pobjegao je u Rusiju. U takvoj su situaciji izaslanici imenovali novu vladu umjesto one koja je dala ostavku još u januaru. Vršitelj dužnosti predsjednika strogo prema Ustavu postao je predsjednik parlamenta Oleksandr Turčinov. Oprostite, ali poslije svih ovih zbivanja tvrditi da je dželat vlastitog naroda Janukovič još uvijek  predsjednik Ukrajine je vrh cinizma.

A osim toga. Ako bi u nekoj državi vlast bila makar sto puta nelegitimna, zar je to razlog za susjednu zemlju da odgrize komad tuđe teritorije? Čemu onda svi razgovori Kremlja o čisto unutarnjim stvarima Ukrajine kad se radi o spoljnoj agresiji od strane same Rusije?

Potpuni je apsurd i tvrdnje da su na vlast došle desno-radikalne pa još i fašističke snage. Jezgra nove vlasti su upravo te demokratske stranke koje su ušle u parlament 2012. kao opozicija tadašnjem predsjedniku Janukoviču. „Desni centar“ kojim Rusija plaši svijet formirao se tek nedavno na Majdanu kao odgovor na brutalne represije policijskih jedinica i u političkom spektru Ukrajine je minorna i marginalna  snaga.

Nije točno da je proteste organizovao Zapad i da su u njima učestvovali ekstremisti i fašisti. Hajde probajte vještački organizovati proteste na koje izlaze milijuni ljudi i koji traju tri mjeseca danju i noću na mrazu i do -30 stepeni i još sa realnim rizikom da budeš pretučen, otet, uhapšen, ubijen. Gdje li ćete naći toliko ekstremista, nacionalista, nacista, rusofoba i antisemita? Ne, na Majdanu nisu stajali oni, nego je stajao sam ukrajinski narod. To su bili obični ljudi koji su htjeli da žive u pravednom, demokratskom društvu i da njihova zemlja ne skrene s puta evropskih integracija. To su bili ne samo etnički Ukrajinci, nego i Rusi, Jevreji, Tatari i predstavnici drugih naroda. Barem polovina na Majdanu bili su upravo ono „ruskogovorno stanovništvo“ koje se sada sprema braniti Kremlj. Kao prve žrtve policije pali su jermenski mladić i Bjelorus. Kakav nacionalizam? Kakav fašizam? 

Prava logička zavrzlama je korišćenje Kosova kao opravdanja za oduzimanje ukrajinskog Krima. Stvar u tome što sama Moskva ne priznaje nezavisnost Kosova. Ispada, dakle, da Rusija može anektirati Krim, jer je Zapad oduzeo Kosovo Srbiji, ali uz to Zapad tada nije bio u pravu, a Rusija je sada potpuno pravedna. To bi se još nekako moglo shvatiti kao neku vrstu kazne ako bi sama Ukrajina priznala Kosovo, ali Ukrajina kao i Rusija Kosovo ne priznaje. Gdje je tu logika?

Na kraju intervjua Ambasador Bocan-Harčenko otvoreno se ruga sankcijama koje je Evropa uvela protiv pojedinih dužnosnika Ruske Federacije: „ovo izgleda kao vic i smiješno je“. I to je jedini slučaj gdje sam sklon vjerovati svom ruskom kolegi. Mislim da bi Evropska Unija trebala obratiti pažnju na njegovu ocjenu i razmisliti o stvarno efikasnim sankcijama koje bi primorali režim u Kremlju zaustaviti agresiju.      

   

Oleksandr Levčenko, Ambasador Ukrajine u Bosni i Hercegovini