«Jutarnji list» od 4. travnja 2014. godine „Agresija Rusije kao nova svjetska realnost”

 

Kad sam ugledao u „Jutarnjem listu“ intervju Veleposlanika Ruske Federacije Roberta Markarjana o Krimu više-manje sam unaprijed znao sve njegove glavne teze.

U situaciji kad nema argumenata za opravdanje zločina ruska propaganda koristi dosta grubi trik, naime bez ikakvih dokaza iznosi i uporno ponavlja jedne te iste laži koje je sama i izmislila: okupacije i aneksije Krima nije bilo, ali u isto vrijeme one su u skladu s međunarodnim pravom, Krim je iskonski ruski teritorij, „referendum“ na Krimu je legitiman, nova vlast u Ukrajini nije legitimna, Kosovo opravdava Krim, crno je bijelo, bijelo je crno i slično u istom duhu.

Veleposlanici Rusije diljem svijeta ispravno šire te „dokaze“, a nije izuzetak ni intervju gospodina Markarjana.

Dosta me je začudilo da je još uvijek u igri tvrdnja da ruske vojne intervencije uopće nije bilo, a svi ruski vojnici nalaze se na Krimu u okvirima sporazuma o stacioniranju na poluotoku Ruske Crnomorske mornarice. Ako su ruske trupe skinule s uniformi formalne oznake ruske vojske to još ne znači da to nisu ruske trupe. Osim toga sporazum o mornarici predviđa nazočnost mornarice, a ne specijalaca, i sasvim ne predviđa da ti specijalci izlaze van baze u Sevastopolju, okupiraju glavni grad i druga naselja poluotoka, zauzmu zgrade krimskog parlamenta i vlade, postave rusku marionetu za premjera, blokiraju i zauzimaju jedinice ukrajinske vojske.

Naivno zvuči i teza da se ne može govoriti o intervenciji ako „nije bilo nijednog pucnja i nijedne žrtve“. Treći rajh je izveo anšlus Austrije i okupaciju Čehoslovačke bez pucnjave, ali tko bi se usudio tvrditi da to nije bila intervencija? Osim toga na Krimu je bilo pucnjave.

Što se tiče krimskog „referenduma“ o pripajanju Krima Rusiji to je pravi rekorder za Ginisovu knjigu po izigravanju međunarodnog prava. Prema Ustavu Ukrajine njene administrativne jedinice nemaju prava na samovoljno odvajanje od države. Od raspisivanja do glasanja prošlo je samo 10 dana, agitacija je bila samo ruska, ukrajinski televizijski kanali su odsječeni. Nezavisnog praćenja posmatrača i novinara nije bilo. Ali rezultat „referenduma“ je doista „impresivan“, tu se slažem s ruskim veleposlanikom: 83% izlaznosti i 96,6% glasova „za Rusiju“. To jako podsjeća na komunističke izbore u bivšem SSSR-u ili u današnjoj Sjevernoj Koreji. Nema sumnje, rezultati su bili „naslikani“ u Kremlju zadugo do glasanja. Samo što su u sovjetsko doba partijski falsifikatori bili puno vještiji. A sad je, recimo, u Sevastopolju glasovalo 88 hiljada ljudi više nego što ih živi u gradu, čak 123 posto! Krimski Tatari su organizirano bojkotirali referendum, međutim,  prema „službenim podacima“ njih je izašlo 40% (realno ne više od 0,5% - evo vam omjer falsifikacija!). Kako su glasovali etnički Ukrajinci (24% stanovništva) ne precizira se. I na osnovu takvog „referenduma“ Moskva je „po hitnom postupku“ uključila ukrajinski poluotok i grad Sevastopolj u sastav Ruske Federacije!

Za opravdanje vojnog oduzimanja Krima Moskva često koristi slučaj Kosova. „Zašto je nešto dozvoljeno Albancima na Kosovu, a Rusima, Ukrajincima i Tatarima na Krimu je zabranjeno?“ – pita gospodin veleposlanik. Kao prvo, ja tu ne bih spominjao Ukrajince i Tatare jer oni definitivno žele ostati u Ukrajini. A kao drugo, ne bih spominjao ni Kosovo jer to stvara pravu logičko-političku zavrzlamu. Stvar u tome što sama Moskva ne priznaje neovisnost Kosova. Ispada, dakle, da Rusija može anektirati Krim, jer je Zapad oduzeo Kosovo Srbiji, ali uz to Zapad tada nije bio u pravu, a Rusija je sada potpuno pravedna. To bi se još nekako moglo shvatiti kao neku vrstu kazne ako bi sama Ukrajina priznala Kosovo, ali Ukrajina kao i Rusija Kosovo ne priznaje. Gdje je tu logika?

Ipak u intervjuu ruskog veleposlanika, osim već poznatih propagandističkih klišeja, ima i jedna novija i to izuzetno opasna teza. Izražavajući nezadovoljstvo novim državnim rukovodstvom Ukrajine on u nekoliko navrata izjavljuje kako „treba poduzeti operativne korake jer samo tako možemo spriječiti sukobe na istoku zemlje“.

Osobno poznajem svog ruskog kolegu i mogu potvrditi da to nije čovjek koji ne razumije što ustvari znače njegove riječi. Zato ova izjava može se procijeniti kao pripremanje svjetske javnosti za upad Rusije u istočnu i južnu Ukrajinu, to jest za pravi veliki rat. O visokoj vjerojatnosti takvog scenarija govori i dalja koncentracija ruske vojske na našim granicama i organizacija uz pomoć stotina „turista“ iz susjedne Rusije proruskih nasilničkih akcija u istočnoukrajinskim gradovima gdje već je bilo i nekoliko žrtava.

Naivno bi bilo nadati se da je Kremlj isplanirao samo anektiranje Krima, a nije pripremio i planove B, C, D i da neće ih ostvariti ako bude imao bar najmanju mogućnost. Ti planovi nisu baš neka tajna.

Nikog ne smiju zavarati ni umirujuće riječi da nisu ugrožene Moldova, baltičke i mnoge druge zemlje gdje živi „ruskogovorno stanovništvo“ koje Moskva ima ambicije braniti od nepostojećih opasnosti. Prije samo mjesec dana mi smo slušali slatka uvjerenja kako nitko ne dovodi u sumnju pripadnost Krima Ukrajini.

Ruski medvjed se probudio, osjetio svoju snagu i miris plijena. Izgleda da je Krim samo prvi zalogaj, on će ići toliko daleko dok ne naiđe na pravi i snažni otpor. Agresija Rusije na Ukrajinu već odavno nije problem samo naše zemlje, nego i cijele Europe i svijeta. Rusija više nije ona prisebna članica međunarodne zajednice od ranije. Ona je postala opasan i beskrupulozan predator koji je krenuo u pohod da ostvari paranoičan san o obnavljanju svog velikog imperija. Upravo to je ta nova „definitivna realnost“ koju svijet mora shvatiti veoma i veoma ozbiljno.

Jutarnji list,