Agresija Rusije protiv Ukrajine danas je najvrućije pitanje europske i svjetske politike. Radi se ne samo o najtežem trenutku u povijesti neovisne Ukrajine, nego i o najvećoj vojnoj krizi u Europi poslije rata 90-ih godina na terenima bivše Jugoslavije u kojem je i Hrvatska morala platiti svoju slobodu životima tisuća sinova i kćeri.

Vojna okupacija i anektiranje Krima, bez sumnje, je akt bezočne agresije i otvorenog državnog banditizma. Nezgrapni pokušaji ruske propagande da nekako opravda napad na Ukrajinu nisu nikoga prevarili, Moskvu je osudio cijeli svijet, uključujući UN, Vijeće Europe, Europsku uniju i SAD. Rusija je ostala u potpunoj moralnoj izolaciji, a svakog dana jača i izolacija politička i gospodarska. To je sigurno donekle poremetilo i usporilo agresivne planove Kremlja, ali nije otklonilo opasnost izbijanja velikog rata.

Oduzevši Krim, Moskva poslije kratkotrajne pauze krenula je u drugu etapu neobjavljenog rata protiv Ukrajine. Sad već u Doneckoj i Luganskoj oblasti ponavlja se isti scenarij koji smo vidjeli na Krimu. Prvo do zuba naoružani „mirni prosvjednici“ koji veoma liče na specijalce zajedno s lokalnim proruskim radikalcima i plaćenicima zauzeli administrativne zgrade u nekoliko istočnoukrajinskih gradova. Njihov zahtjev je, kako je to bilo i na Krimu, održavanje referenduma o „federalizaciji“ što je samo eufemizam za odcjepljenje od Ukrajine i pripajanje Rusiji. Većina stanovništva tih krajeva su etnički Ukrajinci i oni su izričito za cjelovitost Ukrajine, ali za Rusiju to nije nikakav problem. Moskovski politički tehnolozi su već na Krimu pokazali da mišljenje naroda i legitimnost ih nimalo ne zanima, njima je potreban samo formalni povod za okupaciju.

Najteža situacija je danas u gradu Slovjansku koji se potpuno našao pod kontrolom odreda ruskih specijalaca, samo bez oznaka ruske vojske, i bandi lokalnih kriminalaca. Njih osigurava 40 tisuća spremne za napad vojske koju je Rusija skupila na granici s Ukrajinom. U odgovor na antiterorističku akciju ukrajinskih snaga sigurnosti u Slovjansku ta vojska je počela vježbe, a službeni Kremlj je otvoreno zaprijetio vojnom invazijom. Tako da je ovih dana opasnost rata veća nego ikada.

Analizirajući ta dramatična zbivanja, veoma je važno razumjeti da se ne radi o nekom lokalnom konfliktu između Rusije i Ukrajine, u pitanju nisu samo Krim, Doneck i Lugansk. Opasnost prijeti cijelom svijetu, a prije svega Europi, uključujući i Balkan na kojem je konfliktni potencijal uvijek bio povišen.

Razlog je u tome što glavni akter sadašnje krize nije obična zemlja, nego naoružana atomskim oružjem najveća država na svijetu. Kad se jedna takva supersila odluči suprotstaviti cijelom svijetu mogućnost globalne katastrofe nitko ne smije zanemariti.

Druga je opasnost po svijet u tome što radi okupacije Krima Rusija je bezočno prekršila sve moguće sporazume i norme međunarodnog prava, počevši od Povelje UN i Helsinškog završnog akta koji je odredio granice poslijeratne Europe koje nitko nije smio dirnuti čak za vrijeme hladnoga rata. Istini za volju za vrijeme raspada SSSR i Jugoslavije uz političku i oružanu pomoć izvana pojavilo se nekoliko separatističkih pseudodržavica kao što su Pridnjestrovlje, Abhazija, Južna Osetija pa i već pokojna tako zvana „Republika Srpska Krajina“. Ali sada prvi put poslije 1945. Rusija grubom silom je oduzela i pripojila sebi dio teritorija susjedne suverene države i to je izuzetno opasan presedan.

  Moskva nije samo prekršila temeljne međunarodne dokumente, nego je cinično izvrnula međunarodno priznato pravo naroda na samoopredjeljenje, primijenivši ga na stanovništvo Krima. Takvo se pravo u principu odnosi samo na autohtone nacije koje žive na svom povijesnom tlu u sastavu veće države, a svoje vlastite države nemaju. Na Krimu su jedina autohtona nacija krimski Tatari, koji se odlučno zalažu za opstanak u sastavu Ukrajine. Ostali su Rusi, Ukrajinci te predstavnici drugih naroda koji imaju svoje matične države. Dakle, ne postoji neki posebni „krimski narod“, nego samo stanovništvo Krima, a isto važi i za sve ostale županije Ukrajine.  Pravo naroda na samoopredjeljenje je zamijenjeno pravom stanovništva ili teritorija.

Kad tako nešto čini nuklearna država koja je još i stalna članica Vijeća sigurnosti UN to znači da je cijeli pravni sustav međunarodnog života doveden u veliko pitanje. Bilo tko tko ima snage odsada može koristiti ruski presedan da bi izvršio agresiju ili inscenirao „događanje naroda“ u susjednoj zemlji.

Još je važno da međunarodna zajednica shvati: Moskva možda se neće zadovoljiti samo Krimom. Ruski predsjednik Vladimir Putin nekad je rekao da je raspad SSSR-a najveća geopolitička katastrofa XX stoljeća. Njegove sadašnje izjave, a ponajprije akcije nesumnjivo svjedoče da je krenuo u obnavljanje izgubljenog imperija, u kojem neće biti mjesta za istinsku slobodu, demokraciju i ljudska prava.

Agresor opsjednut mitom neće se sam zaustaviti, on može biti samo zaustavljen. A to je moguće samo ako se njemu suprotstavi cijela međunarodna zajednica. Bojim se da tu neće biti dosta višekratno ponavljanje o „dubokoj zabrinutosti“. Sankcije moraju biti stroge, sustavne i učinkovite. Sve dosad neki ne mogu ili ne žele shvatiti kolika opasnost se nadvila nad Europom. Oni naivno vjeruju da će se to nekako samo po sebi smiriti, te ne žele riskirati komforne isporuke ruskog plina i milijarde robne razmjene radi međunarodnog prava, pravednosti, slobode i demokratskih načela. Mislim da je danas najviše vrijeme sjetiti se lekcija ne tako davne povijesti kad je Europa korak po korak popuštala pred jednim drugim vođom jedne moćne države koji je isto tako obolio od imperijalnog mita. To se ne smije ponoviti.   

,