Poluotok Krim je sporedno mali komadić kopna koji kao da je stvoren za mir, sreću i uživanje. Međutim, njegova sudbina je daleka od idilične. Osim toga taj „rajski kutak“ odigrao je nesrazmjerno veliku ulogu u povijesti čovječanstva. Upravo ovdje u krimskom gradiću Jalta 1945. Staljin, Churchil i Roosevelt su skrojili mapu poslijeratne Europe. Upravo okupacijom Krima u ožujku ove godine službena Moskva je srušila suvremeni svjetski poredak, dovela u pitanje cjelokupno međunarodno pravo, vratila nas u hladni rat, a i revitalizirala opasnost trećeg svjetskog rata.

Današnja dramatična zbivanja na Krimu mogu zasjeniti obljetnicu jedne druge tragedije koja se desila na poluotoku prije točno 70 godina. Radi se o nasilnoj deportaciji cijelog jednog naroda – Krimskih Tatara koju je Staljinova strahovlada izvela 17.-18. svibnja 1944. godine. Međutim, taj kobni datum nikako ne smijemo zaboraviti, jer on svjedoči koliko su tijesno vezani događaji prošlosti i sadašnjice i kako se povijest može ponavljati ako je netko odlučio ignorirati njene lekcije.

Kao razlog za iseljavanje cijele nacije službeni Kremlj je iskoristio navodnu podršku koju su pružali Krimski Tatari Nijemcima za vrijeme okupacije. Optužba je potpuno apsurdna. Jer izdajica je bilo kod svih, uključujući i Ruse, ali apsolutno nije moguće da izdajnik postane cijeli narod. To proturječi ne samo logici, nego i komunističkoj teoriji koja u svakoj naciji izdvaja klasu trudbenika kao apriori nepogrešivu. Međutim, komunist Staljin je krivima proglasio sve bez izuzetka 194 tisuća Tatara, čak i malu djecu, i svi su do jedinog bili iščupani iz  rodnog tla i odvedeni u daleke tuđe krajeve. O tome da je optužba o izdaji bila samo izlika za etničko čišćenje Krima svjedoči i to da su u progonstvo poslije rata bili poslani svih 9 tisuća tatarskih vojnika i oficira koji su se u sastavu Crvene armije borili protiv fašizma. Osim toga, već u lipnju 1944. uslijed za Tatarima deportirane su i neke druge etničke zajednice koje su stoljećima živjele na Krimu - 15 tisuća Grka, 12,4 tisuća Bugara i 9,6 tisuća Armenaca.

Šokira okrutnost s kojom je bio izvršen zločin protiv tatarskog naroda. Zloglasni NKVD davao je ljudima najviše pola sata, a najčešće nekoliko minuta da se pripreme za put, tako da su mnogi napustili kuće gotovo bez ičega. Nesretnici su strpani u vagone za stoku u kojima su morali duge tjedne putovati u Uzbekistan, Kazahstan, Tadžikistan i Sibir. Uvjeti su bili nepodnošljivi tako da je za vrijeme putovanja umrlo oko 8 tisuća ljudi.

Ništa bolje nije bilo ni u mjestima deportacije. Surova klima, gladan život, odsustvo normalnog smještaja, epidemije, sve je to prouzročilo masovnu smrtnost među prognanicima. Prema podacima nacionalnog pokreta Krimskih Tatara, tijekom prvih 4 godina izumrlo je 46,2% doseljenika.

Ako se sve to uzme u obzir onda je termin „deportacija“ izgleda kao blagi eufemizam. Ustvari radi se o notornom zločinu protiv ljudskosti koji ima izraziti genocidni karakter. Sovjetska praksa kažnjavanja cijelih naroda pokazala se ništa boljom od prakse nacističke Njemačke, što svjedoči da obje zaraćene ideologije su imale jednu te istu imperijalno-šovinističku i čovjekomrzačku suštinu.

Poslije deportacije Tatara počelo je masovno preseljavanje na Krim uglavnom ruskog življa iz različitih regija SSSR-a što je korjenito promijenilo prirodnu etničku sliku poluotoka. Tatari su ostali diskriminirani i nakon što je u Sovjetskom Savezu bio osuđen kult ličnosti Staljina. Njihov povratak u domovinu je postao moguć tek u doba perestrojke 1989. godine. Ali većina Tatara se vratila već za vrijeme neovisne Ukrajine i upravo Ukrajina bez obzira na izuzetno tešku situaciju tranzicije podnijela je glavni financijski i organizacijski teret te velike humanističke akcije.  Do 2013. godine na Krim se vratilo 266 tisuća Tatara i sad njihov dio iznosi 13,7% stanovništva.

Zato kad je došlo do ruske okupacije Krimski Tatari su se pokazali kao pravi ukrajinski patrioti i zagovornici teritorijalnog integriteta naše države.

16. ožujka osvajači su inscenirali nezakoniti „referendum“ čiji falsificirani rezultati su poslužili Moskvi kao formalno opravdanje za anektiranje Krima. Međutim, kako je ustvrdio 8. svibnja u Tajništvu OESS-a lider krimskotatarskog naroda Mustafa Džemilev, koji je 15 godina proveo u sovjetskim logorima, 99% Tatara su bojkotirali pseudoreferendum i ne priznaju njegove rezultate, kao što ne priznaju nezakonitu aneksiju Krima, niti ruske okupacijske vlasti.

Tatari su doživjeli rusku aneksiju Krima kao pravu nacionalnu katastrofu. GULAG ot koga su najzad bili uspjeli pobjeći iznenada je sam došao u njihov dom. Jedan mali narod koji je pretrpio golema stradanja i patnje sad opet strepi za svoju slobodu, svoja prava, nacionalnu kulturu i sam opstanak. Nažalost, te su strepnje potpuno osnovane.

Kako svjedoči Mustafa Džemilev, Tatari su u vlastitoj domovini opet postali stranci, posebice oni koji odbijaju uzeti rusko državljanstvo, a to ima za posljedicu i kršenje njihovih imovinskih prava, prava na obrazovanje, rad i slobodu kretanja. Osim toga Tatari kao i brojni etnički Ukrajinci na Krimu koji su otkazali lojalnost agresoru izloženi su gonjenjima i prijetnjama uz odsustvo bilo koje sudske zaštite.

Riječi Džemileva potvrđuju i zaključci misije OESS-a koja je od 6. ožujka do 17. travnja proučavala situaciju u Ukrajini u svezi s ruskom invazijom. Misija je zabilježila da je na Krimu ugrožena sigurnost tatarske i ukrajinske zajednice, u porastu je antitatarsko raspoloženje, brojni su slučajevi zastrašivanja tatarskih obitelji. 80% osoba koji su pobjegli s Krima su upravo pripadnici krimskotatarskog naroda. 

Vladimir Putin stigao je 9. svibnja na Krim da bi na novoosvojenom teritoriju proslavio 69. obljetnicu pobjede nad fašističkim okupatorima. Gorki povijesni paradoks sastoji se u tome što je došao upravo kao okupator, a poredak koji se uvodi na Krimu u odnosu na nacionalne manjine ima mnogo toga što podsjeća na fašizam. I najviše od toga pati krimskotatarski narod, jer Krim je jedina njegova kuća i samo u njoj on može opstati i živjeti punim plućima.

Tužna obljetnica deportacije trebala bi podsjetiti cijelu međunarodnu zajednicu ne samo na taj stravični zločin Kremlja nego i na to da upravo danas mali, ali ponosni krimskotatarski narod zahtjeva našu posebnu zaštitu i pomoć.

    Oleksandr Levčenko, Veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj

Jutarnji list,