„Nezavisne novine“ u broju od 26. maja objavile su intervju s izvjesnim gospodinom Aksjonovom koga predstavljaju kao „predsjednika Savjeta ministara Krima“. U tom intervjuu, nažalost, neistine iznosi ne samo Aksjonov, nego i novinar, štoviše, njegove su neistine čak i veće, globalnije.

Prva se sastoji u tome da govori o Krimu kao teritoriju koja se „ponovno ujedinila sa Ruskom Federacijom“ i ćuti da je to ukrajinsko poluostrvo bilo prvo okupirano, a potom i anektirano od strane Rusije, da je pri tome Moskva prekršila sve moguće norme međunarodnog prava i da je nju za to osudio cijeli svijet.

Druga neistina je u tome što novinar predstavlja Sergeja Aksjonova kao legitimnog političara i respektabilnog državnika, čime dovodi čitatelja u veliku zabludu. Pokušat ću dopuniti sliku kako bi postala objektivnija.

Prvo o legitimnosti. Izabran je za „premijera“ Krima 27. februara u zgradi parlamenta Krima koju su već bili zauzeli naoružani ruski specijalci. Pošto novinari i javnost nisu bili prisutni ti specijalci su ostali jedini svjedoci legitimnosti gospodina „predsjednika vlade“.

Međutim, Aksjonov je poznat na Krimu ne samo po političkim aktivnostima. U 90. godinama bio je član najveće na poluostrvu bande „Sejlem“. Mislim da njegov mafijaški nadimak „Goblin“ puno toga govori o kakvoj se osobi radi. Kasnije je osnovao stranku „Rusko jedinstvo“ koja se osim šovinističke propagande aktivno bavila kriminalom u ekonomskoj sferi. 2010. na zadnjim izborima na Krimu njegova partija je dobila samo 4% podrške zbog svoje promoskovske ideologije. Sada se kao osoba koja je počinila zločine protiv Ukrajinske države nalazi na međunarodnoj tjeralici. Dakle, nema „političara“, nema „premijera“, postoji samo kriminalac i politička marioneta Moskve.

Ne sumnjam da slobodni novinar ima pravo da pravi intervju s bilo kojim goblinima, ali čitatelj mora biti upozoren da se radi o goblinu, a ne o elfskom princu.

A sada barem o najnotornijim lažima samog ispitanika.

Sergej Aksjonov obrazlaže odcjepljenje Krima od Ukrajine „univerzalno priznatim principom prava naroda na samoopredjeljenje“. Ali to je lukava manipulacija s pojmovima. Jedini autohtoni narod Krima su Krimski Tatari, a oni masovno podržavaju jedinstvo s ostalom Ukrajinom. Rusi koji su sada najveća etnička grupa na poluostrvu imaju svoju matičnu državu i ne mogu na osnovu svoje brojnosti oduzimati komad teritorija jedne suverene države. Dakle, pravo naroda na samoopredjeljenje tu se zamjenjuje pravom stanovništva, a to blage veze nema s međunarodnim pravom.

Priča o takozvanom „referendumu“ na kojem je 16. marta kobajagi „96 odsto stanovnika Krima glasalo za krimsku državnost u sastavu Ruske Federacije“ je naprosto smiješna. Svima je poznato da je nezakonit referendum održan pod kontrolom ruske vojske, a njegovi rezultati su grubo falsificirani. Čak je i Savjet pri predsjedniku Rusije za civilno društvo i razvoj ljudskih prava konstatirao da je izlaznost na referendumu iznosila samo 30-50%, a od tog broja je 50-60% glasalo za pripajanje Rusiji. Tako da tvrdnja gospodina Aksjonova kako je „proglašenje Republike Krim i Sevastopolja novim subjektima Ruske Federacije zakonito i pravedno“ sama po sebi pada u vodu.

Posebno su ganutljive slike opće sreće, procvata i blagostanja koji su došli na Krim svega tri mjeseca nakon ruske okupacije. Stvarno stanje je daleko od idile. Krim je pupčanom vrpcom vezan za kopnenu Ukrajinu, Upravo iz Ukrajine on se snabdijevao namirnicama, svakojakom robom, sirovinama, elektrikom pa čak i vodom. Sad su te veze prekinute. Snabdijevanje iz Rusije preko mora je otežano. Štoviše, pošto su ukrajinske cijene 2-3 puta niže od onih u Rusiji Rusi su trajektima nahrupili na Krim pa su odnijeli iz prodavnica sve živo. Moskva nije ispunila obećanja o dvostrukom povećanju plaća i penzija, međutim cijene na poluotoku su već krenule gore da dostignu ruski nivo. Prava je katastrofa sa turizmom koji je glavni izvor prihoda Krima. Većinu od 3 milijuna ljudi koji su ovdje dolazili na ljetovanje sastavljali su Ukrajinci, sada više neće doći. Ali i masovni dolazak Rusa je upitan zbog saobraćajnih komplikacija. Krim kao okupirana teritorija se našao u međunarodnoj ekonomskoj i transportnoj izolaciji, zato nema ni govora o razvoju biznisa i investicijama.

Zato tvrdnja da „stanovnici Krima su u emocionalnom usponu, osjećaju se ponosnima zbog toga što žive u Rusiji“ izaziva sumnju. Neću osporavati fakt da su mnogi krimski Rusi zaista su zasad u euforiji zbog pripajanja „maćuški“. Ali to se nikako ne može reći o Krimskim Tatarima (13% populacije), koje je Staljinov režim deportirao 1944. i koji su se vratili u otadžbinu tek za vrijeme nezavisne Ukrajine. Oni su s užasom doživjeli pripajanje Rusiji kao povratak u GULAG. Nisu sretni ni etnički Ukrajinci, kojih na Krimu ima 25%, jer sad su u vlastitoj državi postali „sumnjiva iridenta“. Pa i mnogi etnički Rusi nemaju nikakve želje da se nađu umjesto demokratske Ukrajine u Putinovom totalitarističkom imperiju.

U tom kontekstu posebno cinično zvuče izjave Sergeja Aksjonova o „poštovanju humanitarnih prava svih etničkih grupa na poluostrvu“ i „postojanju tri državna jezika: ruskog, ukrajinskog i krimsko-tatarskog“. Čak i u „ukrajinsko doba“ na Krimu je dominirao ruski jezik. 90% škola bile su ruske, mada Rusa tu ima 58 odsto. Sad se brutalno potiskuju i ostaci ukrajinskog i tatarskog jezika i kulture. Prvo što su uradili ruski okupatori – isključili su ukrajinske televizijske kanale. Jedina u glavnom gradu poluostrva Simferopolu ukrajinska gimnazija je zatvorena, likvidacija prijeti i jedinstvenom fakultetu gdje su se studirali ukrajinski i tatarski jezici. Na zvaničnim zgradama skinute su ploče na ukrajinskom i tatarskom, ostao je samo jedan od „tri ravnopravna državna jezika“ – ruski. Više od toga, na ulicama postalo je opasno razgovarati na ukrajinskom, mnogi aktivisti ukrajinskih kulturno-prosvjetnih organizacija bili su oteti, pretučeni i protjerani sa Krima. Tatari ne prolaze ništa bolje, u vlastitoj domovini osjećaju se nepoželjnim strancima. 18. svibnja obeležavala se 70. godišnjica strašne tragedije - nasilne deportacije sa Krima Krimsko-Tatarskog naroda što je koštalo života gotovo polovini nacije. Održavanje komemoracije u Simferopolu bilo je zabranjeno. I zabranio ju je upravo gospodin Sergej Aksjonov.

Jedan od izgovora ruske propagande za upad u Krim bila je zaštita ruskog stanovništva od izmišljenog „ukrajinskog fašizma“. Ali uz pomoć ruskih bajoneta na Krim je došao upravo fašizam.

Takva je realna pozadina glamurnog intervjua samozvanog krimskog „premijera“.

Oleksandr Levčenko, Ambasador Ukrajine u Bosni i Hercegovini

,