Svjetla budućnost Rusije opet je pala u mračnu prošlost

 

Svojedobno Britanski Premjer Winston Churchill je izrekao frazu da „fašisti budućnosti će sebe nazivati antifašistima“ i naravno zbog toga je naišao na potpuno nerazumijevanje od strane predstavnika svoje generacije.

  To je i razumljivo, ukoliko tko bi u to vrijeme u Europi, pa i u cijelom svijetu je mogao zamisliti, da će nakon svih tih strahota, koje je proživio svijet tijekom Drugog svjetskog rata, po isteku dosta godina cijela zemaljska kugla opet će se naći na rubu velikog rata, a glavnim uzrokom krize bit će upravo jedna od zemalja-pobjednika u borbi s fašizmom.

Ali,  kako danas stvari stoje, istaknuti britanski premjer očito je bio u pravu.

Danas čitava svjetska javnost pomno prati zbivanja na Istoku Ukrajine pogotovo nakon stravične tragedije s avionom malezijskih aviolinija, i već skoro zaboravila nedavna događanja vezana s činom izravne agresije i anektiranjem od strane Rusije suverenog teritorija Ukrajine – Krima. Ovaj ciničan čin je bio popraćen sloganima o spašavanju ruskog svijeta i ruskogovornog stanovništva Krima od „fašističke kuge, koja ponovno se pojavila u svijetu, ali ovaj put već od strane Kijeva“. Ova retorika, po logici agresora, morala bi opravdati i prikriti njegovo namjerno i isplanirano zlodjelo.

Od trenutka, kada je bio organiziran „legitimni“ referendum na poluotoku, uz izravnu podršku naoružanih ruskih vojnika, već je prošlo dosta vremena i mi već sada možemo vidjeti pravo lice „boraca s fašizmom“.

Nakon okupacije na poluotoku brutalno se potiskuju i ukrajinski i tatarski jezici i kulture. Prvo što su uradili ruski okupatori – isključili ukrajinske televizijske kanale. Jedina u glavnom gradu poluotoka Simferopolu ukrajinska gimnazija je zatvorena, likvidacija prijeti i jedinstvenom fakultetu gdje su se studirali ukrajinski i tatarski jezici. Na službenim zgradama skinute su ploče na ukrajinskom i tatarskom, ostao je samo jedan od „tri ravnopravna državna jezika“ – ruski. Više od toga, na ulicama postalo je opasno razgovarati na ukrajinskom, mnogi aktivisti ukrajinskih kulturno-prosvjetnih organizacija bili su oteti, pretučeni i protjerani sa Krima. Tatari ne prolaze ništa bolje, u vlastitoj domovini osjećaju se nepoželjnim strancima. 18. svibnja obilježavala se 70. godišnjica strašne tragedije - nasilne deportacije sa Krima Krimsko-Tatarskog naroda što je koštalo života gotovo polovini nacije. Održavanje komemoracije u Simferopolu bilo je zabranjeno. Liderima Krimskih Tatara Mustafi Džemiljovu i Refatu Čubarovu zabranjen ulazak u Krim.  I to je samo vrh sante, koji puno govori o „humanističkom“ djelovanju okupatora – „antifašista“.

Uz sve to najtragičnijom izgledaju sudbine običnih ljudi, domoljuba Ukrajinaca i Tatara koji u jednom trenu postali zarobljenici u vlastitoj kući i doživljavaju progon jedino zbog toga da su poželjeli ostati vjerni svom identitetu i Domovini.    

11. svibnja 2014. tajne službe Rusije nakon anektiranja Krima bez bilo kojih objašnjenja su oteli mladog ukrajinskog redatelja i scenarista iz Simferopolja Olega Sencova, te zatražili od njega priznanje da je on prema naredbama Majdana i Kijeva organizirao na Krimu terorističke akcije. Nakon odbijanja davati lažne iskaze Sencov je bio direktno prebačen u Moskvu, gdje je doživio i strašno fizičko maltretiranje.  

Jedini „grijeh“ mladog redatelja, kojem inkriminiraju sudjelovanje u terorističkoj skupini, u tome, da nakon okupacije nije pristao primiti rusko državljanstvo i bio je protivnik pripajanja Krima Rusiji.

Ali ovo je bilo sasvim dovoljno da bi „humaniste - antifašiste“ tijekom nekoliko dana tukli mladog redatelja s ciljem izvući iz njega „iskreno priznanje“ o sudjelovanju u pripremama terorističkog akta.

Ukrajinska vlada te cijela svjetska javnost već dugo vrijeme se bore za spašavanje nedužnog ukrajinskog redatelja, ali, nažalost, za sad još se ne vidi barem umalo zdravog smisla i razumijevanja od strane Rusije. Najgore, da je iza Olega Sencova su ostali supruga i dvoje malodobne djece, koji ne razumiju zbog čega i kome to treba oduzimati u njih muža i oca.         

Nešto slično smo već proživljavali tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća kada milijuni sovjetskih građana (pogotovo Ukrajinaca) su bili poslani u GULAG, a puno njih i streljano nakon „čistosrdačnih“ priznanja svoje krivnje, koja je bila izvučena iza zidina NKVD-a, a i prošli smo to tijekom okupacije Ukrajine od strane i fašističkog agresora tijekom Drugog svjetskog rata. I evo ti opet.

Situacija s Olegom Sencovim nije pojedinačni slučaj kršenja na poluotoku ljudskih prava, što je bilo više puta prikazano i u izvješćima misije OESS-a. Stoga postaje pitanje – tko je upravo agresor i fašista?

Sve težnje Ukrajinaca se približiti demokratskoj i slobodnoj europskoj obitelji, želja graditi svoju prosperitetnu budućnost su naišle na direktan čin agresije od susjedne države koja nastavlja živjeti u mračnoj prošlosti i ne želi nikog pustiti iz svog „bratskog“ zagrljaja.

Stoga opet bih htio ponoviti da je Winston Churchill očito je bio u pravu, ali stoga ne samo Europa nego i cijeli svijet mora se udružiti i dati čvrsti otpor pravom neprijatelju demokracije, europskih vrijednosti i poštivanja ljudskih prava upravo danas, sutra već može biti kasno.  

  

       Oleksandr Levčenko -Veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj