Europa ne smije ponoviti greške iz kraja tridesetih godina
Obaranje malezijskog zrakoplova s 298 putnika šokira ogromnim brojem nevinih žrtava, ali i svojom potpunom apsurdnošću. Stotine mirnih ljudi iz različitih zemalja svijeta koji nisu ni znali da lete iznad ratne zone u Ukrajini iznenada ginu ubijeni raketom koju su ispalili neki kreteni naoružani najsuvremenijim oružjem.
U ratu koji je Rusija vodi protiv Ukrajine gotovo sve izgleda apsurdnim.
Apsurdno je to što zemlja koja je odigrala vodeću ulogu u pobjedi nad fašizmom 1945. na tipično fašistički način okupira dio teritorija prijateljske države čime ruši sigurnosni poredak koji je Europa održavala tijekom gotovo 70 poslijeratnih godina.
Apsurdne su izlike za napad na Ukrajinu (zaštita ruskojezičnog stanovništva od izmišljenih „ukrajinskih fašista“) kao i pravi ciljevi agresije, a to je suluda ideja obnavljanja Ruskog imperija.
Apsurdnim izgleda i izigravanje svjetske političke zajednice putem ciničnih uvjeravanja kako Moskva uopće nije umiješana u agresiju.
Mislim da još u Hitlerovo doba treba bi bilo uvesti u politološki opticaj pojam političkog ludila koje može opsjednuti državnog vođu koji se predozirao vlašću. Ako gledati sadašnja zbivanja kroz taj pojam unutar apsurda može se uvidjeti stroga logička shema, istini za volju, podređena paranoičnoj imperijalnoj ideji.
Kad je Putin okupirao ukrajinski Krim zapanjena međunarodna zajednica je odgovorila odlučnom osudom i prvim blagim sankcijama. Uz to Kremlj je bio upozoren da ako napadne i kopnenu Ukrajinu suočit će se s ozbiljnim gospodarskim sankcijama. Vjerujem da je Zapad bio siguran da Rusija nikad se neće odlučiti za takvo nešto. Međutim, Kremlj se odlučio. Prvo su ruski specijalci u uniformama bez oznaka zauzeli službene zgrade u Donecku i Lugansku. Njima su se uskoro pridružili i lokalni plaćenici, lumpeni i avanturisti. Za neki dan oni su odnekud dobili suvremene strojnice i počeli napadati garnizone ukrajinske vojske.
Međutim, kad je Ukrajina započela antiterorističku operaciju ispostavilo se da lumpeni su sposobni samo pljačkati mirno stanovništvo, ali na bojištu su ništavni. Rusija se odlučila na oštrije mjere. 25 svibnja, na dan kad je Ukrajina birala novog predsjednika, u Doneck su otvoreno ušli prvi kamioni s naoružanim „dragovoljcima“ iz Rusije. Od tog dana ruska invazija na teritorij Ukrajine postala je posve otvorena, mada službena Moskva i dalje se pravi da s tim nema nikakve veze. Prvo su preko granice, koja je uvijek bila otvorena, krenule tisuće svakakvih kozaka, ekstremista, plaćenika i kriminalaca. Pored s njima su se ubacivale i odredi profesionalnih diverzanata. U Ukrajinu iz Rusije počele su ulaziti kolone oklopnih vozila, tenkova i drugog teškog naoružanja.
Ali unatoč svemu ukrajinska vojska je nastavila s uspjesima, oslobodila niz gradova i stisnula obruč oko Donecka i Luganska. To je natjeralo Kremlj da ode korak dalje, i to veoma drastičan korak. On je predao u ruke terorista najopasnije sofisticirano oružje te je povećao broj profesionalnih vojnika koji djeluju u Ukrajini.
11. srpnja teroristi su otvorili vatru na ukrajinsku vojnu jedinicu iz reaktivnog sustava „Grad“ koji spaljuje sve živo na velikoj površini. 30 naših vojnika je poginulo, 93 su dobili strašne rane. 14. srpnja „ustanici“ su oborili ukrajinski zrakoplov An-26 koji je letio na visini 6 tisuća metara, 16. srpnja je oboren Su-25.
Ti događaji su zasvjedočili da je konflikt ušao u novu, višu etapu. Upravo u uvjetima te etape postalo je tehnički mogućim obaranje malezijskog aviona kojeg je ruska raketa stigla na visini čak od 10 tisuća metara.
Činilo bi se da njegova pogibija je greška, puka slučajnost. Ali ta slučajnost nikako nije slučajna i u okviru političkog ludila kada poluobrazovani fanatici barataju najsofisticiranijim raketnim sustavima potpuno se uklapa u apsurdnu logiku ovog rata.
Rušenjem aviona s 300 nevinih putnika ruska strana poslala je svijetu veoma ozbiljnu poruku: ne radi se više o lokalnom konfliktu, rat se zahuktava i nitko ne može ostati po strani, ugroženi ste svi, situacija može u bilo koji trenutak izmaknuti kontroli tako da je moguć i treći svjetski rat.
Da je to tako potvrđuje i reakcija Putina na strašnu tragediju. On ne samo što se nije pokajao, nego nije ni napravio ništa da okonča sukob. Štoviše, izjavio je da će i dalje podržavati separatiste na istoku Ukrajine.
Smrt stotina europljana natjerala je EU da najzad počne pripremati mjere iz treće, gospodarske etape sankcija. Ukrajina pozdravlja takve korake, ali ujedno smatra da su preduvjeti za to Moskva je već odavno stvorila. Europa predugo se orijentirala na verbalne izjave Rusije i kao da nije primjećivala činjenično stanje. A ono je sljedeće: na čelu dvije separatističke pseudorepublike u Donecku i Lugansku stoje oficiri obavještajnih služba Rusije, većina njihovih vojnika danas su također građani Ruske Federacije. I ratuju oni ruskim oružjem, uključujući tenkove, reaktivni „Grad“ i protuzračne rakete. Osim toga ruska artiljerija redovito gađa preko granice pozicije ukrajinske vojske. Zar su potrebna neka posebna Putinova priznanja da bi se uvidjelo da se više ne radi o separatistima, nego o stranoj okupaciji?
Ja mogu razumjeti suzdržanost Europe koja izbjegava eskalacije konflikta, a ujedno se brine i o svojim ekonomskim interesima. Ali mislim da je došlo krajnje vrijeme da se napravi izbor između civilizacijskih vrijednosti na kojima se EU temelji i vrijednosti materijalnih. U tom kontekstu htio bih spomenuti prodaju Rusiji francuskih ratnih brodova „Mistral“. Kontrakt je vrijedan više od milijardu eura, ali ti „Mistrali“ će potpuno promijeniti bilancu snaga na Crnom moru u korist Rusije koja je već izvela agresiju na dvije crnomorske države – Gruziju i Ukrajinu. Sumnjam da je pametno naoružavati agresora, jer gubici mogu biti sto puta veći nego trenutna dobit.
Europa ne smije ponoviti greške iz kraja tridesetih godina XX stoljeća. Da se one izbjegnu neophodno je uzeti u obzir i čimbenik političkog ludila.
Oleksandr Levčenko, Veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj