• A-
    A+
  • Ljudima s oštećenjem vida
  • Hrvatski
  • Українською
  • Stara verzija
Članak Veleposlanika Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandra Levčenko u novinama "Slobodna Dalmacija"
27 lipanj 2014 14:29

 

Ruska analitika jednog hrvatskog novinara

 

Samo prije neki desetak dana imao sam sumnjivu čast demantirati intervju novinara „Slobodne Dalmacije“ Denisa Krnića s ruskim generalom Balujevskim, a eto već se gospodin Krnić javlja s vlastitim člankom o ukrajinskom konfliktu („Putin je u Ukrajini pokrenuo detronizaciju Amerike“, „Slobodna Dalmacija“, 31.05.2014.). I opet sam primoran reagirati. Jer stavovi hrvatskog novinara odišu takvom velikoruskom imperijalnom bahatošću i omalovažavanjem moje države kao da je članak pisao isti moskovski vojskovođa.

Agresiju Rusije protiv Ukrajine autor promatra u širokom geopolitičkom kontekstu. Svjetska politika je toliko iskomplicirana i isprepletena stvar da svaki analitičar koji ima bar malo fantazije može od njenih kockica sastaviti upravo tu „Lego“ konstrukciju koja odgovara njegovim vlastitim interesima ili interesima naručitelja. Tako prema konstrukciji koju predlaže Denis Krnić napad na Ukrajinu je samo početak pravedne borbe koju je „prevarena“ Moskva prisiljena početi protiv globalne diktature Amerike. Objektivne činjenice svjedoče da je rusku agresiju osudio praktički cijeli svijet (u UN-u 100 zemalja su podržale Ukrajinu, 11 – Rusiju, 58 – suzdržane) te da se Kremlj našao u međunarodnoj izolaciji. Međutim, Denis Krnić izvodi neke nevjerojatne logičke rokade te kod njega u izolaciji ostaju SAD i „neke članice NATO-a“, a Rusija ujedinjuje oko sebe maltene cijeli globus, tako da je „svijet na američki način osuđen na nestajanje“.

Prema mom viđenju, razlog za rusku agresiju je puno prozaičniji, a i opasniji. U ruskom političkom vokabularu stoljećima postoji izraz „sakupljač zemalja“ kojim su veličali najzaslužnije za proširenje imperija careve – Ivana Groznog, Petra Prvog, Josipa Staljina. Vladimir Putin, koji je nazvao raspad SSSR-a „najvećom geopolitičkom katastrofom XX stoljeća“, očigledno, sanja da uđe u taj „počasni spisak“ i zato je krenuo u obnavljanje Sovjetskog Saveza ili, da budem precizan, velikog Ruskog imperija koji bi diktirao svoju volju cijelom svijetu. To, između ostalog, znači da se neće zaustaviti ni na Krimu, ni na Donecku, ni na Ukrajini. Zgrabit će toliko koliko će mu dopustiti isti SAD, Europska Unija i cijela međunarodna zajednica. Ne daj Bože da se jednom probudimo u „svijetu na Putinov način“ – svijetu totalitarizma, straha i GULAG-a.

Ali toliko o geopolitici, pređimo na ono što gospodin Krnić piše o samoj Ukrajinu. A piše on sve do zareza isto što i ruska propaganda. Kremlj prati svoj oružani napad na moju zemlju pravim informacijskim ratom. Moskovski mediji su stvorili cijelu paralelnu realnost satkanu od bezbroj velikih i malih laži. Začudo bukvalno sve stavove koje zastupa u svom članku novinar „Slobodne“ spadaju upravo u arsenal skovanih u Moskvi izmišljotina.

To je, recimo, tvrdnja da nova vlast u Kijevu znači „najezdu na prava rusofilnog jugoistoka“.

To je odvratna po svom cinizmu laž da su masovno ubojstvo na Majdanu u Kijivu počinili „tajanstveni snajperisti“ koje je poslao Zapad da bi „potpalio konflikt“.

To je „otkriće prisutnosti plaćenika američkog „Blackwatera“ u Ukrajini.

To je „iskreno čuđenje“ što je ruska najava (ustvari dozvola parlamenta Ruske Federacije) o mogućem ulasku vojske u Ukrajinu izazvala „apsurdne prijekore kako Putin tobože objavljuje rat Ukrajini“.

Tu spada i elegantni eufemizam „podrška Krimu u tom ratu (od strane Rusije)“ koju koristi Denis Krnić da ne bi nazvao okupaciju i aneksiju Krima pravim imenima.

Ruska propaganda voli pozivati se na sporazum o smirivanju krize koji su 21. veljače u nazočnosti visokih predstavnika Poljske, Njemačke, Francuske i Rusije potpisali tadašnji predsjednik Janukovič i opozicija s Majdana. (Da podsjetim: 18. i 20. veljače snage sigurnosti su ubili stotinu učesnika demonstracija što je bio šok za svu naciju. Ta ubojstva su primorala Janukoviča potpisati sporazum. Istog dana odlukom parlamenta policijske snage su povučene s ulica Kijeva kako bi se izbjeglo dalje krvoproliće. Predsjednik Janukovič, očigledno, se uplašio da je ostao bez zaštite i već 22. veljače tajno pobjegao u Rusiju. U takvoj je situaciji sporazum od 21. veljače izgubio svaki smisao i parlament je preuzeo rukovodstvo zemljom.)

Po verziji pak Denisa Krnića proruski Janukovič je izgubio vlast ne zato što ga  je srušio ukrajinski narod, nego zato što je Zapad „prevario“ Putina. Što sad da radi jadan Putin? Razumije se, bio je „prisiljen demonstrirati svoju volju“, zaključuje novinar („demonstrirati volju“ ovdje znači pokrenuti rat). Ali zaboga! Upravo ruski predstavnik za razliku od ostalih odbio je 21. veljače ovjeriti taj sporazum svojim potpisom, jer Kremlj, izgleda, nije želio stabilizacije u Ukrajini. Zašto je onda Moskva toliko zabrinuta zbog propalih dogovorenosti? I glavno pitanje: koje veze uopće ima Putin sa sporazumom između ukrajinske vlasti i oporbe, ako ga nije ni htio, zašto bi se on trebao osjećati prevarenim i zašto bi imao pravo početi agresiju? Je li on predsjednik Ukrajine? Nije! Ali politički analitičar „Slobodne“ takve nijanse čak i ne primjećuje. 

Upravo takav omalovažavajući odnos prema Ukrajini najviše me zgraža u članku. Navest ću nekoliko citata: „Putin je bio prisiljen … reći kako Rusija ni po koju cijenu neće dopustiti „otmicu“ Ukrajine“. „Putin je prisiljen reagirati na direktnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti Rusije – zato što gubitak Ukrajine nije prihvatljiv za Rusiju i Ruse“. „Ukrajinu ne samo da otkidaju od Rusije već nastoje to izvesti po najgorem ubrzanom scenariju“.

Dakle, Ukrajina je tu predstavljena ne kao suverena i neovisna država koja sama odlučuje o svojoj sudbini, nego kao neka igračka u igri supersila, štoviše kao igračka koja s punim pravom pripada Rusiji.

S istih pozicija novinar tumači i europsku integraciju Ukrajine: „Jer, prelazak vlasti u ruke snaga sa zapada Ukrajine znači … forsirano zaključivanje sporazuma s EU-om, a za neko kraće vrijeme – i stupanje Ukrajine u NATO savez“. Europske integracije moje zemlje u interpretaciji Denisa Krnića se doimaju kao kakav smrtni grijeh i podmukla izdaja moskovskog sizerena. Da li slično doživljava i članstvo Hrvatske u EU-u i NATO-u?  

Moram priznati da takvi pogledi odnosno Ukrajine i danas su karakteristični za mnoge ruske desničare i šoviniste kojih posebno mnogo ima u vojnim i obavještajnim strukturama. Oni još uvijek sanjaju svoj imperijalni mit, nisu se pomirili s raspadom SSSR-a, smatrajući to nekom glupavom povijesnom greškom koja se da ispraviti uz pomoć nešto ratovanja. Upravo oni su pokrenuli i suludo nastavljaju sadašnju agresiju protiv Ukrajine i doveli cijeli svijet u opasnost velikog konflikta. Upravo s njima se solidarizira i njihovo viđenje zastupa autor „Slobodne“.

I na kraju još jedan citat iz članka koji mnogo o čemu govori: „Putin je shvatio da euroatlantsko usisavanje Malorusije postaje stvar najbliže budućnosti. Putin više nije imao odstupnicu, jer je bilo nužno hitno demonstrirati odlučnost“.

Riječ Malorusija je ponižavajući naziv za Ukrajinu koji se službeno koristio u doba ruskih careva i koji sami Ukrajinci nikada nisu prihvatili. Rabiti ga značilo je poricati da je Ukrajina posebna zemlja, a Ukrajinci poseban narod koji ima vlastiti jezik, kulturu i povijest, jer Malorusija ne može biti ništa drugo no neotuđiva sastavnica Velikoruskog imperija.

Doista se čudim kako je uspio hrvatski novinar 21. stoljeća progovoriti jezikom nekog ruskog imperijalnog dinosaurusa od prije sto godina? I kako je moguće da taj novinar tako beskrupulozno širi u Hrvatskoj rusku ratnu propagandu? Po mome, time izdaje i svoju zemlju koja je kao i moja Ukrajina stekla neovisnost iste 1991. godine i morala se u krvavom ratu braniti od „bratskog zagrljaja“ bivše metropole.  

 

  Oleksandr Levčenko, Veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj

,

Outdated Browser
Для комфортної роботи в Мережі потрібен сучасний браузер. Тут можна знайти останні версії.
Outdated Browser
Цей сайт призначений для комп'ютерів, але
ви можете вільно користуватися ним.
67.15%
людей використовує
цей браузер
Google Chrome
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
9.6%
людей використовує
цей браузер
Mozilla Firefox
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
4.5%
людей використовує
цей браузер
Microsoft Edge
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
3.15%
людей використовує
цей браузер
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux