27. lipnja 2014. godine je povijesni dan za Ukrajinu, a vjerujem da i za cijelu Europsku Uniju. U Bruxellesu  je potpisan trgovinsko-gospodarski dio Sporazuma o pridruživanju između moje zemlje i EU-a koji dopunjava njen politički dio sklopljen još 21. travnja ove godine. Tako je Ukrajina napravila izuzetno važan korak prema ostvarenju svog strateškog cilja - stjecanju punopravnog članstva u ujedinjenoj Europi.

Etapu pridruživanja na putu europskih integracija prošle su sve zemlje Zapadnog Balkana. Velikom mjerom ti sporazumi su bili i instrument kojim je Europa htjela staviti točku na tragičnom ratnom periodu njihove povijesti i otvoriti pred njima novu puno svjetliju perspektivu. Situacija s ukrajinskim sporazumom je ispala puno dramatičnija: jer, ako se sjetimo svih nedavnih i sadašnjih zbivanja u mojoj zemlji, vidjet ćemo da je njihov glavni razlog nastojanje Kremlja da čak i po cijenu rata ne pusti Ukrajinu u Europu.

Ukrajina je dugo i naporno išla prema potpisivanju Sporazuma s EU. Priprema samog teksta trajala je pet godina. Politiku europske integracije je provodio ne samo pobjednik Narančaste revolucije Predsjednik Juščenko, nego i sada svrgnuti Janukovič (ili barem je deklarirao). Kao veleposlanik mogu zasvjedočiti da je ukrajinska diplomacija u svim europskim zemljama radila punom parom. Tijekom godine prije potpisivanja Sporazuma koje se planiralo u studenom 2013. u Vilniusu održavao sam i po desetak susreta tjedno s hrvatskim političarima, diplomatima, poslovnim ljudima, regularno nastupao u medijima kako bih pojačao podršku Hrvatske europskim težnjama Ukrajine.

I onda neki tjedan prije Vilniusa kao grom iz vedra neba: Predsjednik Janukovič poslije posjeta Moskvi iznenada je odbio potpisati  Sporazum s Europom. Zasad je teško reći da li je ikada stvarno želio voditi zemlju prema europskoj demokraciji gdje nije moguća uzurpacija vlasti ili je samo glumio eurointegratora.

Bilo kako bilo, ali je ukrajinski narod doživio taj neočekivani zaokret kao izdaju svoje europske i demokratske budućnosti te kao podmukli pokušaj da se Ukrajina uvuče u Carinsku uniju na čelu s Rusijom. Ljudi su masovno izišli na kijevski Majdan gdje su prosvjedovali tijekom više od tri mjeseca sve dok po cijenu mnogih života nisu se izborili za pravo da sami odlučuju o sudbini svoje domovine. Krajem veljače režim Janukoviča je pao, a sam on je pobjegao u Rusiju.  Put prema Europi je bio otvoren, ali tu se umiješala Moskva. Oružana aneksija Krima, neobjavljeni rat na istoku Ukrajine ne samo su prekršili teritorijalnu cjelovitost naše zemlje. Dovedena je u pitanje pouzdanost međunarodnog prava, ugrožena je stabilnost u cijeloj Europi, svijet je faktički ušao u Drugi hladni rat, a postoji i vjerojatnost Trećeg svjetskog rata. Jer kad se neko igra s ognjem i barutom mogućnost katastrofe je uvijek tu.

Što je natjeralo Kremlj da upropasti svoju reputaciju, da se suprotstavi cijeloj međunarodnoj zajednici? Zašto je izabrao rat, sankcije i izolaciju?

Rusija je dugo vremena službeno priznavala pravo Ukrajine da ide europskim putem. Međutim, kad je perspektiva potpisivanja Sporazuma o pridruživanju postala posve realna Moskva se počela živcirati te činiti snažan pritisak na Kijev da se vrati u sferu njenog utjecaja i da ipak odabere Carinsku uniju kao rusku alternativu unije Europske. Kao što sam rekoh, to je Kremlju zamalo i pošlo za rukom. Tim veći je bio šok i ozlojeđenost kad je izbio Majdan. Tijekom prosvjeda Rusija je pružala svestranu pomoć Janukoviču koga je ne bez razloga smatrala svojom marionetom, a kad je narod ipak pobijedio živci nisu izdržali i Kremlj je krenuo u otvorenu agresiju.

Iskreno govoreći, mislim da u donošenju takve odluke radilo se ne samo o trijezno isplaniranoj operaciji u stilu specijalnih službi, nego i o osveti buntovnim Ukrajincima na koje je ruski predsjednik kivan još od vremena Narančaste revolucije.

 Ali i njegovi pragmatični motivi sasvim su shvatljivi (mada ne i prihvatljivi). Odlazak Ukrajine u Europu znači kraj Putinovog sna o obnavljanju Ruskog imperija (neka zasad i u obliku Carinske unije) i povratka na svjetsku scenu u ulozi supersile koja diktira svoju volju svim ostalima. Osim toga Putin kao kuge boji se „revolucija u boji“ koje su se događale u Ukrajini i Gruziji i rušile postsovjetske autokratske režime skrojene prema moskovskim kalupima. Zato svaka pobjeda naroda u susjedstvu doživljava se kao neposredna prijetnja vladaru u Kremlju. A najopasnija tu je upravo Ukrajina, jer su Ukrajinci Rusima najbliži rod i prelijevanje demokratskog naboja iz jedne zemlje u drugu sasvim je vjerojatno.

  Zato sklapanje Sporazuma o pridruživanju znači puno više od važne, ali uobičajene etape na putu jedne europske zemlje prema EU-u. To je ogromna pobjeda Ukrajine u borbi za svoju slobodu i nacionalno dostojanstvo, za pravo da sama odlučuje o svom povijesnom izboru. Ta borba nije završena, dapače ona je ušla u ratnu fazu, ali odsad Moskva morala bi biti svjesna: ne radi se više o primjernom kažnjavanju neposlušnog vazala, sada ona vrši agresiju na državu koja je član europske zajednice i demokratskog svijeta. 

Nema dvojbe da je ukrajinska pobjeda ujedno i velika pobjeda Europe. Najveća po teritoriju zemlja kontinenta koja se nalazi u njegovom zemljopisnom centru najzad je i službeno izašla iz sive političke zone i priklonila se savezu demokratskih zemalja. Granica koja dijeli slobodu i totalitarizam, pravo i autokraciju, budućnost i prošlost pomakla se daleko na istočne granice Ukrajine. A to je već sasvim druga geopolitička slika svijeta.

Za mene je simbolično da se potpisivanje Sporazuma dogodilo uoči Dana Ustava koji Ukrajinci slave 28. lipnja. Pridruživanje EU-u znači za Ukrajinu i pokretanje realnih demokratskih reformi u svim bez izuzetka sferama. Centralno mjesto tu pripada ustavnoj reformi nacrt koje je novoizabrani Predsjednik Petro Porošenko ovih dana podnio na razmatranje parlamenta. Jedan je od glavnih noviteta decentralizacija vlasti i dodjeljivanje većih prava regijama. To ima presudni značaj za jačanje demokracije, ali i za normalizaciju situacije na istoku Ukrajine.

Ja vjerujem da sloboda i demokracija imaju ogromnu privlačnu moć i zato su osuđeni na trijumf. Danas se u Ukrajini vodi globalna bitka za vrijednosti europske civilizacije. Pobijedit ćemo, ako budemo se borili zajedno.

    Oleksandr Levčenko, Veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj

,