Ukrajina u borbi za svoju nezavisnost

 

"Kad pogledamo zbivanja na prostoru Hrvatske početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, ona su vrlo slična s današnjim zbivanjima u Ukrajini. Vrlo je lako moguće da su scenariji onih zbivanja u Hrvatskoj i današnjih u Ukrajini pisali isti ljudi i to u istoj zemlji" - poručio je u razgovoru za Dnevno.hr ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj, Oleksandr Levčenko.

 

Ukrajinski narod danas slavi svoj najveći nacionalni praznik Dan neovisnosti. Prije točno 23 godine Ukrajina se državno osamostalila napustivši najveću tamnicu slavenskih naroda Sovjetski Savez. Ukrajinci su te daleke 1991. godine imali sreću pa su bez rata i nekih naročitih peripetija uspostavili svoju nacionalnu državu, a SSSR i sve što je on značio, ostavili su daleko iza sebe. Barem su tako mislili. Nažalost, povijest nikad ne miruje, a mračni demoni sovjetske prošlosti vratili su se po "svoje", odnosno po Ukrajinu. Ta se država danas bori za opstanak, bori se protiv velikoruske agresije i događaji koji su pred njom tek su pravi ispit njezine državnosti i zrelosti. I danas, za vrijeme najvećeg ukrajinskog praznika, istok Ukrajine potresaju žestoke borbe. Međutim, ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj, Oleksandr Levčenko, unatoč svim nedaćama koje potresaju njegovu domovinu, ne gubi nadu i siguran je u pobjedu svog ukrajinskog naroda.

 

Vaša ekscelencijo, Ukrajina upravo danas obilježava 23. obljetnicu svoje neovisnosti. Što biste tim povodom poručili hrvatskoj javnosti?

Levčenko: Obično je Dan neovisnosti povod osvrnuti se na uspjehe koje je tvoja zemlja postigla poslije stjecanja samostalnosti. U tom smislu postignuća Ukrajine su vrlo značajna. Tijekom dva desetljeća prošli smo ogromnu distancu od kolonije u sastavu SSSR-a do prave europske države, srušili totalitarni represivni sustav i uveli višestranačku demokraciju, slobodu misli, riječi, vjeroispovijesti, ostvarili tranziciju iz socijalističkog u tržišno gospodarstvo. Ukrajinski narod čvrsto se opredijelio za europsku budućnost, ove smo godine potpisali Sporazum o pridruživanju s Europskom unijom.
Možda je najvažnije naše dostignuće promjena svijesti samog naroda, formiranje pravog civilnog društva spremnog braniti svoja prava i slobodu. Svaki put kad je vlast pokušavala krenuti natrag prema autoritarizmu i vazalnom položaju Ukrajine, narod je izlazio na trgove i ulice i pobjeđivao. Tako je bilo 2004. godine za vrijeme Narančaste revolucije, tako je bilo i sada tijekom dramatičnih prosvjeda na Majdanu.

Upravo takav dostojanstveni stav nacije, njezina odlučnost da se suprotstavi autoritarizmu i povratku u zagrljaj Putinove Rusije izazvali su strah i bijes Kremlja i natjerali ga da krene u otvorenu agresiju protiv Ukrajine.

Davne 1991. bili smo vrlo sretni što smo se uspjeli na miran i prijateljski način razići s Rusijom. Ispostavilo se da nije sve tako lako i jednostavno. Rat za neovisnost ipak nas je stigao sa zakašnjenjem od 22 godine. Danas stotine Ukrajinaca, uključujući i mladiće rođene već u neovisnoj Ukrajini, moraju žrtvovati svoje živote da bi zaštitili svoju državu.

 

Hrvatska s velikim zanimanjem prati situaciju u Ukrajini. Čini se kako ukrajinska vojska polako ali sigurno pobjeđuje u ratu s ruskim separatistima i teroristima...

 

Levčenko: Da, uspjesi antiterorističke operacije su očigledni. Naša je vojska oslobodila od proruskih snaga desetine velikih i malih gradova, uspjeli smo odvojiti Lugansk i Doneck, tako da je teritorij pod kontrolom pobunjenika sada podijeljen na dva djela što značajno podriva njihove borbene mogućnosti. Međutim, ostaje nam najsloženiji zadatak - oslobođenje Luganska i Donecka, a to su ogromni gradovi sa stotinama tisuća stanovnika. Samo u Donecku prije početka vojnih akcija živjelo je više od milijun ljudi. Sad su ti gradovi pretvoreni u snažna uporišta. Ukrajinska vojska ne smije u tim gradovima koristiti avijaciju i artiljeriju jer za nas je glavno izbjeći žrtve među mirnim stanovništvom. Dakle, preostaju pješadijske borbe za svaku ulicu, za svaku zauzetu od neprijatelja zgradu. A to znači i teške gubitke za naše vojnike. Najviše nas boli smrt naših najboljih mladića u ovom suludom ratu.

 

Imate li kakvu informaciju s terena, a tiče se ruskih terorista ili političkog rukovodstva u Moskvi, koja se ne uspijeva probiti do svjetske javnosti?

 

Levčenko: Prava medijska blokada postoji samo u Rusiji. Rusi sada žive u nekom izmišljenom svijetu koji je Putinova propaganda postupno stvarala zadnjih deset godina i gdje su pojmovi zla i dobrote potpuno izvrnuti. Ostali svijet dobro zna tko je kriv, a tko u pravu, tko je agresor, a tko žrtva. Međutim, htio bih se osvrnuti na neke bitne točke po kojima ponekad ni u Europi nema potpune jasnosti. Moskva nastoji prikazati sukob na istoku Ukrajine kao unutarnji građanski rat. Kremlj tvrdi da nije strana konflikta, a borbu vodi donecko i lugansko „opolčenje" (proruski separatisti op. a). Gdje ste vidjeli „opolčenje" koje vozi tenkove i oklopna vozila, gađa iz reaktivnih raketnih sustava i obara zrakoplove na visini od 10 tisuća metara? Razumije se, u Donbaskoj regiji ima separatista, ali istina je u tome što na čelu takozvanih Luganske i Donecke samoproglašenih republika stoje obavještajci Ruske Federacije koji ispunjavaju naređenja Kremlja, a glavninu pobunjeničkih snaga sastavljaju ruski specijalci, redovni vojnici bez oznaka ruske vojske i tisuće plaćenika i avanturista ubačenih preko granice iz Rusije. Oni su naoružani ruskim oružjem, a svakog dana Rusija im šalje kolone vojne tehnike. Dakle, ne radi se o unutarnjem konfliktu niti o separatizmu, jer separatisti su uvijek lokalno stanovništvo, nego se radi o neobjavljenom ratu i faktičnoj ruskoj okupaciji ukrajinskog teritorija. Što se lokalnog stanovništva tiče, ono je postalo taocem osvajača, svakojakih „ruskih kozaka", čečenskih bojovnika i domaćih kriminalaca. Svijet mora znati da svugdje na teritoriju kontroliranom od proruskih snaga vlada pravi teror. Pljačka, oduzimanja privatnih automobila i druge imovine, banditska ubojstva, hapšenja, otmice postali su užasna svakodnevica. Stotine se ljudi smatra nestalima. Osvajači koriste taktiku gađanja minama i raketama stambenih četvrti da bi to prikazali kao zlodjela ukrajinskih jedinica. Skupine diverzanata dižu u zrak mostove, ruše poduzeća i infrastrukturu. Ni najokorjeliji separatisti ne bi palili kuću u kojoj žive. To isto svjedoči da se radi o stranim okupatorima koji su već shvatili da će se uskoro morati povući te uništavaju potencijal najmoćnije privredne regije Ukrajine.

 

Mnogi smatraju kako ukrajinska kriza ima mnoge sličnosti sa zbivanjima u Hrvatskoj 1991. kada su velikosrpske snage pod vodstvom Slobodana Miloševića pokušale okupirati Hrvatsku. Sada imamo na djelu velikorusku politiku i Vladimira Putina koji žele uzurpirati ukrajinski teritorij. 

 

Levčenko: Svi scenariji koje primjenjuje danas Rusija prema Ukrajini podsjećaju na puno toga. To naravno možemo usporediti i sa zbivanjima na početku devedesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj, to je i situacija iz 1998. godine s Gruzijom, ali ipak sve što se događa danas u Ukrajini potpuno je drugačije.

Sva objašnjenja ruske strane svoje invazije, rekao bih, „ne drže vodu", i utemeljena su samo na lažnim prikazima realne situacije u Ukrajini, koje širi ruska propaganda u najboljim tradicijama „Informbiroa".

S ciljem obavljanja svog plana, usmjerenog na destabilizaciju situacije na istoku Ukrajine, ruska strana stalno izmišlja lažne razloge – zaštita ruskog govornog stanovništva, sprječavanje ukrajinske vojske da uništava civilne objekte te drugo. Sva ova opravdanja imaju samo jedan cilj – zavarati u prvom redu rusko stanovništvo u pogledu dizanja rejtinga kremaljske vrhuške te opravdati već izravnu vojnu agresiju na susjednu suverenu državu.
Kad uspoređujemo zbivanja na prostoru Hrvatske početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, većinom se slažem s ekspertima da su događanja tih godina jako slična današnjim zbivanjima u mojoj zemlji. A s druge strane, sada je izašlo na vidjelo kako je vrlo moguće da su scenarij onih zbivanja u Hrvatskoj i današnjih u Ukrajini pisali isti ljudi i u istoj zemlji.

 

Nedavno rušenje malezijskog civilnog zrakoplova u istočnoj Ukrajini izazvalo je zgražanje svjetske javnosti. Kako ste doživjeli tu veliku tragediju?

 

Levčenko: Kao i svaki normalni čovjek, duboko sam potresen tim stravičnim zločinom. Izuzetno mi je žao svih poginulih putnika te želim još jednom izraziti sućut njihovim obiteljima i rodbini. Posebno šokira apsurdnost tog zlodjela jer ubijeni ljudi dolaze iz raznih zemalja i uopće nisu imali bilo kakve veze s ratom na istoku Ukrajine. Međutim, u tom apsurdu ipak ima neke sulude logike. Služba sigurnosti Ukrajine je ustanovila da su ruski artiljerci jednostavno pobrkali lokaciju ispaljivanja rakete i avion. Trebali su srušiti svoj vlastiti ruski Boeing s ruskim putnicima da bi to poslužilo povodom za veliku invaziju u Ukrajinu! Tragedija malezijskog zrakoplova pokazala je međunarodnoj javnosti svu podmuklost ruske agresivne politike i zasvjedočila da kad jedna supersila zameće rat nitko ne može ostati po strani jer je ugrožen cijeli svijet.

 

Kako gledate na Vladimira Putina?

 

Levčenko: Kako normalna osoba može gledati na nekog tko u 21. stoljeću radi zadovoljavanja nekih vlastitih fantazija i bolesnih ambicija na barbarski način oduzima dio suverenog teritorija druge nezavisne države te pokušava zapaliti rat koji može imati nepredvidljive posljedice ne samo za regiju, a i cijeli svijet? Prema mom mišljenju, agresivna Putinova politika, koju sada podržava većina ruskog stanovništva, i njegovo očajničko sukobljavanje s Europom i SAD-om u prvom redu će naškoditi samim Rusima. Ta euforija, koja sada vlada u Ruskoj Federaciji, uskoro će se pretvoriti u golemo razočaranje zbog naglog pada životnog standarda. Sadašnje ponašanje Rusije, a pogotovo vojna invazija, nije samo prijetnja Ukrajini nego i kršenje svih mogućih međunarodnih pravnih temelja, što ugrožava sigurnosni poredak cijele europske regije i stvara presedan za buduće eskalacije konflikata u cijelom svijetu. Stoga u takvoj situaciji u kojoj se danas našla naša zemlja, mi očekujemo pomoć i priključenje, ne samo Amerike i EU, nego i šire svjetske javnosti u rješavanju ove krize s ciljem zaustavljanja ovog pohoda i sprječavanja vrlo teških posljedica. Danas je već cijela svjetska javnost osudila ponašanje Rusije te inzistira na održavanju suvereniteta i integriteta Ukrajine, na čemu smo vrlo zahvalni.

 

Što mislite o Putinovom rusofilskom panslavizmu i koliko je on prijetnja Ukrajini?

 

Levčenko: Prema mom mišljenju, nema nikakvog stvarnog Putinovog panslavizma. Tu ideju Kremlj koristi samo kao izliku za realizaciju ruske imperijalne politike te zavaravanje vlastitog naroda i predstavnika drugih slavenskih država s ciljem da opravda agresiju na blisku i prijateljsku zemlju. O kakvom panslavizmu mi možemo govoriti kada je Rusija napala i vojno prijeti svom najbližem slavenskom narodu – Ukrajincima? Danas službena Moskva često koristi termin "Jedinstvo Slavena", naravno na čelu s Rusijom, smatrajući ovu ideju sasvim opravdanim razlogom za čin agresije pri čemu objašnjavaju kako je to neophodno radi okupljanja ruskih zemalja. Rusija danas na državnoj razini široko promiče koncept tzv. "Ruskog svijeta" koji u rukama Putina čini upitnom sigurnost svih zemalja gdje žive Rusi i nije bitno da li je ta zemlja članica EU i NATO-a ili nije. Putinov rusofilski panslavizam je samo opravdanje za aneksiju tuđih teritorija, okupaciju, represiju, neprijateljstvo i krvoproliće. Siguran sam kako je ova ideja i koncept ruskog panslavizma ne samo prijetnja Ukrajini, nego i mnogim drugim državama gdje živi brojna ruska manjina kao što su Moldova, Latvija, Estonija i Kazahstan. Stoga, prema mom mišljenju, Putin vješto koristi idealističku utopiju iz 19. stoljeća o ujedinjenju Slavena s ciljem zadovoljavanja svojih imperijalnih ambicija.

Hoće li ekonomske sankcije protiv Rusije uroditi plodom?

Levčenko: Iskreno vjerujem da hoće i one već djeluju. I to efikasno. Prema mom mišljenju, ove su sankcije jedini legitimni način, koji je u skladu s međunarodnim normama i zakonima, a koje mogu vratiti Rusiju u okvire normalnog, civiliziranog ponašanja primjerenog 21. stoljeću. Današnja Rusija, zahvaljujući svojim barbarskim ambicijama, odbacila je i prekršila sve norme i zakone civiliziranog društva koje su se gradile dugi niz godina nakon Drugog svjetskog rata. Očito je ruski narod potpuno zaboravio stravične stranice i svoje vlastite povijesti te se uporno želi vratiti strahotama 20. stoljeća. Stvarno me čudi da je jedna zemlja cijelu zemaljsku kuglu svrstala u neprijatelje, da prijeti svijetu nuklearnim naoružanjem i da krši cijeli svjetski sigurnosni poredak. Stoga je danas cijeli demokratski svijet već shvatio ozbiljnost ruskih prijetnji te se ujedinio i odlučno podržao uvođenje sankcija kako bi spriječio širenje ratoborne politike Kremlja.