• A-
    A+
  • Ljudima s oštećenjem vida
  • Hrvatski
  • Українською
  • Stara verzija
Veleposlanik Ukrajine Oleksandr Levčenko održao govor na svečanom prijemu koji je bio upriličen 6. listopada 2014. u Zagrebu povodom 23. obljetnice Neovisnosti Ukrajine
09 listopad 2014 19:25

9. listopada 2014.

Govor Veleposlanika Ukrajine u Republici Hrvatskoj Oleksandra Levčenka na svečanom prijemu povodom 23. obljetnice neovisnosti Ukrajine

 

Obično je Dan neovisnosti povod osvrnuti se na uspjehe koje je postigla tvoja zemlja. Međutim ove godine postignuća, nažalost, nisu glavna tema jer je moja zemlja postala žrtvom agresije, a dio njenog teritorija nalazi se pod okupacijom. Zato vaš dolazak, dragi i poštovani gosti, doživljavam ne samo kao znak prijateljstva prema mojoj Ukrajini, nego kao i  izražaj solidarnosti u njenoj borbi za opstanak i pravo da sama odlučuje o svojoj budućnosti.

Uvjeren sam da u današnjem svijetu koji je opet doveden na rub hladnog, a možda i „vrućeg“ rata, u kojem su uzdrmane osnove međunarodnog suživota ključna riječ postaje upravo solidarnost, solidarnost i zajednički, udruženi napori da se suzbije agresija, a tijek povijesti vrati u civilizirani kolosijek.

Ako se govori o solidarnosti onda želim istaknuti da sam sretan što imam čast biti Veleposlanik upravo u Hrvatskoj. Naša uzajamna solidarnost došla je do izražaja već prvih dana postojanja naših neovisnih država. Hrvatska je jedna od prvih priznala Ukrajinu, a Ukrajina je bila prva zemlja članica Ujedinjenih naroda koja je priznala Hrvatsku. To je postalo čvrstom osnovom razvitka naših daljih bilateralnih odnosa koji su uvijek bili i jesu besprijekorni.

Međutim, ukrajinsko-hrvatsko prijateljstvo ima mnogo dublje korijene. Мnogi Hrvati znaju da su u dalekom 7. stoljeću došli u novu domovinu na Jadranu upravo iz Ukrajine, a mnogi Ukrajinci na zapadu naše zemlje pamte da su se njihovi preci nekada davno zvali Bijeli Hrvati. Nas povezuje ne samo osjećaj slavenske srodnosti, nego i preneražavajuća sličnost povijesnih sudbina. U ranom srednjem vijeku i Hrvati i Ukrajinci stvorili su svoje vlastite države, ali su ih izgubili. Poslije stoljeća borbe za opstanak oba su naroda obnovili svoju državnost, i to iste 1991. godine. Jedina razlika je bila što je Hrvatska za svoju nezavisnost morala ratovati, a mi smo prošli na miran način. Ali ispostavilo se da ni tu nema među nama razlike. Naš je rat jednostavno kasnio 23 godine.

I tu opet zaprepašćuje sličnost tih ratova, kao da je njihove scenarije pisala jedna te ista ruka. U oba slučaja nacionalne manjine koriste se za pobunu i stvaranje separatističkih pseudodržavica koje se održavaju zahvaljujući vojnoj podršci izvana, uključujući i bande takozvanih „dobrovoljaca“. U oba slučaja agresor ne priznaje službeno svoje umiješanosti u rat i nastoji ga prikazati kao unutarnji građanski rat. U oba slučaja oružana invazija se prati masovnim propagandističkim diverzijama gdje žrtva se okrivljuje za fašizam, nacionalizam i slično. Najzad, za sve te separatističke tvorevine karakteristične su šovinistička u suštini ideologija, sustavna kršenja ljudskih prava i masovni banditizam.

Mislim upravo zbog te sličnosti naših nacionalnih tragedija hrvatsko društvo od prvog dana agresije protiv Ukrajine izražava svoju solidarnost i pruža podršku mojoj zemlji. Koristim prigodu da se iskreno zahvalim na tome i državnom vrhu Hrvatske i posebno cijelom prijateljskom hrvatskom narodu.

 

 

Outdated Browser
Для комфортної роботи в Мережі потрібен сучасний браузер. Тут можна знайти останні версії.
Outdated Browser
Цей сайт призначений для комп'ютерів, але
ви можете вільно користуватися ним.
67.15%
людей використовує
цей браузер
Google Chrome
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
9.6%
людей використовує
цей браузер
Mozilla Firefox
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
4.5%
людей використовує
цей браузер
Microsoft Edge
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
3.15%
людей використовує
цей браузер
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux