• A-
    A+
  • Ljudima s oštećenjem vida
  • Hrvatski
  • Українською
  • Stara verzija
Intervju Veleposlanika Ukrajine Oleksandra Levčenka u novinama „Varaždinske vijesti“: Varaždinska županija – svesrdni graditelj prijateljstva
28 listopad 2014 11:56

OTVORENO Oleksandr Levčenko, veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj

Varaždinska županija - svesrdni graditelj prijateljstva

Varaždinske Toplice ovih će dana primiti na liječenje i rehabilitaciju deset vojnika Nacionalne garde Ukrajine koji su zadobili rane braneći domovinu od agresora.

S veleposlanikom Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandrom Levčenkom razgovarali smo uoči nedjeljnih prijevremenih parlamentarnih izbora, koji su barem načas stavili u drugi plan sukobe u toj zemlji nakon svrgnuća proruskog predsjednika Viktora Janukoviča, a zatim su prerasli u pravi rat s proruskim separatistima, koji je zaustavljen zahvaljujući krhkom primirju.

Razočaranje u Rusiji

- Ukrajina proživljava najdramatičnije razdoblje u svojoj najnovijoj povijesti. I to ne samo zbog rata nego i zbog krucijalnih transformacija društvene svijesti. Ovo je vrijeme sraza starih i novih mentalnih klišeja, opraštanja od istrošenih sovjetskih životnih modela i rađanja novoga demokratskog sustava, u kojem bi narod mogao realno kontrolirati vlast. To je vrijeme velikih nada, ali i strašnih razočaranja. A najveće razočaranje za milijune Ukrajinaca zove se Rusija.

- Kako je do toga došlo?

- Država koju smo uvijek doživljavali kao prijateljsku i bratsku napala nas je na podmukli način, okupirala Krim, a u istočnoj regiji Donbasu zametnula neobjavljen, ali pravi rat. Plan je Moskve bio da uz pomoć svojih specijalaca digne bunu ne samo u Donecku i Lugansku nego i u svim ostalim istočnim i južnim oblastima (županijama) naše zemlje, gdje po gradovima uslijed vjekovne rusifikacije većina stanovništva, uključujući i etničke Ukrajince, govori ruski. Na tim teritorijima trebala je nastati marionetska država za koju su kremaljski ideolozi u arhivama već iskopali zgodno ime - Novorosija. Tako se u carskoj Rusiji neslužbeno zvala Novorosijska gubernija  stvorena na istoku i jugu Ukrajine. „Rusko“ ime te administrativne jedinice ne smije nikoga zavarati: imperij je nastojao među Ukrajincima izbrisati i samu svijest da su posebna nacija i zemlja, pa je tako i cijelu Ukrajinu službeno nazivao samo Malorosijom. Danas avet zaboravljene „Novorosije“ koju su Putinovi stručnjaci podigli s groblja povijesti odnosi tisuće ljudskih žrtava.

-Zašto? Što je pozadina sukoba? Zabrinutost za rusku manjinu?

- Ne. Ta bi fantomska država trebala odsjeći Ukrajinu od Crnog mora, a Moskvi osigurati potpunu dominaciju u toj strateškoj regiji na rubu Europe i Azije. Time bi Rusija dobila kopneni izlaz prema anektiranom Krimu i još dalje na zapad sve do Pridnjestrovlja, nepriznate pseudodržave na moldovskom teritoriju, koja je uz istu rusku pomoć nastala 1991. godine po tada još novom receptu stvaranja „nezavisnih krajina“.

Grdno su se prevarili

- Kakva je trenutačna situacija?

- Plan „Novorosija“ barem je zasad propao. Dok je Putin u Donecku i Lugansku djelomično uspio jer su tamo iz susjedne Rusije bile prebačene tisuće„dobrovoljaca“, pa i postrojbe regularne vojske te bezbroj teškog naoružanja, to mu nije pošlo za rukom u drugim južnim krajevima Ukrajina koji ne graniče s Rusijom, pa nije bila moguća neposredna vojna intervencija. Očigledno, moskovski su stratezi pretpostavljali da ruskojezični građani Ukrajine sanjaju da će ih Rusija doći „osloboditi“.

Grdno su se prevarili. Stanovnici Dnipropetrovska, Odese, Harkiva, Zaporižja, Mikolajeva, Mariupolja odlučno su se suprotstavili proruskim provokatorima i pokazali da su pravi patrioti neovisne Ukrajine. Pa i na Donbasu nije sve za Putina krenulo baš tako glatko. Ukrajinska vojska, dragovoljci iz svih dijelova zemlje, uključujući i mnoge lokalne rodoljube, žestoko su se oduprli ruskim okupatorima i njihovim domaćim pomagačima. Putinov „blitzkrieg“ zapeo je i vrijeme je počelo raditi protiv njega.

- Koliko su u tome pripomogle mirovne inicijative zapadnoeuropskih zemalja?

- Međunarodna izolacija, političke i gospodarske sankcije Zapada ne djeluju munjevito. Da bi se osjetio njihov učinak, potrebno je vrijeme, ali i te posljedice već se osjećaju. S vremenom je i količina ruskih žrtava višestruko premašila broj koji si agresor može priuštiti. Moskva nikad nije štedjela živote svojih vojnika, ali kada nikakvog rata službeno kao da i nema, sve je teže skrivati od vlastite javnosti, a kamoli joj objasniti stotine i stotine novih smrti.

Svi ti čimbenici primorali su Moskvu da nakon pola godine odbijanja počne pregovarati. Početkom rujna u Minsku je uz međunarodno posredovanje sklopljeno primirje, a 17. listopada u Milanu je za vrijeme susreta lidera Ukrajine i Rusije taj proces dodatno ojačan dogovorima, koje, kako je rekao naš predsjednik Petro Porošenko, „daju osnovu za veoma, veoma suzdržan optimizam“.

Nova eskalacija?

- Jer primirje je krhko?

- Primirje je doista krhko. Krhko je zato što i sada ruska vojska ostaje u Donbasu, a artiljerija nastavlja granatirati naše pozicije, mada s manjim intenzitetom. Napadi na branitelje zračne luke oko Donecka ne prestaju ni danju ni noću već nekoliko mjeseci zaredom i svaki dan ljudi ginu. Bez obzira na to, daljnji pregovori su neophodni jer će i krhko primirje dati bar nekakvu šansu za mir.

Međutim, moramo biti realni. Putin silno ne voli gubiti u „igri“, a po staroj obavještajnoj navici sklon je razmišljati u kategorijama specijalnih operacija. Zato je sasvim moguće da su pregovori za njega samo dimna zavjesa prije nove eskalacije rata i nastavka plana „Novorosija“. Da bi dogovori o primirju doista bili pretočeni u stvarnost, neophodna je daljnja mobilizacija cijele međunarodne zajednice, svih prijatelja Ukrajine.

- Kako pomoći da se zaustave ratni sukobi sa strašnim posljedicama?

- Sada se za nas, Ukrajince, stara izreka o tome da se prijatelj poznaje u nevolji napunila novim, sudbonosnim smislom. O tome što vrijedi „bratstvo“ Rusije već sam rekao dosta. Ali kao nagradu za gubitak stekli smo i bezbroj novih, pravih prijatelja. To su milijuni poštenih i pravednih ljudi, to su sve demokratske zemlje širom svijeta, to su Sjedinjene Američke Države, to je Europska unija i sve njene države članice. Sukladno tome, službeni Zagreb dosljedno podržava suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine, aktivno sudjeluje u donošenju svih odluka EU-a i NATO-a usmjerenih na suzbijanje ruske agresije.

Međutim, prijateljstvo među narodima ne kuje se samo na visokim političkim razinama. U njegovu stvaranju može sudjelovati svatko tko ga ima u srcu. Sa zadovoljstvom mogu reći da je Varaždinska županija jedan od svesrdnih graditelja našeg prijateljstva. Prije godinu dana uspostavila je partnerske odnose s Černiveckom oblašću Ukrajine, a uskoro će se uključiti u iznimno plemenitu humanitarnu akciju solidarnosti s našom zemljom. Varaždinske Toplice ovih će dana primiti na liječenje i rehabilitaciju deset vojnika Nacionalne garde Ukrajine koji su zadobili rane braneći domovinu od agresora. Na tome iskreno u ime svih Ukrajinaca zahvaljujem svima koji su tome doprinijeli.

Prijateljstvo među narodima ne kuje se samo na visokim političkim razinama.

U njegovu stvaranju može sudjelovati svatko tko ga ima u srcu

Zapanjujuća sličnost povijesnih sudbina

Ako se govori o prijateljstvu, onda kao veleposlanik želim najiskrenije riječi zahvalnosti uputiti Hrvatskoj. Ukrajinsko-hrvatsko prijateljstvo ima iznimno duboko korijenje. Mnogi Hrvati znaju da su u dalekom VII. Stoljeću došli u novu domovinu na Jadranu upravo iz Ukrajine, a mnogi Ukrajinci na zapadu naše zemlje pamte da su se njihovi preci nekada davno zvali Bijeli Hrvati. Nas ne povezuje samo osjećaj slavenske srodnosti nego i zapanjujuća sličnost povijesnih sudbina. U ranom srednjem vijeku i Hrvati i Ukrajinci stvorili su svoje vlastite države, ali su ih izgubili. Poslije stoljeća borbe za opstanak oba su naroda obnovila svoju državnost, i to iste 1991. godine. Nije ni čudo da je Hrvatska tih dana jedna od prvih priznala Ukrajinu, a Ukrajina je bila prva zemlja članica Ujedinjenih naroda koja je priznala Hrvatsku. Jedina razlika je bila što je Hrvatska za svoju nezavisnost morala ratovati, a mi smo prošli na miran način. Ali ispostavilo se da ni tu među nama nema razlike. Naš je rat jednostavno kasnio 23 godine.

I tu opet zaprepašćuje sličnost tih ratova, kao da je njihove scenarije pisala jedna te ista ruka. U oba se slučaja nacionalne manjine koriste za pobunu i stvaranje separatističkih pseudodržavica koje se održavaju zahvaljujući vojnoj podršci izvana, uključujući i bande takozvanih „dobrovoljaca“. U oba slučaja agresor ne priznaje službeno svoju umiješanost u rat i nastoji ga prikazati kao unutarnji građanski rat. U oba se slučaja oružana invazija prati masovnim propagandističkim diverzijama, u kojima se žrtva okrivljuje za fašizam, nacionalizam i slično. Najzad, za sve te separatističke tvorevine karakteristične su u suštini šovinistička ideologija, sustavna kršenja ljudskih prava i masovni banditizam.

Mislim da upravo zbog te sličnosti naših nacionalnih tragedija hrvatsko društvo od prvog dana krimske krize izražava svoju solidarnost i pruža podršku mojoj zemlji.

Outdated Browser
Для комфортної роботи в Мережі потрібен сучасний браузер. Тут можна знайти останні версії.
Outdated Browser
Цей сайт призначений для комп'ютерів, але
ви можете вільно користуватися ним.
67.15%
людей використовує
цей браузер
Google Chrome
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
9.6%
людей використовує
цей браузер
Mozilla Firefox
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
4.5%
людей використовує
цей браузер
Microsoft Edge
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
3.15%
людей використовує
цей браузер
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux