Ukrajina u borbi protiv fašizma

 28. listopada ove godine Ukrajina obilježava 70. obljetnicu oslobođenja svog teritorija od njemačko-fašističke okupacije. Zašto o tome pišem ovdje u Hrvatskoj? Imam barem tri razloga. Kao prvo, zato što je Hrvatska isto prošla kroz pakao drugog svjetskog rata i nas mnogo toga povezuje, a i zato što se tu – u Batini i Iloku - nalaze grobovi stotina ukrajinskih vojnika koji su poginuli za slobodu Hrvatske. Svi znaju da je u oslobođenju naroda bivše Jugoslavije sudjelovala Crvena armija, ali, nažalost, malo tko pamti da je to bila Treća Ukrajinska fronta i da su više od polovine njenih boraca bili etnički Ukrajinci.

Takvo kratko pamćenje zna ponekad zbijati zle šale. 16. listopada u Beograd, koji je od fašista oslobodila ista Treća Ukrajinska fronta, na slavlje povodom obljetnice tog događaja pozvan je kao glavni gost ruski predsjednik Putin koji upravo sada vodi neobjavljeni rat protiv Ukrajine. Međutim, ukrajinski predsjednik Porošenko pozivnicu nije dobio. Možda je to puko neznanje, možda je neka visoka politika, ali teško je otarasiti se neugodnog osjećaja da je zahvalnost beograđana ovih dana barem donekle nije stigla na pravu adresu.

Drugi razlog je taj što kao povjesničar po prvoj struci vidim da je moja omiljena znanost nije bila baš potpuno pravedna prema Ukrajini. Za vrijeme drugog svjetskog rata Ukrajina je bila u sastavu Sovjetskog Saveza, tako da je njena žrtva i njen podvig ostali su gotovo neprimijećeni i nisu ušli u povijesnu svijest europske i svjetske javnosti.  

  Međutim, Ukrajina i Ukrajinci su dali jedan od najvećih doprinosa zajedničkoj pobjedi nad Trećim rajhom. Moja domovina se našla u samom epicentru svjetskog rata. Njegov smrtonosni val dva puta je poharao našu zemlju – za vrijeme povlačenja Crvene vojske 1941. i tijekom njene ofenzive 1943.-1944. godina. Otud i neviđene žrtve i razaranja. U Drugome svjetskom ratu poginulo je do 8 miliona Ukrajinaca, a ukupni gubici Ukrajine u stanovništvu su dostigli 13,5 miliona, najviše od svih nacija antifašističke koalicije.  Potpuno ili djelomično bilo je uništeno 714 gradova i 28 tisuća sela. 7 miliona Ukrajinaca sudjelovali su u borbama kao vojnici Crvene armije. Svaki drugi od njih nije se vratio doma. Svaki drugi od onih koji su se vratili ostao je invalid. Na ukrajinskim terenima Sovjetska vojska je provela 15 strateških operacija. Pri oslobađanju Ukrajine svaka od 603 tisuća kvadratnih kilometara njenog teritorija koštala je života 11 tisuća sovjetskih vojnika i oficira.

Ukrajinci nisu se borili samo na frontu u redovima Crvene armije. Kad se regularna sovjetska vojska povukla na istok, a Ukrajina se našla pod njemačkom okupacijom u zemlji je, kao i u Hrvatskoj, počeo partizanski pokret koji je dobio masovni, istinski narodni karakter, tako da je tijekom rata u borbu bilo uključeno oko pola miliona ljudi. Često u šume su odlazili svi preživjeli stanovnici sela spaljenih u kaznenim operacijama nacista.

Winston Churchill je pisao: „Između svih naroda koji su se našli pod vladavinom Njemačke najviše je možda stradao ukrajinski. Ali u isto vrijeme on je po cijenu miliona svojih predstavnika dao ogroman doprinos pobjedi nad njome“.

Poraz fašizma 1945. godine je udario temelje novoj demokratskoj Europi, dakle i današnjoj Europskoj Uniji. To ne bi bilo moguće bez podviga i žrtve svih naroda antifašističke koalicije, pa i ukrajinskog. Zato želim da ujedinjena Europa nikad ne zaboravlja da su u njenu današnju sreću i slobodu ugrađeni životi oko 10 miliona mojih sunarodnjaka.

Treći je razlog taj što povijest je puna zlih paradoksa i prošlost zna se neočekivano spojiti sa sadašnjicom, ponekad na okrutan, rekao bih, izopačen način. Upravo to se sada događa nama: 70. obljetnicu oslobođenja Ukrajine dočekujemo u ratu, boreći se s vanjskom invazijom i to od strane Rusije pored s kojom Ukrajina se rame uz rame borila protiv fašističkih osvajača u drugom svjetskom ratu. Zajedno s ratom iznenada uskrsnuo je i termin fašizam. Naime, kremaljska propaganda danas opravdava svoje akcije borbom protiv „ukrajinskog fašizma“. Međutim, činjenice svjedoče upravo o suprotnom. Na teritorijima gdje nema ruskih osvajača u Ukrajini nema ni međuetničkih konflikata, ruski jezik slobodno zvuči pored s ukrajinskim i u Kijivu, i u drugim gradovima, ruski govore i tisuće vojnika i dragovoljaca koji s oružjem u rukama brane svoju domovinu.

Ruski zvuči i na okupiranom Krimu i Donbasu, ali samo on. Na Krimu je zatvoren jedini fakultet gdje su se predavali ukrajinski i tatarski jezici, zatvaraju se i brojne škole. Tatari, koji su jedini autohtoni narod Krima, njihova kultura i religija okrutno se proganjaju, a mnogi su tatarski aktivisti nestali na tajanstven način. U Donecku i Lugansku glasno govoriti na ukrajinskom postalo je opasno po život, jer čak i to ruski „antifašisti“ doimaju kao subverzivnu akciju „ukrajinskog fašizma“. O ubojstvima, mučenjima, silovanjima, masovnim pljačkama civilnog stanovništva da i ne govorim. Kažu da su najokrutniji u tome paravojni odredi kozaka s Dona i Kubani koji su upali u Ukrajinu iz Rusije. Upravo su donski i kubanski ti kozaci u službi Nijemaca nekad davno harali Hrvatskom i još uvijek se pamte po zlu zbog svoje divlje nemilosrdnosti.  Ispada da je u pravu bio isti Churchill kada je nekad davno prorekao da „fašisti budućnosti nazivat će sebe antifašistima“.

Tijekom njene izuzetno burne povijesti u Ukrajinu su dolazili raznorazni osvajači, uvjereni u svojoj nadmoći i lakoj pobjedi, ali svi su na kraju bili poraženi. Prije 70 godina izgubili su njemački fašisti, izgubit će i ovi sadašnji. Jer povijest kažnjava one koji ne uče njene lekcije. 

                                                                          Oleksandr Levčenko, Veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj