• A-
    A+
  • Ljudima s oštećenjem vida
  • Hrvatski
  • Українською
  • Stara verzija
Članak Veleposlanika Ukrajine Oleksandra Levčenka za Bosansko-hercegovačke novine "Oslobođenje": „Ukrajina u borbi za slobodu. Prije 70 godina i danas“
03 studeni 2014 17:43

Ukrajina u borbi za slobodu. Prije 70 godina i danas

28. oktobra ove godine Ukrajinci obilježili su 70. godišnjicu oslobođenja svoje otadžbine od njemačko-fašističke okupacije. Ako se radi o Ukrajini i drugom svjetskom ratu onda nailazimo na paradoksalnu situaciju: bili smo u samom paklu tog rata, dali ogromne žrtve, sudjelovali u najkrvavijim bitkama, u oslobađanju pola Europe, a kao da nas tamo nije ni bilo. Činjenica je da jednostavno nismo ušli u kolektivno sjećanje Europe i svijeta o toj najužasnijoj tragediji XX vijeka. Razlozi su razumljivi: u to vrijeme Ukrajina je bila u sastavu SSSR-a koji sve ostale zemlje smatrale jednostavno Rusijom, pa tako je i cjelokupna historijska baština tog rata pripala Rusiji.

Ta nepravednost ponekad bolno odjekuje i sada. Recimo, svi znaju da je u oslobođenju bivše Jugoslavije učestvovala Crvena armija, ali, nažalost, malo tko pamti da je to bila Treća Ukrajinska fronta i da su više od polovine njenih boraca bili etnički Ukrajinci. 16. oktobra ove godine u Beograd na proslavu 70. godišnjice oslobođenja grada od fašista kao glavni gost došao je ruski predsjednik Putin koji upravo sada vodi neobjavljeni rat protiv Ukrajine. Ukrajinski pak predsjednik Porošenko pozivnicu nije dobio, mada je Beograd oslobodila ista Treća Ukrajinska fronta. Možda je to puko neznanje, možda je neka visoka politika, ali teško je otarasiti se neugodnog osjećaja da je zahvalnost beograđana ovih dana barem donekle nije stigla na pravu adresu.

Zato u ovom članku htio bih bar malo nadoknaditi nepravednost historije prema mojoj zemlji koja se našla u samom epicentru drugog svjetskog rata. Njegov smrtonosni val dva puta je poharao našu zemlju – za vrijeme povlačenja Crvene vojske 1941. i tijekom njene ofenzive 1943.-1944. godina. Otud i neviđene žrtve i razaranja. U tom ratu poginulo je do 8 miliona Ukrajinaca, a ukupni gubici Ukrajine u stanovništvu su dostigli 13,5 miliona, najviše od svih nacija antifašističke koalicije. Potpuno ili djelomično bilo je uništeno 714 gradova i 28 tisuća sela. 7 miliona Ukrajinaca učestvovali su u borbama kao vojnici Crvene armije. Svaki drugi od njih nije se vratio doma. Svaki drugi od onih koji su se vratili ostao je invalid. Na ukrajinskim terenima Crvena vojska je provela 15 strateških operacija. Pri oslobađanju Ukrajine svaka od 603 tisuća kvadratnih kilometara njene teritorije koštala je života 11 tisuća sovjetskih vojnika i oficira.

Ukrajinci nisu se borili samo na fronti. Kad se regularna sovjetska vojska povukla na istok, a Ukrajina se našla pod njemačkom okupacijom u zemlji je počeo partizanski pokret koji je dobio masovni, istinski narodni karakter, tako da je tijekom rata u borbu bilo uključeno oko pola miliona ljudi. Na kraju krajeva u Ukrajini je nastala prava partizanska armija pod komandom generala Sidora Kovpaka koja se proslavila s nekoliko velikih pohoda po neprijateljskoj pozadini. U pohodu 1943. vojska Kovpaka prešla je cijelu Ukrajinu i stigla čak do Karpata. U rezultatu partizanskog rata na teritoriju Ukrajine su se pojavile cijele regije slobodne od njemačke okupacije. 

Winston Churchill je pisao: „Između svih naroda koji su se našli pod vladavinom Njemačke najviše je možda stradao ukrajinski. Ali u isto vrijeme on je po cijenu miliona svojih predstavnika dao ogroman doprinos pobjedi nad njome“.

Poraz fašizma 1945. godine je udario temelje novoj demokratskoj Europi, dakle i današnjoj Europskoj Uniji. To ne bi bilo moguće bez podviga i žrtve svih naroda antifašističke koalicije, pa i ukrajinskog. Zato želim da ujedinjena Europa nikad ne zaboravlja da su u njenu današnju sreću i slobodu ugrađeni životi oko 10 miliona mojih sunarodnjaka.

70. godišnjica oslobođenja u Ukrajini trebala bi biti veliko slavlje sa svečanim manifestacijama po svim gradovima, ali nije se tako dogodilo. Jer, nažalost, taj veliki datum dočekujemo u stanju neobjavljenog, ali pravog rata. Primorani smo braniti svoju zemlju od unutrašnjih separatista i spoljne invazije. Za nas, Ukrajince, bio je strašan šok, koji ni sada nismo prebrodili, da je nas napala upravo Rusija zajedno s kojom Ukrajina se rame uz rame borila protiv fašističkih osvajača u drugom svjetskom ratu.

Koliko je dramatična, bolna pa i apsurdna ta situacija najbolje, valjda, mogu shvatiti upravo narodi Bosne i Hercegovine i drugih država bivše Jugoslavije. Oni su herojski prošli kroz pakao drugog svjetskog rata, po cijenu bezbrojnih žrtava pobijedili fašizam, a 50 godina kasnije dočekali su kobno vrijeme kada su sinovi i unuci suboraca iz NOR-a okrenuli oružje jedni protiv drugih.

Kada smo 1991. godine stekli nezavisnost radovali smo se i bili ponosni na to što smo se uspjeli rastati s Rusijom na civiliziran način i ostati prijatelji.  Ali ispostavilo se da je naš rat jednostavno kasnio 23 godine. U Kremlju su prevladale sulude maštarije o obnavljanju Ruske imperije, a tu imperiju sadašnji moskovski vođa ne može zamisliti bez Ukrajine. Počevši rat Putin ne samo je prekršio sve moguće norme međunarodnog prava, nego je počinio još jedan strašan zločin koji ima doduše ne pravnu, nego moralnu, pa i geopolitičku dimenziju – sukobio je dvije zemlje koje su oduvijek bile prijateljske i bratske.

Pored s tenkovima i topovima u ovom ratu Kremlj koristi i još jedno izuzetno otrovno oružje – bezočnu propagandu. Ona opravdava rusku agresiju između ostalog i borbom protiv „ukrajinskog fašizma“. Međutim, činjenice svjedoče upravo o suprotnom. Na teritorijama gdje nema ruskih osvajača u Ukrajini nema ni međuetničkih konflikata, ruski jezik slobodno zvuči pored s ukrajinskim i u Kijevu, i u drugim gradovima, ruski govore i tisuće vojnika i dobrovoljaca koji s oružjem u rukama brane svoju otadžbinu.

Sasvim je drugačija situacija na okupiranom Krimu i Donbasu. Na Krimu je zatvoren jedini fakultet gdje su se predavali ukrajinski i tatarski jezici, zatvaraju se i brojne škole. Tatari, koji su jedini autohtoni narod Krima, njihova kultura i religija okrutno se proganjaju, a mnogi su tatarski aktivisti nestali na tajanstven način. U Donecku i Lugansku glasno govoriti na ukrajinskom postalo je opasno po život, jer čak i to ruski „antifašisti“ doimaju kao subverzivnu akciju „ukrajinskog fašizma“. O ubojstvima, mučenjima, silovanjima, masovnim pljačkama civilnog stanovništva da i ne govorim. Kažu da su najokrutniji u tome paravojni odredi kozaka s Dona i Kubani koji su upali u Ukrajinu iz Rusije. Upravo su donski i kubanski kozaci u službi Nijemaca nekad davno harali okupiranom Jugoslavijom i još uvijek se pamte po zlu zbog svoje divlje nemilosrdnosti.  Ispada da je u pravu bio isti Churchill kada je nekad davno prorekao da „fašisti budućnosti nazivaće sebe antifašistima“.

Vjerujem da lukava igra pojmovima neće nikoga zavarati jer fašizam se prepoznaje po djelu, a ne nazivu. Vjerujem da fašizam i u najmodernijem pakovanju pripada prošlosti i nema šanse u budućnosti. Prije 70 godina Ukrajina je protjerala njemačke fašiste sa svoje zemlje, protjeraće i ove sadašnje, ma kako su se zvali.

 

    Oleksandr Levčenko, Veleposlanik Ukrajine u Bosni i Hercegovini

 

 

 

Outdated Browser
Для комфортної роботи в Мережі потрібен сучасний браузер. Тут можна знайти останні версії.
Outdated Browser
Цей сайт призначений для комп'ютерів, але
ви можете вільно користуватися ним.
67.15%
людей використовує
цей браузер
Google Chrome
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
9.6%
людей використовує
цей браузер
Mozilla Firefox
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
4.5%
людей використовує
цей браузер
Microsoft Edge
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
3.15%
людей використовує
цей браузер
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux