Holodomor. Genocid o kojem nitko ne zna

 

O židovskom holokaustu znaju danas svi civilizirani ljudi. Ta ogromna tragedija ušla je duboko u svijest i savjest čovječanstva i zauvijek promijenila naš svijet. Fašizam, nacizam, rasizam sad se doimaju kao ljudožderska politička izopačenja, a jednom antisemitu pošten čovjek neće pružiti ruku.

Međutim, u XX. stoljeću u samom zemljopisnom centru Europe dogodio se još jedan genocid koji po broju žrtava nije ništa manji od holokausta. Samo što o tom genocidu gotovo nitko ne zna, u najmanju ruku on još uvijek nije ušao u povijesno sjećanje čovječanstva.

Radi se o Holodomoru ili o Pomoru glađu koji je Staljinova strahovlada organizirala u Ukrajini 1932.-1933. godine. Svake četvrte subote studenog, dakle ove godine 22. studenog, moj narod obilježava Dan sjećanja na njegove žrtve.

Vještačka glad odnijela živote sedam milijuna ukrajinskih seljaka, a ako se uzmu u obzir nerođena djeca izumrlih obitelji onda demografski gubici Ukrajine nadmašuju i 10 milijuna.

Normalan čovjek ne može si zamisliti kako to da država namjerno uništava svoj vlastiti narod? Zaključak je očigledan: za Kremlj Ukrajinci nisu bili svoj, nego neprijateljski narod, i to čak s dva gledišta – klasnog i nacionalnog.

Ukrajina je uvijek bila pretežno seljačka zemlja koju nisu uzalud zvali žitnicom Europe. Prema komunističkoj teoriji seljaci su bili saveznici proletera, ali sumnjivi zbog svoje sitno buržoaske prirode. Početkom 30. godina Staljin je pokrenuo masovnu kolektivizaciju sela. Zemlja, alati, stoka, sve se oduzimalo i predavalo u kolhoze, a lišeni imovine seljaci su se pretvarali u poljoprivredni proletarijat, a točnije u robove. Ukrajinski su se seljaci tome odlučno protivili i dizali brojne ustanke. Drug Staljin tako nešto nije znao opraštati.

Još je opasnija Ukrajina bila za Moskvu na nacionalnom planu. Za vrijeme revolucije ukrajinski je narod proglasio neovisnu Ukrajinsku Narodnu Republiku koja se borila s boljševicima od 1917. sve do 1920. godine. Osnovu vojske neovisne Ukrajine činili su upravo seljaci, potomci buntovnih zaporoških kozaka. Oni su i poslije pobjede Crvene armije predstavljali ogromnu prijetnju cjelovitosti Sovjetskog imperija. Zato je glavni cilj Holodomora bio kazniti ukrajinski narod, fizički uništiti njegov borbeni duh i tako spriječiti mogućnost ponovnog odcjepljenja druge po značaju republike SSSR-a.

Metode provođenja Holodomora poražavaju okrutnošću i cinizmom. 1932.-1933. država je odredila ukrajinskim seljacima toliko visoke norme davanja u žitaricama da većina njih nije ih mogla ispuniti. Onda su po selima krenuli naoružani odredi koji su oduzeli ljudima sve zalihe hrane. Uskoro je počela glad, ljudi su izumirali obiteljima, rodovima, cijelim selima. Da ne bi tražili spas u gradovima osuđena na izumiranje sela su bila izolirana uz pomoć odreda vojske i milicije. Više od toga, kazneni odredi su izolirali i svu Ukrajinu od ostalih sovjetskih republika gdje je isto bilo gladi, ali ne i masovnog pomora.

O namjernoj, vještačkoj prirodi Holodomora kao i o njegovim istinskim ciljevima jasno svjedoče izjave njegovih komunističkih organizatora. „Između seljaka i naše vlasti vodi se žestoka borba. To je borba do smrti. Ova godina postala je ispitivanjem naše snage i njihove izdržljivosti. Glad je dokazala njima tko je tu gazda. To je koštalo milijune života, ali će kolhozni sustav postojati uvijek. Mi smo dobili rat“, hvalisao se 1933. Mendel Hatajevič. „Mi smo uništili nacionalističku kontrarevoluciju tijekom prošle godine!“, klicao je u 1934. Pavel Postišev.  (Oba su nekoliko godina kasnije strijeljana u Staljinovim čistkama, možda zato što su previše pričali ili previše znali). 

Za razliku od nacionalsocijalizma komunizam nije imao svog Nürnberga, u Sovjetskom Savezu sve do Gorbačovljeve Perestrojke svako spominjanje Holodomora se kažnjavalo, to strahovito doba je bilo jednostavno isječeno škarama iz povijesti kao u Orwellovom romanu „1984“. Zapad u 30. godinama nasjeo je na sovjetsku propagandu ili možda nije ga previše ni brinulo što se to dešava unutar tog suludog proleterskog imperija, a poslije sve su zasjenili užasi drugog svjetskog rata. Tako da se Holodomor počeo vraćati u svijest i povijest svijeta tek poslije raspada SSSR-a, ali taj proces je i sada izuzetno spor i naporan.

Međutim, povijest kažnjava one tko ne nauči njene lekcije. Vjerovali smo da je staljinizam s njegovim masovnim represijama, holodomorima i prognanstvom cijelih naroda ipak je zauvijek ostao u prošlosti. Izgleda, prevarili smo se.

U Putinovoj Rusiji već godinama se sprovodi rehabilitacija Staljina. O njemu se snimaju filmovi, priča televizija, piše se bezbroj članaka i knjiga. U njima on se prikazuje ne kao paranoičan krvnik, nego kao mudar državnik tvrde ruke koji je pobijedio fašizam, digao Rusiju s koljena, proširio njenu vladavinu na pola Europskog kontinenta i natjerao cijeli svijet da strepi i od najmanjeg kašljucanja iz Kremlja.

Prevarili su se i oni koji su se nadali da se radi o „kolateralnoj šteti“ od demokracije u kojoj pravo glasa imaju i najmračniji opskuranti. Ispostavilo se da je sve to bilo pripremanje tla za dolazak novog Velikog Vođe. I eto Vođa je stigao, i to s istim suludim programom „podizanja s koljena“, obnavljanja ruskog imperija i zastrašivanja cijelog svijeta. Zajedno s njime došao je autoritarizam i ugušivanje slobode, došao je rat. Ako se sjetimo povijesti, nije nimalo slučajno da se taj rat vodi upravo protiv Ukrajine čiju težnju za slobodom i neovisnošću Staljin je prije 80 godina pokušavao istrijebiti Holodomorom.

Izgleda u Kremlju ništa se nije promijenilo. Izgleda da je naivno vjerovati da se nama u XXI. stoljeću ne može desiti ono što se našim prethodnicima dogodilo u XX. Zlo može se vratiti iz prošlosti ako o njemu ne budemo pamtili, ako ga ne izvedemo pred sud povijesti i ako ne budemo spremni da se njemu suprotstavimo čim pokuša ponovo podići glavu.         

 

 

Oleksandr Levčenko, Veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj   

 

України в Республіці Хорватія