• A-
    A+
  • Ljudima s oštećenjem vida
  • Hrvatski
  • Українською
  • Stara verzija
Članak Veleposlanika Ukrajine Oleksandra Levčenka u bosansko-hercegovačkim novinama „Oslobođenje“: „Holodomor. Genocid Kremlja protiv ukrajinskog naroda“
01 prosinac 2014 15:06

Holodomor. Genocid Kremlja protiv ukrajinskog naroda“

 

Slavenski narodi Ukrajine i BiH imaju mnogo toga zajedničkog što daje nam osjećaj posebne bliskosti. Međutim, postoji još jedan, nažalost nesretni faktor koji je nama zajednički. A to je duboki traumatski sindrom koji je zadesio naše nacije. Bosna i Hercegovina ne može prežaliti poginule u bratoubilačkom ratu. A Ukrajina je izgubila milijune svojih sinova i kćeri u mirno doba, ili točnije u neobjavljenom ratu koji je protiv nje vodio Staljinov režim. 

22. studenog Ukrajinci su obilježili Dan sjećanja na žrtve Holodomora, vještačkog pomora glađu koji je komunistička strahovlada organizirala u sovjetskoj Ukrajini 1932.-1933. godine. Ta možda najveća humanitarna katastrofa u povijesti čovječanstva odnijela živote sedam miliona ukrajinskih seljaka, a ako se uzmu u obzir nerođena djeca izumrlih obitelji onda demografski gubici Ukrajine nadmašuju i 10 miliona. Mašina smrti radila je đavolskom  brzinom: od gladi je umiralo 17 Ukrajinaca svakog minuta, tisuću svakog sata i 25 tisuća svaki dan. 

Takva je statistika, ali iza svake njene jedinice stoji mučenička smrt realnog ljudskog bića. „Pakao je trajao ne dan, ne dva i ne tjedan. U selu su nestali mačke, psi i štakori. Djeca su tražila puževe, žabe. Zauvijek sam zapamtila prizor: idući poljem ugledala sam malenog dječaka, koji je mrtav ležao na zemlji s torbicom iz koje su virile dvije glavice luka. A još pamtim kako su žena i njena kćerka otišle u susjedno selo kod rođaka i ostavile kod kuće troje sinova. A kad su se vratile nisu ih žive zatekle. Oni su umrli od gladi. U našoj obitelji umro je djed Mikola. A u našim Vandžulima, gdje ima samo 50 kuća, od gladi je umrlo 48 ljudi“. To su sjećanja jedne preživjele djevojčice, a takve tragedije broje se milionima.

Za normalnog čovjeka je neshvatljivo zašto bi jedna država, jedna vlast namjerno uništavala svoj vlastiti narod? Jedino moguće objašnjenje je sljedeće: Ukrajinci za Kremlj nisu bili svoj, nego neprijateljski narod, i to čak s dva razloga – klasnog i nacionalnog.

Prvi razlog je provođenje nasilničke „kolektivizacije“ – ujedinjenja svih seljaka u kolhoze s oduzimanjem zemlje, konja, stoke, poljoprivredne tehnike. Ukrajinski seljak je oduvijek bio vrlo čvrsto vezan za svoju vlastitu njivu, te ljudi su činili jak otpor komunističkoj pljački što je s gledišta Staljina već bila kontrarevolucija. Teror glađu je trebao konačno slomiti volju i bilo kakvu sposobnost ukrajinskog seljaka za pobunu.

Još je opasnija Ukrajina bila za Moskvu na nacionalnom planu. Za vrijeme revolucije ukrajinski je narod proglasio neovisnu Ukrajinsku Narodnu Republiku koja se borila s boljševicima od 1917. sve do 1920. godine. Osnovu vojske neovisne Ukrajine činili su upravo seljaci, potomci buntovnih zaporoških kozaka. Na kraju su komunisti pobijedili i Ukrajina je postala republikom SSSR-a. Ali oni koji su spoznali okus lične i nacionalne slobode ostali su u zemlji, a znači da je ostala i mogućnost da će Ukrajina, druga po razmjerima i po gospodarskom potencijalu republika Sovjetskoga Saveza, dići bunu i obnoviti svoju državnost. Da bi izbjegao takvu opasnost totalitarni režim je izumio izuzetno perfidan način masovnog istrebljenja i to u mirno doba – vještačku glad.

Metode provođenja genocida poražavaju neljudskim cinizmom i nemilosrdnošću. U 1932.-1933. godinama država je namjerno odredila ukrajinskim seljacima toliko visoke norme davanja u žitaricama da većina njih nije ih mogla ispuniti. Onda su po selima krenuli naoružani odredi koji su oduzeli ljudima sve zalihe hrane. Uskoro je počela glad, ljudi su izumirali obiteljima, rodovima, cijelim selima. Da ne bi mogli tražiti spas u gradovima osuđena na izumiranje sela su bila izolirana uz pomoć odreda vojske i milicije. Više od toga, kazneni odredi su izolirali i svu Ukrajinu od ostalih sovjetskih republika gdje je isto bilo gladi, ali ne i masovnog pomora.

O vještačkoj prirodi Holodomora kao i o njegovim istinskim ciljevima jasno svjedoče izjave njegovih komunističkih organizatora. „Između seljaka i naše vlasti vodi se žestoka borba. To je borba do smrti. Ova godina postala je ispitivanjem naše snage i njihove izdržljivosti. Glad je dokazala njima tko je tu gazda. To je koštalo milijune života, ali će kolhozni sustav postojati uvijek. Mi smo dobili rat“, hvalisao se 1933. Mendel Hatajevič. „Mi smo uništili nacionalističku kontrarevoluciju tijekom prošle godine!“, klicao je u 1934. Pavel Postišev. 

Ubivši milijune Ukrajinaca sovjetski režim je uradio sve da ubije i samo sjećanje na taj strahovit zločin. U Sovjetskom Savezu sve do Gorbačovljeve Perestrojke svako spominjanje Holodomora se kažnjavalo, tako da se zabranjene uspomene prenosile samo usmeno unutar obitelji. Zbog informacijske blokade ni Zapad nije obratio pažnju na tragediju koja se odigrala iza željezne zavjese, tako da genocid proveden u geografskom centru Europe ostao je faktički neprimijećen od svjetske zajednice.

Tek poslije stjecanja nezavisnosti Ukrajina je počela ulagati napore da svijet sazna istinu, a Holodomor najzad da se vrati u povijest čovječanstva i bude priznat kao genocid. To je neophodno ne samo radi pravednosti prema bezbrojnim nevinim žrtvama. To je potrebno i da se zaštite buduće generacije, jer zločin koji povijest nije osudila može se ponoviti.

Za razliku od Hitlerovog nacionalsocijalizma staljinizam, sovjetski komunizam nije doživio svoj Nürnberg. Možda je to jedan od razloga što se sada Rusija usudila napasti Ukrajinu. Mnogi  danas uspoređuju Putina s Hitlerom. Sličnost je nesporna, međutim, sustav koji je Putin stvorio u Rusiji nazvao bih upravo neostalinističkim. U Rusiji se već godinama sprovodi rehabilitacija Staljina. Lik suludog krvnika postepeno je zamijenjen likom mudrog vođe koji, neka i nešto okrutnim metodama, stvorio veličanstveni imperij kojeg se bojao cijeli svijet. Na tom tlu Putin je kreirao svoj vlastiti imidž kao novog Vođe koji tvrdom rukom „podiže Rusiju s koljena“, obnavlja njenu moć i širi je na zemlje nekadašnjeg SSSR-a. „Širenje“ je počelo upravo s agresijom na Ukrajinu koju je Staljin prije 80 godina kaznio Holodomorom za isti „grijeh“ - težnju prema slobodi i nezavisnosti. Odnos moskovskih vladara prema Ukrajini, izgleda, nije se nimalo promijenio.   

Oleksandr Levčenko,

Veleposlanik Ukrajine u BiH

,

Outdated Browser
Для комфортної роботи в Мережі потрібен сучасний браузер. Тут можна знайти останні версії.
Outdated Browser
Цей сайт призначений для комп'ютерів, але
ви можете вільно користуватися ним.
67.15%
людей використовує
цей браузер
Google Chrome
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
9.6%
людей використовує
цей браузер
Mozilla Firefox
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
4.5%
людей використовує
цей браузер
Microsoft Edge
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
3.15%
людей використовує
цей браузер
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux