• A-
    A+
  • Ljudima s oštećenjem vida
  • Hrvatski
  • Українською
  • Stara verzija
Članak Veleposlanika Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandra Levčenka "Krimska mitologija Moskve" u novinama "Večernji list" os 4. ožujka 2015.
04 ožujak 2015 13:20

Krimska mitologija Moskve

Navršuje se godina dana otkako je Rusija okupirala Krim. Svijet je bio šokiran, ali uskoro su uslijedili još užasniji događaji: Rusija je napala kopnene regije na istoku Ukrajine, počeo je krvavi rat koji je odnio desetine tisuća života, a na geopolitičkom planu rezultirao globalnim suprotstavljanjem demokratskog Zapada i neoimperijalne Putinove Rusije.

Sve je to nekako zasjenilo krimsko pitanje koje se više gotovo i ne spominje, međutim, ma koliko akutna bila sva sadašnja zbivanja, Krim se nikako ne smije smetnuti s dnevnog reda svjetske politike. Jer je njegovom aneksijom Rusija ne samo prekršila sve moguće međunarodne sporazume, nego i urušila cjelokupni svjetski sigurnosni poredak koji je gotovo 70 godina čuvao ljudstvo od trećeg svjetskog rata.

Međunarodna zajednica odmah je prepoznala opasnost i osudila rusku agresiju. Ali upravo tu nailazimo na jedan paradoks: svijet je bio jednodušan i principijelan u osudi kršenja temelja međunarodnog prava. U isto vrijeme mnogi su u dnu duše imali i neko razumijevanje za Putinov „patriotski“ potez.

A razlog je tome jedan potpuno lažan mit o Krimu koji je ruska historiografija i propaganda uspjela nametnuti međunarodnoj, a i vlastitoj ruskoj javnosti. Taj mit glasi: „Uostalom, Krim je oduvijek bio ruski!“.

Mene u toj priči najviše zanima kako je uopće taj mit mogao zaživjeti, jer nema ničeg apsurdnijeg od njega i nema ništa lakše nego uvjeriti se u toj apsurdnosti: dosta je samo zaviriti u članak „Krim“ u Wikipediji. Tamo svatko može pročitati da su tijekom tisućljeća taj poluotok naseljavali različiti etnosi, a još od antičkih vremena na Krimu su postojale i grčke kolonije gradovi. U XIII stoljeću s istoka dolaze Tatari koji stvaraju državu Krimsko hanstvo. Krimski ogranak velikog Tatarskog plemena ubrzo formira posebnu Krimskotatarsku naciju koja postaje glavni i autohtoni narod poluotoka. Ruski imperij osvaja Krim tek 1783. godine u doba Katarine Velike. S povijesnog gledišta to je sporedno nedavni događaj koji ne daje nikakvog povoda govoriti o „iskonskoj ruskosti“ poluotoka. Recimo, Estoniju i Latviju Rusija je osvojila 1721., Litvu i dio Poljske, uključujući Varšavu, 1795., Finsku 1809. godine, ali danas nitko te suverene države ne povezuje s Rusijom. Krim, kao i Ukrajina, razlikuje se od njih samo po tome što poslije pada Ruskog imperija 1917. nije uspio iščupati se iz novonastalog Sovjetskog Saveza.

Pri formiranju SSSR-a Krim bi mogao postati ili jednom od sovjetskih republika, ili ući u sastav Ukrajinske sovjetske republike s kojom je spojen zemljopisno. Međutim, Kremlj donosi voluntarističku odluku da poluotok uđe u sastav Ruske republike mada s njome nije imao nikakve veze. To je značajno otežavalo gospodarski razvoj Krima jer cjelokupno njegovo snabdijevanje se ostvarivalo iz Ukrajine.

Grešku je ispravila 1954. sama Moskva predavši Krim Ukrajini. Treba naglasiti da su moskovski činovnici primopredaju poluotoka obavili sa strogim pridržavanjem svih sovjetskih zakonskih normi, tako da je i sam Putin javno je izjavljivao da je Krim Ukrajinski samo nekoliko dana prije njegove okupacije.

Pretpostavljam da Kremlj nikad ne bi dodijelilo Krim Ukrajini samo da je mogao pretpostaviti da će ona jednog dana postati neovisna. Pretpostavljam da upravo to što je Krim 1991. otišao zajedno s Ukrajinom nije davalo mira niti Putinu, niti drugim ruskim šovinistima. I potpuno sam uvjeren da upravo tu se kriju korijeni mita da je Krim uvijek bio ruski. Mit dakle vuče podrijetlo iz 1954. što je naprosto smiješno.

Kao jarki i još smješniji primjer korištenja pseudomitologije za opravdanje okupacije Krima služi nedavna izjava Putina u ruskom parlamentu: „Za Rusiju Krim ima ogroman civilizacijski i sakralni značaj. Upravo ovdje nalazi se duhovni izvor formiranja ruske nacije i centralizirane Ruske države. Jer upravo ovdje na Krimu, u drevnom gradu Hersonesu primio je krštenje knez Vladimir, a poslije je pokrstio cijelu Rus“.

Sadržajno ta izjava je čisti povijesni delirij. Knez Vladimir doista se pokrstio 988. godine na Krimu u grčkom gradu Hersones. Ali on je bio knez Kijeva, a ne Moskve, i pokrstio je poslije državu Kijevsku Rus, a ne Rusiju. Dakle sve o čemu govori Putin može se koristiti samo kao dokaz sakralnih veza Kijeva s Krimom. Što se Moskve tiče ona u to vrijeme nije ni postojala, jer je osnovana tek 1148. godine, a nije ni u zametku postojala centralizirana država suvremene ruske nacije.

Kad govorimo o krimskoj  mitologiji moramo imati u vidu i jednu sasvim realnu tragičnu okolnost. Radi se o nasilnoj deportaciji Krimskih Tatara 1944. godine. Staljinova strahovlada je optužila u suradnji s njemačkim okupatorima cijeli narod, tako da s Krima bili prognani i žene i mala djeca i čak 9 tisuća tatarskih crvenoarmijaca koji su ratovali protiv fašizma. Na poluotok umjesto iščupanog s korijenom autohtonog naroda vlast dovodi desetine tisuća etničkih Rusa koji zauzimaju tuđe kuće i zemljišta. Upravo njihovi potomci danas sastavljaju okosnicu onog dijela krimskog stanovništva koji podržavaju rusku okupaciju i kojima najviše pogoduje mit o ruskom Krimu.

Što se Tatara tiče njihov povratak je postao moguć tek pri kraju perestrojke 1989. godine. Ali većina njih se vratila već za vrijeme neovisne Ukrajine i upravo Ukrajina je podnijela glavni financijski i organizacijski teret njihove repatrijacije. Zato kad je došlo do ruske okupacije Tatari, koji kao autohtoni narod jedini imaju pravo odlučivati o sudbini svoje domovine, pokazali su se kao pravi patrioti Ukrajinske države. Oni s pravom vide u sadašnjim okupatorima izravne nasljednike onih tko je prognao s rodnog tla njihove djedove i bake.

Kao tragediju okupaciju Krima doživljavaju i lokalni Ukrajinci koji sastavljaju 24% stanovništva, ali i mnogi krimski Rusi koji shvaćaju da je aneksija jedna opasna i pogubna avantura. Poluotok koji je do prije godinu dana bio omiljeno odmaralište za stanovnike svih država bivšeg SSSR-a odjednom se pretvorio u vojnu bazu. Cjelokupni društveni život stavljen je pod pojačanu kontrolu ruskih obavještajnih službi. Posebno se proganjaju ukrajinski i tatarski aktivisti, ali slobodu riskira i bilo koji građanin koji je imao hrabrosti iskazati proukrajinske ili antiputinovske poglede. Zajedno s ruskom vojskom na Krim je došao i zloglasni GULAG. Strah putinovske Rusije pred stanovnicima Krima je još jedna potvrda da on doista nije ruski.

 

Oleksandr Levčenko, Veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj

Outdated Browser
Для комфортної роботи в Мережі потрібен сучасний браузер. Тут можна знайти останні версії.
Outdated Browser
Цей сайт призначений для комп'ютерів, але
ви можете вільно користуватися ним.
67.15%
людей використовує
цей браузер
Google Chrome
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
9.6%
людей використовує
цей браузер
Mozilla Firefox
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
4.5%
людей використовує
цей браузер
Microsoft Edge
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
3.15%
людей використовує
цей браузер
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux