Ukrajinci su ponosni na svoje vojnike

28. veljače 2015. godine novinar Denis Krnić objavio je u „Slobodnoj Dalmaciji“ veliki članak „Bratoubilački rat Srba u Ukrajini“. Bez obzira na naslov u njemu se radi uglavnom o sukobu ukrajinske i proruske (ruske) vojske na istoku moje domovine. Zato bih htio dati nekoliko komentara i ispraviti neke netočnosti.

Kao prvo Denis Krnić ni riječi ne kaže o tome tko je žrtva, a tko je agresor, tko je u pravu, a tko u krivu, daju se samo podaci o trupama obiju strana i analiza tijeka vojne kampanje. Ispada da se žrtva i napadač izjednačavaju u moralnom planu, međutim, upravo u slučaju neobjavljenog rata Rusije protiv Ukrajine moralna i politička strana je itekako važna.

Ali i „nepristrani“ prilaz autora izaziva sumnje jer njegova „objektivnost“ očito je okrenuta na rusku stranu što se vidi već po prvoj rečenici članka: „Gubitkom strateški važnoga grada Debaljceva, predsjedniku Petru Porošenku sada je sve jasno. Ukrajinska vojska definitivno je izgubila rat na istoku i jugoistoku svoga državnog teritorija“.

Ništa još nije jasno! Pad Debaljceva je svakako poraz, ali od njega je veoma daleko do „definitivnog gubitka rata“. Osim toga Denis Krnić prešućuje kako je ruska vojska odnijela tu „slavnu“ pobjedu. 12. veljače u Minsku predsjednici Petro Porošenko, Vladimir Putin, François Hollande i kancelar Angela Merkel su dogovorili primirje, ali je ruska strana izlicitirala da se prekid vatre odgodi do 15. Tijekom ta tri dana Rusi su sve snage usmjerili da osvoje strateški važno Debaljceve, ali nisu uspjeli. Onda su unatoč mirnom sporazumu doveli artiljeriju, tenkove i pješadiju s drugih dijelova fronte, znajući da ukrajinska vojska neće udariti, i nastavili pojačane napade na grad i poslije 15. veljače. Nakon nekoliko dana žestokih borbi i bombardiranja ukrajinski branitelji su se povukli, a Debaljceve u kojem je donedavna živjelo 50 tisuća ljudi praktički je prestalo postojati.

Ponekad članak Denisa Krnića doista zvuči kao hvalopoj pobjedničkoj Ruskoj armiji, ukrajinska pak se prikazuje isključivo kao nesposobna. Međutim, rezultati borbi navode na druge zaključke. Nakon deset mjeseci rata Putin je ostao tamo gdje je i bio u početku – drži pod kontrolom dijelove dviju istočnih ukrajinskih županija, a nije uspio ostvariti svoje dalje ciljeve. A to je kao minimum okupacija juga Ukrajine i probijanje kopnenog koridora prema Krimu. I spriječio je ga u tome prije svega neočekivano jak otpor ukrajinske vojske. Ako se sjetimo da lokalni separatisti i „dobrovoljci“ iz Rusije služe više kao topovsko meso, a ozbiljan posao obavljaju tenkovski i artiljerijski bataljuni regularne vojske jedne od svjetskih supersila, onda Ukrajinci s punim pravom mogu biti ponosni na svoje vojnike.

A sad od „općih pitanja“ pređimo barem na glavne konkretne greške. Apsolutno je nedopustivo što novinar slobodno koristi nazive Novorosija, Novorusi koje je moskovska propaganda izmislila za istočne i južne dijelove Ukrajine kako bi opravdala njihovu planiranu okupaciju. Napominjem da se radi o ukrajinskim etničkim teritorijima gdje su Ukrajinci oduvijek bili svoji na svome, a nikad se nisu nazivali nekim „Novorosima“. Međutim, iz rečenice Denisa Krnića „Ukrajinci koji su tako opkoljavali gradove Novorusije našli su se i sami opkoljeni“ hrvatski čitatelj bi mogao shvatiti da se radi ne o Ukrajini, a o nekoj zemlji gdje Ukrajinci nastupaju kao strani osvajači. Zamijenite samo riječ Ukrajinci na Hrvati, a Novorosija na Srpska krajina pa ćete uvidjeti što je ustvari napisao hrvatski novinar!

Denis Krnić spominje više ukrajinskih dragovoljačkih bataljuna koje naziva paravojnim formacijama, plaćeničkim jedinicama te najamnicima tajkuna Kolomojskog pa tvrdi da sporazum iz Minska predviđa njihovo raspuštanje, a to je „najmanje 50 posto vojnih postrojbi“.

Prvih dana ruske agresije ukrajinski mladi patrioti učinili su to isto što su prije 24 godine uradila i njihova braća po duhu u Hrvatskoj – prijavili su se kao dragovoljci i formirali dragovoljačke postrojbe. Ali veoma brzo su njihovi bataljuni dobili status regularnih jedinica i ušli u sastav snaga ministarstva obrane ili unutarnjih poslova. Recimo, Nacionalna garda koju spominje autor članka pripada ukrajinskom MUP-u, a krajem prošle godine 8 njenih ranjenih vojnika bili su na liječenju i rehabilitaciji u Hrvatskoj na poziv Vlade RH.

I još jedno. Dragovoljci su i u Ukrajini, i u Hrvatskoj najbolji i najplemenitiji dio nacije. Oni žrtvuju svoj život ne za novac, a za neovisnost i slobodu svoje domovine. Zato prozivati ih kao plaćenike i najamnike je u najmanju ruku nepravedno.

 Oleksandr Levčenko, Veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj