„Hrvatski tjednik“ 05.02.2015.

Razgovarao: Marko Curać

Іstok Ukrajine pretvorio se u pravu bojišnicu. Svakodnevno dolaze dramatične vijesti o stradanju civilnoga stanovništva. Sve podsjeća na hrvatsku borbu tijekom Domovinskoga rata. O situaciji u Ukrajini razgovarali smo s ukrajinskim veleposlanikom u Republici Hrvatskoj, Njegovom Ekselencijom Oleksandrom Levčenkom.

Borbe u istočnoj Ukrajini nastavljaju se napadima na Mariupolj. Svakodnevno ginu civili. Što se događa? Je li to uvod, kako neki najavljuju, u veliku proljetnu ofenzivu koju pobunjenici kane poduzeti protiv Kijeva?

Događa se vojna agresija Ruske Federacije protiv Ukrajine. Ukrajinski je parlament 27. siječnja uputio apel parlamentima svih zemalja da proglase Rusiju agresorskom državom. Na žalost, tijekom zadnjih nekoliko tjedana borbena aktivnost ruskih i proruskih snaga drastično se pojačala. Bez obzira na sklopljen dogovor o primirju, u Minsku, rusko topništvo otvara vatru na ukrajinske položaje i po sto puta na dan. Što je najgore, sve češće granatiraju sela i gradove, napadaju civilno stanovništvo. Primjerice, 13 siječnja, rakete su pogodile putnički autobus kod grada Volnovaha, poginulo je 13 nedužnih civila, tjedan dana nakon toga pogođen je trolejbus u Donecku, još stravičniji zločin dogodio se 24. siječnja u Mariupolju. Rakete su udarile po višekatnicama usmrtivši 30 ljudi i ranivši više od stotinu. Teror postaje svakodnevica.

Što je svrha tog terora i napada na civilne ciljeve?

 

Cilj je slomiti našu volju za otporom, stvoriti ozračje straha i neizvjesnosti. U takvu ozračju svakoga dana može se očekivati bilo što. Zato je velika proljetna ofenziva sasvim moguća, kao i zimska, ljetna ili jesenska. Jedino što je sigurno, za sada Putin ne namjerava odustati od svojih planova, može zavaravati, manevrirati, ali iskoristit će sve prilike da postigne svoje ciljeve.

RUSIJA VODI NEOBJAVLJENI RAT

 

Je li hrvatska javnost dostatno obaviještena o legitimnoj ukrajinskoj borbi za nezavisnost i suverenu državu. Zapravo je li dovoljno sve to prisutno u hrvatskim medijima?

 

Hrvatska javnost bila je dosta dobro obaviještena o borbi Ukrajinaca za nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost svoje zemlje. Ukrajina nije silazila s prvih stranica listova i zaslona televizora. Sa zahvalnošću mogu reći da su gotovo svi novinari podržavali Ukrajinu. Pozornost medija osjetno je pala početkom rujna, poslije postizanja primirja u Minsku. Novinari su to valjda shvatili kao signal da je konflikt počeo jenjavati, što nije sasvim točno jer Rusija ne ispunjava glavne točke dogovora, a sve ostale sustavno krši. Ne znam kako to objasniti, ali zadnjih mjesec dana hrvatske novine gotovo i ne govore o Ukrajini. Recimo, praktički su prešutjele tragedije u Volnovahi, Donecku i Mariupolju, premda su to bile medijske teme prvoga reda. Možda su mediji odlučili da se javnost već umorila od Ukrajine i želi nešto zanimljivije? Onda je to pogrešan i opasan trend jer informacijski vakuum uvijek ide na ruku agresoru.

Je li borba Ukrajinaca dovoljno internacionalizirana? Gdje je u čitavoj toj situaciji UN?

 

Razumije se, mi bismo htjeli da reakcija međunarodne zajednice bude još odlučnija, a sankcije još oštrije. Ali činjenica je da se svijet dosta brzo i dosta aktivno solidarizirao s Ukrajinom i dao nam značajnu političku, gospodarsku i humanitarnu potporu. Međunarodna zajednica još se ‘snebiva’ pružiti nam i pomoć u oružju. Uvjeren sam da je već došlo vrijeme uvidjeti realno stanje: Ukrajina je jedina zemlja koja u ovome sukobu demokratskoga Zapada i autokratske, imperijalne Rusije brani europske vrijednosti u oružanoj borbi. U toj borbi suprotstavljamo se vojno nadmoćnijem protivniku te s punim pravom očekujemo potporu naših saveznika. Što se tiče UN-a, problem je u tome što Rusija, čak i kad ostaje u političkoj izolaciji, ima pravo veta na sve odluke Vijeća sigurnosti. Drugo je nešto Opća skupština koja je podržala suverenitet Ukrajine odmah poslije ruske okupacije Krima.

S kojim snagama raspolažu pobunjenici? Mogu li pobunjenici bez pomoći ruske vojske postizati takve vojne uspjehe?

 

Točnije bi bilo pitati: tko se koristi pobunjenicima? Odgovor bi bio: Rusija! Poslije aneksije Krima, Kremlj je krenuo u dalje komadanje Ukrajine. Ruski su obavještajci organizirali proruske demonstracije u velikim gradovima na istoku i jugu zemlje, računajući na podršku brojnoga ruskog i ruskojezičnoga stanovništva. Ispostavilo se, međutim, da su većina, bez obzira na etničku i jezičku pripadnost, ukrajinski patrioti, tako da je pobuna uspjela samo u Donecku i Lugansku, koji su teritorijalno najbliži Rusiji. Tamo su ruski obavještajci organizirali i naoružali postrojbe od lokalnih separatista, ali i kriminalaca.

Ali pravi rat počeo je tek u svibnju kada su u Doneck kamionima iz Rusije iznenada stigli prvi naoružani ‘dragovoljci’ - specijalci bez oznaka na odorama, čečenski bojovnici, Kozaci i svakojaki ološ primamljen mogućnošću pljačke. Za njima je krenula teška vojna tehnika - tenkovi, oklopna vozila, topništvo, raketni sustavi itd. U kolovozu, kad je ukrajinska vojska postigla značajne uspjehe, u zonu konflikta ušle su postrojbe regularne ruske vojske. Danas upravo one vode neobjavljeni, ali pravi rat, a postrojbe lokalnih separatista služe im samo kao paravan.

Može li Kijev samostalno odgovoriti na te napade?

 

Da se radi samo o pobunjenicima, odavno bi bili razbijeni. Više od toga: do oružanoga konflikta nikada ne bi ni došlo da nije bilo ‘saveznika’, dakle ruskih specijalaca, ‘dragovoljaca’ i regularne vojske. Ukrajina, kao što vidite, u stanju se njima suprotstaviti, ali konflikt se ne može konačno riješiti vojnim putem jer taj put vodi prema velikome ratu koji se nikako ne će ograničiti samo na naš teritorij. Zato je apsolutno neophodan angažman cijele međunarodne zajednice da putem sankcija, političkoga i gospodarskoga pritiska, primora Moskvu da sjedne za stol i nastavi pregovore.

UHIĆENJA I UBOJSTVA, MUČENJA, SILOVANJA I MASOVNA PLJAČKA

Ima li ukrajinska situacija sličnosti u borbi hrvatskoga naroda tijekom Domovinskoga rata?

Sličnost je zaprepašćujuća. Kao da je scenarije dvaju ratova pisala jedna te ista ruka. U oba slučaja nacionalne manjine koriste se za pobunu i stvaranje separatističkih pseudodržavica koje se održavaju zahvaljujući vojnoj podršci izvana. U oba slučaja agresor ne priznaje službeno svoju umiješanosti u rat i nastoji ga prikazati kao unutarnji, građanski rat. U oba slučaja oružana se invazija prati masovnim propagandističkim diverzijama gdje se žrtva okrivljuje za fašizam, nacionalizam i slično. Mislim upravo zbog te sličnosti naših nacionalnih tragedija hrvatsko društvo od prvog dana agresije protiv Ukrajine izražava svoju solidarnost i pruža podršku mojoj zemlji.

Obuhvaća li dostatno pojam pobunjenik sadržaj onoga s čime se suočio ukrajinski narod?

Ponovit ću: pravi naziv ove krize jest agresija Rusije protiv Ukrajine. Moskva još uvijek službeno poriče svoju vojnu nazočnost u našoj zemlji i uporno nastoji prikazati sva ta zbivanja kao unutarnji ‘ukrajinski konflikt’. Ali to više ne može prevariti nikoga. Ne zapaziti rusku invaziju može samo onaj tko je za to zainteresiran. Pobunjenika svakako ima, ali pobunjenik je marginalni lik u ovoj priči. Glavni lik ipak dolazi izvana, a budući da dolazi bez oznaka na odori, s pravnoga gledišta može se označiti kao terorist. Uostalom, i operacije naših snaga službeno se zovu antiterorističke. O terorizmu možemo govoriti i s obzirom na djelatnost samoproglašene Donecke i Luganske narodne republike. Na tim teritorijima nema zakona, osim zakona nasilja i samovolje. Nezakonita uhićenja i ubojstva, mučenja zatvorenika i ratnih zarobljenika, silovanja i masovna pljačka postali su svakodnevna i svakonoćna pojava. Poslije granatiranja Mariupolja Ukrajina je pozvala međunarodnu zajednicu da odredi takozvane ‘DNR’ i ‘LNR’ kao terorističke organizacije.

U hrvatskoj javnosti pokušavaju se lansirati i neke krive predodžbe o situaciji u Ukrajini. Želi se prikazati da je ulica srušila legalno izabranoga predsjednika. Zašto su građani ustali protiv Janukoviča?

Janukoviča nije srušila ulica nego narod koji je izašao na ulice, a to je velika razlika. Nezadovoljstvo je raslo od prvoga dana njegova izbora za predsjednika, zbog gušenja demokracije, montiranih procesa protiv političkih protivnika, korupcije i kriminalnoga otimanja biznisa. Na Majdan je ljude izvela iznenadna odluka Janukoviča da se odrekne europske integracije u korist povezivanja s Rusijom, i to deset dana prije potpisivanja Sporazuma o pridruživanju s Europskom unijom. Narod je to doživio kao nacionalnu izdaju, povratak s puta demokracije u polukolonijalno stanje. Na mirne prosvjede režim je odgovorio brutalnim represijama. Ali one su samo dolile ulje na vatru. Poslije masovnoga ubojstva prosvjednika, 20. veljače 2014., režim je najzad popustio i potpisao s oporbom sporazum prema kojem bi se krajem

iste godine u zemlji trebali održati prijevremeni predsjednički izbori. A onda se dogodilo nešto neočekivano: predsjednik Janukovič, kojem je sporazum osigurao vlast još barem desetak mjeseci, iznenada je pobjegao i nakon nekoliko dana osvanuo u Rusiji. Kasnije se saznalo da je pakiranje

novca, zlata i dragulja u auta počelo barem tri dana prije bijega, dakle i prije negoli su ljudi ubijeni, 20. veljače. Dakle ako govorimo o tom konkretnom trenutku, nije ga srušila ulica, nego je sam pobjegao zbog nekih drugih razloga. Što se tih razloga tiče, tu ima raznih nagađanja, ali bez čvrstih dokaza ne bih o tome govorio.

VELIKA JE PODVALA DA UKRAJINCI NISU HTJELI DRŽAVU

Bivši glavni analitičar hrvatskog predsjednika nedavno je u jednome intervjuu rekao je kako je 71 posto Ukrajinaca bilo za opstanak SSSR-a?

Gorbačov je 17. ožujka 1991. raspisao referendum na kojem su građani trebali odgovoriti na pitanje: ‘Smatrate li neophodnim da se sačuva SSSR kao obnovljena federacija ravnopravnih suverenih republika u kojoj će biti punom mjerom garantirana ljudska prava i slobode bilo koje nacionalnosti’. Pitanje je bilo formulirano dosta smišljeno, tako da uopće nije predviđalo neovisnosti. Odgovor ‘da’ značio je više slobode u reformiranom Savezu, odgovor ‘ne’ da će sve ostati po starom. Zato je 70 posto ukrajinskih glasača reklo ‘da’. Međutim, nakon puča u Moskvi u kolovozu 1991. Ukrajinski parlament je proglasio neovisnost, a referendum 1. Prosinca to je uvjerljivo potvrdio. Izlaznost je bila 84,18 posto, a ‘za’ neovisnost Ukrajine je glasovalo 90,32 posto Ukrajinaca. Između ostaloga, neovisnost su podržali i većina stanovnika Krima, donecke i luganske regije. Dakle ako se netko poziva na prvi referendum da bi dokazao kako Ukrajinci nisu htjeli imati svoju vlastitu državu, to je velika krivotvorina.

Jesu li točne informacije koje prenose hrvatski mediji da ukrajinski vojni obveznici izbjegavaju regrutaciju?

Čitao sam taj članak u novinama. U svakom ratu za vrijeme mobilizacije većina onih koji su dobili pozivnice dolazi u sabirno središte, neki to izbjegavaju, a ima i onih koji se i bez pozivnica javljaju dragovoljno. Sad je na novinaru što će apostrofirati. Tako će članci pod naslovima ‘Obveznici izbjegavaju regrutaciju’ i ‘Tisuće dragovoljaca idu braniti domovinu’ dati dvije oprečne slike istoga događaja. Mogu reći da u Ukrajini dragovoljački pokret od početka igra ogromnu ulogu. Upravo su dragovoljci stvorili Nacionalnu gardu i nekoliko bataljuna koji se na bojišnici izdvajaju posebnom borbenošću.

Rekli ste da se dogovor iz Minska ne poštuje. Jesu li potrebni novi diplomatski potezi?

Već sam rekao da ruska strana stalno krši dogovor iz Minska, a lideri separatističkih ‘DNR’ i ‘LNR’ čak su izjavili da više ne priznaju primirje. Primjerice, prema tom sporazumu Rusija bi morala povući iz Ukrajine sve svoje postrojbe i tehniku, što bi značilo i kraj konflikta. Umjesto toga šalje nove jedinice i još više naoružanja. Međutim i Ukrajina, i među- narodna zajednica inzistiraju na realizaciji dogovora iz Minska jer to je osnova za dalje političko rješavanje krize.

Diplomacija je ključni čimbenik. Ali i oružani otpor agresiji je neophodan. Bez toga Moskva bi iskoristila pregovore sa Zapadom za odvraćanje pozornosti, a njezine postrojbe već bi izbile na zapadne granice Ukrajine.

Postoji li opravdan strah od velikoga rata, budući da američki geostrateg Zbigniew Brzezinski, predlaže upućivanje američke vojske u države oko Baltičkoga mora jer bi Rusi, kako upozorava, mogli zauzeti Baltik za jedan dan?

Veliki je rat, na žalost, moguć. Kad je Rusija anektirala Krim, neki su to doživjeli kao lokalni sukob između bivše metropole i bivšeg vazala. Sad je već apsolutno jasno da se radi o sukobu civilizacijskih vrijednosti, demokracije i totalitarizma, snage prava i prava snage. Putin će se zaustaviti  samo gdje bude zaustavljen. Njegov je krajnji cilj obnavljanje ruskog imperija i povratak Rusije na međunarodnu scenu kao supersile od koje strepi cijeli svijet i koja će svijetu diktirati svoju volju. Najgore je to što za Putina, kao nekad za Hitlera i Staljina, ljudski životi uopće ništa ne vrijede, a osim toga, kao i svi ‘velike vođe’, živi u nekoj svojoj izmišljenoj realnosti. Tako da u njegovu slučaju ne važi zdrava logika kojom se vode normalni uračunljivi političari.

SANKCIJE MORAJU BITI SVE JAČE

Ide li Putinu na ruku u stvaranje njegova imperija borba zapada protiv Islamske države?

Jedino što se može sa sigurnošću reći, pojava Islamske države kao novoga svjetskog kriznog žarišta djelomično odvraća pozornost i resurse Zapada od problema ruske agresije na Ukrajinu. Dalje ne bih teoretizirao.

Velika vojna vježba ruske i srbijanske vojske, krajem prošle godine, blizu hrvatske granice, u Hrvatskoj je ocijenjena kao drska demonstracija sile.

Ne sumnjam da je za Moskvu u sadašnjim okolnostima ta vježba bila upozorenje Europi i NATO-u kako ima mogućnost operativnoga djelovanja na Balkanu. U slučaju daljega zaoštravanja krize Rusija bi mogla pokušati destabilizirati Balkan kao i neke druge dijelove Europe.

Je li produženje ekonomskih sankcija EU adekvatan odgovor na ruski angažman u ukrajinskoj krizi i kršenje međunarodnog prava?

Da, ekonomske su se sankcije pokazale kao učinkoviti mirni instrument utjecaja na Kremlj i ograničavanja njegove agresivne moći. Sankcije, možda, ne daju trenutačni rezultat, ali s vremenom njihovo djelovanje postaje očevidnim. Presudni značaj ima pad cijena nafte, ali i blokiranje računa kremaljske vrhuške. Ma koliko obožavaš omiljenoga vođu, ali kad se zbog njega ne smiješ koristiti ukradenim milijunima, to može frustrirati. Uvjeren sam da sankcije, svaki put, moraju biti jače, kad Moskva eskalira s konfliktom. Preduvjet njihova ukidanja treba biti potpuno poštivan.

Što očekujete od nove hrvatske predsjednice i hrvatske diplomacije glede Ukrajine?

Prije svega želim novoizabranoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović mnogo uspjeha u njezinu odgovornome radu za dobrobit Hrvatske. Ukrajina od nje očekuje da i na bilateralnoj razini, i u Europskoj uniji nastavi hrvatsku politiku podrške Ukrajini. I svakako smo uvjereni da će predsjednica Kolinda Grabar Kitarović mnogo pridonijeti daljem razvitku svestrane suradnje između naših dviju zemalja jer to u potpunosti odgovora stoljetnim tradicijama prijateljstva ukrajinskoga i hrvatskoga naroda. 

,