Ukrajina je i danas u ratu protiv fašizma
Čovječanstvo obilježava veliki datum – 70. obljetnicu pobjede u Drugom svjetskom ratu. Napisao sam „obilježava“ jer riječ „slavi“ u sadašnjim okolnostima čini mi se nekako neumjesnom. Deset godina prije, kad smo slavili 60. obljetnicu, sve je bilo drugačije i nije bilo sumnje da se povijest razvija u pravilnom, logičnom smjeru. Odajući čast palim borcima, bili smo sigurni da fašizam zauvijek pripada prošlosti i da nikakav ludi firer više nije u stanju raspiriti rat.
Ispostavilo se ipak da povijest nije neki bulevar koji vodi pravo u sretnu budućnost i da se prošlost zna vratiti na neočekivan i okrutan način. Sedam desetljeća nakon velike pobjede Ukrajina je opet postala žrtvom agresije i to od strane najbližeg saveznika iz Drugog svjetskog rata – Rusije.
Što se prošlosti tiče „saveznik“ bi bila još i preslaba riječ, jer u to doba Ukrajina je ulazila u sastav SSSR-a te su se Ukrajinci i Rusi borili protiv fašizma kao jedna cjelina. Između ostalog, to je kasnije, kad su pobjednici dijelili slavu i zasluge, prouzročilo i jednu nepravednost prema Ukrajini. Mada je cijelo vrijeme bila u samom žarištu rata njen podvig i njena žrtva su ostali gotovo neprimijećeni i nisu ušli u povijesnu svijest europske i svjetske javnosti. Sve je pripalo Rusiji. Mislim da je sada pravo vrijeme da se istina i pravednost uspostave.
Winston Churchill je pisao: „Između svih naroda koji su se našli pod vladavinom Njemačke najviše je možda stradao ukrajinski. Ali u isto vrijeme on je po cijenu miliona svojih predstavnika dao ogroman doprinos pobjedi nad njome“.
Smrtonosni val Drugog svjetskog rata dva puta je poharao Ukrajinu – za vrijeme povlačenja Crvene vojske 1941. i tijekom njene ofenzive 1943.-1944. godina. Otud i neviđene žrtve i razaranja. U ratu poginulo je do 8 miliona Ukrajinaca, a ukupni gubici Ukrajine u stanovništvu su dostigli 13,5 miliona, najviše od svih nacija antifašističke koalicije. 7 miliona Ukrajinaca sudjelovali su u borbama kao vojnici Crvene armije. Svaki drugi od njih nije se vratio doma. Svaki drugi od onih koji su se vratili ostao je invalid. Potpuno ili djelomično bilo je uništeno 714 gradova i 28 tisuća sela.
Ukrajinci nisu se borili samo na frontu u redovima Crvene armije. Kad se Ukrajina našla pod njemačkom okupacijom u zemlji je, kao i u Hrvatskoj, počeo partizanski pokret koji je dobio masovni, istinski narodni karakter, tako da je tijekom rata u borbu bilo uključeno oko pola miliona ljudi.
Osim toga, u Karpatskim brdima zapadne Ukrajine borila se još jedna velika partizanska vojska – Ukrajinska ustanička armija (UUA) čiji je cilj bio obnavljanje nezavisne Ukrajinske države. Zapadnu Ukrajinu SSSR je prema paktu Molotov – Ribbentrop zauzeo tek 1939. godine i odmah je počeo masovne „čistke“ „buržoaskih elemenata“ i „ukrajinskih nacionalista“. Zato su zapadni Ukrajinci i fašiste i komuniste smatrali jednako opakim okupatorima te su vodili rat prvo protiv hitlerovaca, a poslije su okrenuli oružje protiv sovjetskih jedinica sigurnosti NKVD koje su došle da ponovo uspostave svoj režim. Nevjerojatno, ali zadnji odredi UUA, znajući da nemaju šanse preživjeti, vodili su borbu čak do sredine 50. godina.
Razumije se, u SSSR-u borci Ukrajinske ustaničke armije bili su žigosani kao „izdajice“ i lažno okrivljeni da su „pomagači njemačkih fašista“ (jer tko bi još osim fašista mogao pucati na vojnike NKVD-a?).
Upravo taj povijesni falsifikat danas aktivno koristi Putinova propaganda da bi opravdala aneksiju Krima i agresiju na istoku Ukrajine. Propagandistička shema koju su smandrljali kremaljski ideolozi ukratko izgleda ovako: „Majdan u Kijevu, koji je zbacio proruskog predsjednika Janukoviča, su organizirali Amerika i Europa rukama zapadnih Ukrajinaca. Zapadni Ukrajinci su fašisti i rusofobi, to se zna još od rata. Dakle, na vlast u Kijevu je došla fašistička hunta, a to znači da će ona proganjati Ruse i sve tko u Ukrajini govori ruski. Zaključak: „Rusija mora njih zaštititi! Svi na boj s ukrajinskim fašizmom!“
Za svaki ću slučaj pokazati gdje su u toj „logičkoj“ konstrukciji laži i izvrtanja.
Prvo, Amerikanci i EU nisu mogli organizirati prosvjede na Majdanu. Nitko i ništa osim želje slobode i mržnje prema lopovima na vlasti ne može natjerati milijune građana da tijekom 4 mjeseca prosvjeduju na strašnoj hladnoći i da se ne razbježe pod mecima snajperista.
Drugo, na Majdan su dolazili tisuće ljudi iz zapadne Ukrajine, ali glavninu prosvjednika su ipak sastavljali lokalni Kijevljani.
Treće, nema povoda nazivati fašistima vojnike Ukrajinske ustaničke armije, a kamoli njihove unuke.
Četvrto, na vlast u Ukrajini su došle isključivo proeuropske i demokratske snage, jer glavni zahtjevi Majdana su bile upravo demokracija i Europa.
I najzad, među prosvjednicima na Majdanu, kao i sada među vojnicima koji ratuju protiv ruskih agresora i separatista, barem polovica su ili etnički Rusi ili građani koji koriste ruski jezik kao materinji. Dakle, teze o „spašavanju ruske braće“ na Krimu i u Donbaskoj regiji Ukrajine isto tako rasipaju se kao kućica od karata.
Ako je već Moskva izvukla iz prošlosti i pustila u igru „fašističku“ kartu da pogledamo kako u tom smislu stoji sama današnja Rusija. Poražavajuću sličnost politike Putina i Hitlera primijetili su već mnogi analitičari.
Glavna je sličnost, svakako, u agresivnosti i zametanju rata. Podsjetit ću, da upravo Putin po prvi put poslije Hitlera okupirao je u Europi tuđi teritorij i pripojio ga svom imperiju, a njegova aneksija Krima neodoljivo podsjeća na anšlus Austrije i okupaciju čeških Sudeta. Potpuno ista je i izlika za agresiju: navodna zaštita sunarodnjaka u drugim zemljama.
Temeljni element fašističke ideologije je Veliki nacionalni mit. Kod Hitlera su to bili arijevska rasa i tisućljetni Reich, a kod Putina „dizanje Rusije s koljena“ i takozvani „ruski svijet“ koji predviđa povratak u okrilje Moskve svih teritorija koje je Rusija ikada kontrolirala i gdje je ostavila traga.
Fašizam nikako ne može bez masovne beskrupulozne propagande. Rezultat takvog pranja mozgova je patriotsko-šovinistička histerija i, što je obvezatno, stvaranje kulta Velikog Vođe. Današnja ruska propaganda po bezočnosti falsificiranja i tehničkim mogućnostima daleko nadmašuje onu iz Goebbelsovih vremena. Nije ni čudo da rejtinzi Putina i njegove agresivne politike obaraju u Rusiji sve moguće rekorde.
Sve u svemu danas smo suočeni s pravim političkim apsurdom. Rusija pod antifašističkim lozinkama vrši tipično fašističku agresiju na demokratsku Ukrajinu optužujući je pri tome u fašizmu.
I tu ću još jednom citirati Churchilla: „Fašisti budućnosti nazivat će sebe antifašistima“. Ja se pitam, kako je mogao znati?