Tko ratuje u Ukrajini?

 

Činilo bi se, odgovor je jasan: Rusija je napala Ukrajinu. Međutim, daleko od toga da je taj odgovor jasan svima, a u opticaju su i druga tumačenja – od namjernih dezinformacija do iskrenih zabluda.

Da počnemo od čiste dezinformacije – tvrdnje Rusije da ona nije umiješana u konflikt, a da se u Ukrajini vodi unutarnji, građanski rat (A Moskva pri tome samo „moralno“ podržava onu stranu koja teži „ruskom svijetu“).

Dakako, i na Krimu i u istočnoukrainskoj regiji Donbas gdje je ruska etnička manjina posebno brojna ima dosta lokalnih separatista, ali oni nikad ne bi digli pobunu da nisu došli prvo ruski obavještajci i diverzanti, a potom i regularna vojska s najmodernijom vojnom tehnikom. Upravo ruska vojska je prava okosnica pobune, a to ustvari znači da to i nije pobuna nego strana intervencija.

Uporno poricanje očiglednih činjenica ruske umiješanosti je bezočna, ali i donekle učinkovita taktika Kremlja. Zahvaljujući njoj Rusija još uvijek glumi „mirotvorca sa strane“. Dosta dugo ona je uopće odbijala da se uključi u pregovore, (jer „niti luk jela, niti luk mirisala“) i čak zahtijevala da Kijiv službeno pregovara s liderima takozvanih „Donecke i Luganske republika“, to jest s moskovskim marionetama koje u političkom planu su doista lutke bez vlastitog glasa.

Tvrdnja da Rusija nije umiješana, razumije se, nije nikoga prevarila jer dokaza prisustva njene vojske na istoku Ukrajine ima napretek, a i sama Moskva već odavno previše se ne zamara da to sakrije, glavno je ne priznavati intervenciju službeno.

Ipak pojedini politolozi (ima takvih i u Hrvatskoj) u svojim „analizama“ znaju ustvrditi da je konflikt u Ukrajini „unutarnji“, a da je Rusija po strani. Pardon, za mene je to jasan znak da čovjek zbog nekih razloga radi kao glasnogovornik Kremlja. 

Međutim, i oni koji priznaju da se radi o ruskoj agresiji iz straha da bez posebne potrebe ne iritiraju Ruse često koriste formule koje zamagljuju stvar. Imam u vidu poznate izraze „ukrajinska kriza“ i „ukrajinski konflikt“. Tu se agresor elegantno prešućuje, a žrtva postaje sama sebi krivac. Ali po toj bi logici napad Hitlera na Čehoslovačku bio „čehoslovačka kriza“, a agresija Miloševića na Hrvatsku „hrvatski konflikt“! 

Sljedeća teorija je puno popularnija, a jednako krnja: „To je ustvari rat između Amerike i Rusije, a Ukrajina je sitni kusur!“ Takvo gledište u svijetu jednako rado zastupaju ne samo brojni analitičari, nego i još brojniji birtijski amateri politologije i geopolitike. Agresija Rusije na Ukrajinu je za njih previše očigledan fakt da bi na njega nasjeli, oni gledaju dublje i odmah vide ono što je skriveno od očiju prostaka. Valjda tako se osjećaju pametnijima. Međutim, takvo nevino filozofiranje ima za posljedice dosta štetne zaključke.

Kao prvo, ta teorija poriče samu mogućnost da „male“ države, pa i Ukrajina s njenih 46 miliona stanovnika, mogu imati svoju volju i svoje interese čak i na vlastitom teritoriju. Tako se Ukrajina od aktera sukoba pretvara u neki bezdušni objekt, a njeni heroji postaju glupavim pionima u tuđoj igri. Hrvati sigurno još pamte kako dok su branitelji ginuli na bojištu mnogi nadri analitičari su nagađali koja li je to supersila njih isprovocirala da brane svoju domovinu.

Osim toga takav „geopolitički“ pristup automatski relativizira zločin Putinovog režima. Amerika i Rusija prikazuju se kao jednako opaki rivali u globalističkoj utakmici, pa hajde da pogledamo tko će koga bolje nasamariti!

Nije ni čudo da Moskva itekako podržava takve interpretacije. Virtuozi kremaljske propagande toliko su se izvježbali u izvrtanju istine da od sebe prave žrtvu, a od Ukrajine instrument američke agresije. Ulazak europskih zemalja iz bivšeg komunističkog bloka u EU i NATO oni prikazuju kao bezočno širenje Zapada na teritorij zakonitog utjecaja Rusije. Vrhunac te „bezočnosti“ je svakako Majdan i europski izbor Ukrajine, „jer je ona uvijek pripadala Rusiji!“. Dakle, upravo jadna Rusija je žrtva agresije, a njen napad na Ukrajinu je puka samoobrana!  Pri tome nikome u Kremlju ni na kraj pameti ne pada da suverene nacije koje su se oslobodile kmetstva imaju pravo sami odlučivati o svojoj budućnosti i nisu dužne pri tome vječito se obazirati na propalog spahiju.

Uostalom „američko-rusko“ tumačenje ukrajinske drame razbija se o jednu veoma čvrstu činjenicu: nije američka, nego ruska vojska upala u našu zemlju. I to daje konačan odgovor na pitanje tko je tu agresor, a tko nije.

Tako smo, izgleda, došli do pravilne dijagnoze: Rusija vodi rat protiv Ukrajine da je vrati sebi. Ali malo je postaviti dijagnozu, nužan je i pravilan odgovor na izazov. Demokratski svijet je reagirao uglavnom adekvatno, mada većina Ukrajinaca je očekivala da ta reakcija bude brža i odlučnija. Ipak neki političari, a još više poslovne strukture u Europi prave se da se taj izazov njih uopće ne tiče. Za njih je napad Rusije na Ukrajinu samo još jedan lokalni konflikt negdje tamo daleko na postsovjetskim prostorima: „Što to ima sa mnom i zašto ja moram trpjeti gubitke zbog sankcija?“ Ma kakve su bile njihove političke i ekonomske računice, mislim da se radi o najobičnijem malograđanskom strahu da se imalo poremeti dragocjeni spokoj i komfor. Ali to što se može oprostiti običnom malograđaninu, ne smije sebi priuštiti ozbiljan političar. Bar zato što mora pamtiti kolikim gubicima je rezultirala kratkovida politika zapadne Europe prema Hitleru kad je počeo s lokalnim vojnim nestašlucima po Austriji i Čehoslovačkoj.

Popuštanje agresoru samo povećava njegov apetit, a apetiti Putina nikako nisu vegetarijanski. Njegov cilj je obnavljanje velikog ruskog imperija, sfere njegovog utjecaja i uloge Rusije kao svjetskog nuklearnog strašila. A to se postiže ne samo teritorijalnim osvajanjima, nego i slomom demokracije i međunarodnog prava, dakle temeljnih tekovina suvremenog demokratskog svijeta.

Ispostavlja se da „bilateralni“ rat Rusije protiv Ukrajine ipak ima globalnu geopolitičku dimenziju. Samo ne u smislu primitivnog rivalstva dviju svjetskih supersila, nego u puno širem civilizacijskom planu.

Braneći svoj teritorijalni integritet i europsku budućnost Ukrajina ustvari brani demokratski svijet od imperijalnog razbojništva jedne ogromne zemlje koja je iznenada oboljela od najtamnijih atavizama prošlosti. Zato bi svijet trebao prepoznati Ukrajinu ne samo kao nevinu žrtvu agresije, ali i kao svoga odanog branitelja.

 

,