5. listopada 2015.

Članak Veleposlanika Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandra Levčenka "Šokirala me opaska da „Rusi svoje trupe ne drže čak ni u Gruziji i Ukrajini, a ne u Siriji" u novinama "Večernji list" 

Htio bih ukratko komentirati članak Borislava Ristića „Bez panike! Rusi ni ovoga puta neće napustiti svoju stepu i banuti na naša vrata“ objavljenu u „Večernjem listu“ od 12. rujna 2015. Autor ponajprije jetko ismijava tvrdnje da Rusija šalje svoju vojsku u Siriju. Mada ne sumnjam u njihovu istinitost jer informacija dolazi iz veoma ozbiljnih izvora (svoju zabrinutost je izrazio i Glavni tajnik NATO-a Jens Soltenberg) ipak bih diskusiju po tom pitanju prepustio ekspertima koji su bolje od mene upućeni u sirijsku problematiku.

Međutim, osim Sirije Borislav Ristić u članku uzgred, ali mnogo piše i o ratu u Ukrajini te o vojnoj politici Rusije općenito. E, u tim pitanjima sam upućen dosta dobro, i to ne samo teoretski. Mogu odmah reći da primjedbe imam za svaki stav autora članka.

Najviše me je šokirala, opet kao uzgredna, opaska da „Rusi svoje trupe ne drže čak ni u Gruziji i Ukrajini, a ne u Siriji“. I te kako drže! Sudjelovanje regularne ruske vojske (prisustvo takozvanih „dobrovoljaca“ iz Rusije Moskva čak ni poriče) u bitkama na Donbasu sto puta je potvrđeno i na terenu, i iz zraka, i iz svemira, Ukrajinci više puta su zarobili ruske vojnike na ukrajinskom teritoriju, a o teškom naoružanju podrijetlo kojeg iz Rusije ne izaziva sumnje da i ne govorim, stranice facebooka preplavljene su fotosima naivnih ruskih redova koji se dječački hvale kako ratuju u Ukrajini, i najzad neporeciv dokaz su stotine i stotine zapečaćenih vojničkih ljesova koji stižu u Rusiju iz Ukrajine. Uostalom, umiješanost ruske vojske je očigledna činjenica koju su već odavno priznali svi vodeći svjetski lideri, političari i analitičari. Bez obzira na bilo koje dokaze poriče ju samo Moskva, ali i to je tek formalni trik da ne prizna službeno da je zemlja agresor i tako da izbjegne još strože sankcije. Zato ako neki novinar ipak tvrdi da ruskih trupa u Ukrajini nema to može imati samo dva objašnjenja: ili nema pojma o čemu priča i nekritički koristi rusku (dez)informaciju, ili jednostavno ispunjava narudžbu Moskve. Osim toga, nemojmo zaboraviti da Krim unatoč okupaciji ipak je ukrajinski teritorij, a tamo ruske vojske ima kolko god hoćeš. Isto se može reći i o samoproglašenim uz pomoć ruske intervencije Abhaziji i Južnoj Osetiji koje svako tko poštuje međunarodno pravo obvezan je priznavati dijelovima Gruzije.

Borislav Ristić ismijava kao falsificirani dokaz i informaciju u svjetskim medijima prenijetu s ruskog sajta „Poslovni život“ o tome da je ruska država isplatila kompenzacije obiteljima 2 tisuće poginulih u Ukrajini vojnika i još za 3,2 tisuće vojnih invalida. Posebno ga smiješi odnos ubijenih i ranjenih 2:3, koji bi, po njegovom mišljenju, trebao biti 1:5. Priznajem da sam i ja koristio te podatke u jednom od svojih članaka, ali sada neću se upuštati u spor oko njihove istinitosti. Uostalom to nije ni važno jer realan broj poginulih ruskih okupatora je zasigurno nekoliko puta veći. Potrebno je imati u vidu da se ruski intervencijski korpus sastoji od dvije komponente – regularnih trupa i takozvanih „dobrovoljaca“ koje je ista Moskva organizirala, obučila, naoružala i ubacila u Ukrajinu. Za ove druge, čim su prešli granicu, Rusija više ne mari te oni služe kao topovsko meso, a njihova smrt je njihov osobni problem. Točne brojke o svojim poginulim građanima mogao bi nazvati Kremlj, ali u svibnju ove godine Putin je proglasio državnom tajnom podatke o gubicima ruske vojske u mirno doba. Pitam se zašto? I koji su to gubici u mirno doba?

Na kraju bih komentirao i ocijene općenite vojne politike Moskve. Autor  prikazuje Rusku vojsku „bijelom i pahuljavom“, kako ironično znaju reći sami Rusi. Po njemu jadna ruska vojska nema kapaciteta za vođenje rata izvan radijusa od 1000 kilometara od svoje granice, a „Rusija je obična nacionalna država, čija vojska ima mandat braniti nacionalne granice i ugroženi nacionalni interes, a ne imperij s globalnom misijom“. Apsolutno neosnovana tvrdnja koja je dijametralno suprotna istini. Rusija nikako ne može biti „obična nacionalna država“ jer u njoj živi više od stotinu domorodačkih velikih i malih naroda. To je dakle klasičan imperij koji uz to upravo sada proživljava oštru fazu imperijalnog delirija. Agresija protiv Ukrajine, osim što ima pragmatičke osvajačke ciljeve, je u isto vrijeme i suludim pokušajem da se taj delirij pretoči u stvarnost. Putin je opsjednut imperijalnim mitom, obnavljanjem velikog ruskog carstva prema kojem bi se sa strahopoštovanjem odnosio sav ostali svijet. Da je tome doista tako svjedoči analiza ruske propagande koja je tijekom zadnjih godina pojačano prala mozak domaćoj javnosti, a i Rusima u susjednim zemljama. Radi se o takozvanoj koncepciji „Ruskog svijeta“ koji bi obuhvaćao sve zemlje koje su ikad bile pod vladavinom Moskve. Sad se pokazalo da ta koncepcija ima ne samo etničko-kulturalnu, nego i militarnu dimenziju.

Što se tiče „miroljubivosti“ ruske vojske koja nikako ne voli šetati van, samo ću nabrojati njene „avanture“ poslije drugog svjetskog rata. O velikim vojnim intervencijama u Mađarskoj 1956., Čehoslovačkoj 1968., Afganistanu 1979.-1988. i Gruziji 2008. znaju svi. A bilo je još dosta ratova i konflikata u kojima „ruske vojske nije bilo“, ali njeni vojni savjetnici, instruktori, specijalci, oficiri i vojnici, a svakako i naoružanje imali značajnu ulogu. To su ratovi u Koreji, Vijetnamu, Angoli, Mozambiku, Nikaragvi, moldovskom Pridnjestrovlju i gruzijskoj Abhaziji. Sad ruske vojske „nema“ u Ukrajini, a ako vjerovati Borislavu Ristiću, „nema“ je ni u Siriji. Ima samo „obrane ugroženih nacionalnih interesa“ svugdje po svijetu. Bojim se da Rusi ipak mogu banuti na tuđa vrata, kao što su banuli na naša.  

,