Članak Veleposlanika Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandra Levčenka "Krim nije gotova stvar" u novinama "Večernji list" od 15. listopada 2015.

Krim nije gotova stvar

U nastupnom intervjuu „Večernjem listu“ od 5. listopada 2015. novi ruski veleposlanik u Republici Hrvatskoj dr. Anvar Azimov iznio je službene stavove Moskve o takozvanoj „Ukrajinskoj krizi“. Mada su artikulirani veoma uvjerenim tonom ti stavovi ne drže vodu jer opravdati osvajačku agresiju naprosto je neizvodljiv zadatak. Ali krenimo redom.

Sam izraz „Ukrajinska kriza“ već zamagljuje stvar. Unutarnja politička kriza u Ukrajini završena je pobjedom revolucije na Majdanu u veljači 2014. Sve što slijedi dalje – aneksija Krima i hibridni rat u Donbasu – to je već vanjska intervencija Rusije što korjenito mijenja samu prirodu konflikta.

Veleposlanik Azimov predstavlja „Ukrajinsku krizu“ kao rezultat zavjere Amerike protiv Rusije. Pardon, nešto tu ne štima! Ako bi „ameri“ zaista kovali zavjeru protiv Rusije onda bi valjda i kriza trebala izbiti u Rusiji. A kad je izbila u Ukrajini onda što s time ima Rusija?  Ako ozbiljno, radi se o ruskoj propagandističkoj shemi prema kojoj Ukrajina „prirodno“ pripada sferi utjecaja Moskve. Onda se bilo koji pokušaj Ukrajine da se ponaša kao neovisna država, odnosno da se opredijeli za Europu tumači kao miješanje „američkog imperijalizma“ u stvari Rusije. Dobar trik! Amerika postaje agresor, Rusija je nevina žrtva, a Ukrajina uopće se pretvara u drvenog piona u igri svjetskih velesila! Ali nikakve manipulacije neće poreći stvarnost: Rusija, a ne Amerika, je upala u Ukrajinu, Rusija je realan agresor, a sve ostalo su geopolitičke bajke.   

 Prema gospodinu Azimovu, ista Amerika je natjerala Europu uvesti protiv Rusije sankcije koje, eto, nanose ekonomsku štetu objema stranama! Svakako da nanose! Ali to je manja šteta da se spriječi mnogo veća koja je neminovna u jednom svijetu gdje je srušeno međunarodno pravo i gdje jedna nuklearna supersila može se ponašati kao razbojnik samo zato što je nuklearna supersila. Nemojmo podcjenjivati Europu. Ona ima vlastitu glavu i dosta odlučnosti da brani svoje temeljne vrijednosti. 

Mnogo pozornosti u intervjuu posvećeno je Krimu, koji je Rusija anektirala odmah poslije pobjede Majdana. Pošto se taj zločin nikako ne može objasniti na pristojan način Kremlj umjesto argumenata koristi lažne aksiome koje više liče na šamanska zakljinjanja. A to su: „Krim je uvijek bio ruski“, „To je nepovratni proces“ „Nije bilo aneksije, bio je referendum“, „Ispravljena je povijesna nepravda“.

Prva teza, mada je dosta raširena, nema ništa zajedničko s povijesnom istinom. Autohtoni narod Krima su Krimski Tatari i oni su imali svoju vlastitu državu Krimsko kanstvo. Rusija ga je osvojila tek 1783. i samo poslije toga tu dolaze prvi Rusi. Ali u istom 18. stoljeću Ruski imperij je prigrabio i Estoniju, Latviju, Litvu te dio Poljske, a 1809. godine još i Finsku. Pa tko bi se pri zdravoj pameti usudio danas tvrditi da su one „uvijek bile ruske“?! Jedina je „krivnja“ Krima, kao i Ukrajine u tome što poslije raspada Ruskog imperija 1917. nisu uspjeli iščupati se iz novonastalog Sovjetskog Saveza.

„Istinski ruskim“ Krim postaje tek kobne 1944. kad je Staljinova služba sigurnosti NKVD deportirala sve do najmanjeg djeteta Krimske Tatare, a u njihove domove doselila ljude iz dubina Rusije. Povratak Tatara kući omogućila je već neovisna Ukrajina. A sada nasljednici NKVD-ovaca opet su došli da pričaju njima o  „ispravljenoj povijesnoj nepravdi“.

Što se tiče „nepovratnosti procesa“ aneksije Krima, to je sada valjda glavna mantra Kremlja. Prvo je Putin imao plan stvoriti neku pseudodržavu „Novorusiju“ u istočnim i južnim županijama Ukrajine  što bi mu dalo kopneni izlaz prema Krimu. Međutim, plan je propao i sad je glavni cilj Kremlja da zadrži Krim, a da se s time pomiri i međunarodna zajednica. Radi toga spreman se povući iz okupiranih dijelova Donbasa gdje je ruska vojska ustvari zaglavila. Drugim riječima, Moskva je zamislila dosta čudnu trampu: jedan komad ukrajinskog teritorija da zamjeni za drugi. Zato u nadi da natjera Zapad na tu sumnjivu pogodbu tvrdim glasom zaklinje: „Krim je gotova stvar!“. Ali verbalna magija ne djeluje. Jer zločin ostaje zločinom ma koliko bi počinitelj htio da to svi zaborave.

Poricanje aneksije Krima u intervjuu zvuči posve čudno jer su svima poznati datumi kad je to izvršeno – 18. ožujka 2014. u Kremlju Putin je potpisao s krimskim separatistima takozvani „Sporazum o primanju Krima u sastav Rusije“, a već 21. ožujka on je ratificiran u ruskom parlamentu. Pravdanje aneksije rezultatima referenduma od 16. ožujka 2014. isto pada u vodu. Za to ima bar tri debela razloga. Prvo, nigdje u svijetu lokalni „referendum“ ne može predati drugoj državi dio teritorija čak i ako većinu njegovog stanovništva čini pridošla nacionalna manjina. Drugo, „krimski referendum“ je održan već pod cijevima ruske okupacije što cijelu priču pretvara u farsu. Treće, njegovi nevjerojatni rezultati (izlaznost 83% i 96,6% glasova „za Rusiju“) po staroj sovjetskoj tradiciji bili su unaprijed naslikani u Moskvi. Na Krimu osim 58% Rusa ima 24% Ukrajinaca i 13% Krimskih Tatara koji su masovno bojkotirali referendum, a vjerujem da i mnogi Rusi nisu podržali vojnu avanturu kremaljskog vođe. Dakle, slagalica se ne slaže, brojke njoj smetaju!

Eto, toliko o verbalnoj pa i brojčanoj „magiji“ današnje ruske propagande. Nadam se da sam barem djelomično uspio neutralizirati njeno zlotvorno djelovanje.

Oleksandr Levčenko

Veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj  

,