• A-
    A+
  • Ljudima s oštećenjem vida
  • Hrvatski
  • Українською
  • Stara verzija
Otvoreno pozivanje novinaru Nebojši Babiću na javnu diskusiju
12 studeni 2015 18:51

Otvoreno pozivanje novinaru Nebojši Babiću na javnu diskusiju

15. listopada u „Večernjem listu“ objavio sam članak  "Krim nije gotova stvar" u kojem sam reagirajući na intervju novog ruskog veleposlanika u Hrvatskoj Anvara Azimova ustvrdio da opravdati osvajačku agresiju Rusije protiv Ukrajine je neizvodljiv zadatak. Činilo bi se da je to nesporan fakt, jer je agresija isto razbojništvo i pljačka samo na višoj, državnoj razini. Međutim, zaštitnik ruske agresije našao se iznenađujuće brzo. Umjesto ruskog veleposlanika ćoravog posla latio se gospodin Nebojša Babić (Otvoreno pismo veleposlaniku Republike Ukrajine u Hrvatskoj, Njegovoj Ekselenciji Oleksandru Levčenku, 16. 10. 2015., sajt Alter Mainstream Info.com).

Odmah da primijetim: službeni naziv moje zemlje nije Republika Ukrajina nego samo Ukrajina. Kad ekspert piše o nekoj državi, a pobrka njen naziv to ne izgleda baš uvjerljivo. Uopće sam stekao dojam da gospodin Babić jednostavno koristi već gotove klišeje ruske propagande. Neke lažne postavke jedva bi mogle nastati u glavi nepristranog promatrača iz treće zemlje. To su, recimo, tvrdnje da „narod Krima, Donbasa, pa čak i Harkova i Odese sam tražio pomoć od Moskve“ te da je u Ukrajini „na milijune, ako ne i desetine milijuna Ukrajinaca koji su privrženi Moskvi“. Zamislite da bi za vrijeme drugog svjetskog rata neki novinar u neutralnoj Švicarskoj izjavio da „narodi Europe sami zovu oslobodilačku Hitlerovu vojsku“. Biste li sumnjali u kojoj propagandističkoj kuhinji je skuhana ta laž? 

U svom dosta opširnom članku Nebojša Babić iznosi bezbroj neistinitih ili izokrenutih tvrdnji. Većinu njih, kako mi se čini, pobijaju već sami citati iz mog članka koji on pokušava demantirati. Ipak da prođemo još jednom po glavnim ruskim klišejima.    

„Treba podsjetiti ukrajinskog veleposlanika da se nije radilo o nikakvoj "revoluciji na Majdanu u veljači 2014. godine", već se radilo o klasičnom prevratu i rušenju legitimno izabrane ukrajinske vlasti“, počinje diskusiju gospodin Babić.

 

Zna se da svatko određuje razliku između revolucije i prevrata polazeći od svojih vlastitih interesa. Moskva je od prvog dana Majdan prikazivala kao prevrat jer je on bio usmjeren protiv njenog vazala predsjednika Janukoviča. Međutim, između revolucije i prevrata postoji jedna bitna razlika: revoluciju ostvaruje narod, a prevrat skupina urotnika. Zar je gospodin Babić previdio narod na Majdanu?

„Opovrgava li gospodin Levčenko činjenicu da su dan prije prevrata… tadašnji predsjednik Viktor Janukovič i ulična oporba uz jamstvo ministara vanjskih poslova Njemačke, Poljske i Francuske u Kijevu potpisali sporazum o mirnoj tranziciji, uspostavi prijelazne vlade i održavanju prijevremenih izbora? Odmah nakon sporazuma nacionalisti Desnog sektora, Trozuba s Maidana i Samoobrane Maidana kreću u nasilno zauzimanje zgrada državne uprave i preuzimaju vlast. Kasniji izbori su bili farsa kojom se de facto legitimirao državni udar. Ili griješim?“ (N.Babić)

Itekako griješite, poštovani! Sporazum, na koji se tako voli pozivati ruska strana je doista bio potpisan poslije toga kad su specijalci nasumice ubili iz snajpera stotinu prosvjednika i zemlja se našla na pragu građanskog rata. Začudo upravo predstavnik Rusije koji je isto bio za stolom pregovora odbio ga je jamčiti, valjda pomirenje nije odgovaralo planovima Moskve. Međutim, dalje događaji su se razvijali drugačije nego to prikazuje Nebojša Babić. Dogodilo se nešto neočekivano i zasad još do kraja nerazjašnjeno. Viktor Janukovič tajno je pobjegao iz Kijiva, nekoliko dana nitko nije znao gdje je, a poslije je osvanuo… gdje biste mislili?  Pa da, u istoj Rusiji! U takvim uvjetima vlast nisu osvojili nacionalisti s ulice, nego ju je prema Ustavu preuzeo parlament legitimno izabrani još 2012. godine. U svibnju 2014. narod Ukrajine je izabrao novog predsjednika Petra Porošenka, a on je raspisao izvanredne parlamentarne izbore održane u listopadu iste godine. Brojni međunarodni promatrači su potvrdili da su izbori bili pošteni i da je volja naroda došla do izražaja. A tvrdnja gospodina Babića da su „bili farsa kojom se de facto legitimirao državni udar“ je čista laž čak bez pokušaja da se bar nekako dokaže.

Nebojša Babić detaljno prenosi paranoičnu rusku verziju da je Majdan organizirale i financirale SAD da bi naudili jadnoj Moskvi, a meni tim povodom prebacuje: „Prodavati priču hrvatskoj javnosti da SAD nemaju nikakve veze s tim je uvreda zdravom razumu“. O licemjernim vapajima Kremlja da on nije agresor, nego žrtva koja se brani od američke ekspanzije dosta sam napisao u svom odgovoru ruskom veleposlaniku. Što se tiče podrške Majdana od strane Amerike i EU-a to je općepriznata činjenica koju nitko ne skriva. Ali jedno je podrška, a drugo nešto pripremanje i organiziranje. Budimo jasni. Nitko u svijetu nije u stanju organizirati milijune ljudi da izađu na trgove i ostanu tamo i danju i noću dugih tri zimskih mjeseca na mrazu – 20 pa i – 30 stupnjeva, nitko ne može dovoljno platiti građane da se ne rasprše pod mecima snajperista nego da još u većem broju skupe se na Majdanu. Tako nešto je moguće samo u jednom slučaju – ako je narodu doista došlo do guše i on je spreman na sve da bi promijenio situaciju.

„Pripada li ili ne pripada Ukrajina prirodno ruskoj sferi utjecaja, trebalo bi pitati Ukrajinski narod. Istina, Rusija je reagirala, ali je narod Krima, Donbasa, pa čak i Harkova i Odese, gdje je živo zapaljeno na desetine Ukrajinaca samo zato što su bili "filorusi", sam tražio pomoć od Moskve. Približavanje Ukrajine Europi i nije nekakav problem za Moskvu, ali ako se to ne radi stihijski, nego u dogovoru s Bruxellesom. Međutim, izbijanje NATO saveza jest, posebice ako se radi o jugoistoku zemlje gdje su Ukrajinci tradicionalno okrenuti istoku i kada je riječ o Autonomnoj Republici Krim, koja kao takva ima pravo na samoodređenje.“ (N.Babić)

Ovaj odlomak je prava riznica perli ruskog imperijalnog mentaliteta. Otkud kod hrvatskog analitičara takva uvjerenost da ukrajinski narod sanja o ruskom utjecaju? Pa nijedan narod tako nešto ne bi želio i smatrao bi to nacionalnim poniženjem! Uostalom Ukrajinci su već rekli što o tome misle i na Majdanu koji je nastao upravo zbog pokušaja Janukoviča da okrene našu zemlju od EU-a prema Rusiji, i na kasnijim izborima gdje su proruske snage doživjele pravi debakl.

O tome kako narod priziva okupacijsku vojsku već smo pričali. Reći ću samo da ne postoji „narod Krima, Donbasa, Harkova i Odese“. Radi se očito o malom leksičkom triku koji stanovništvo tih regija i gradova pretvara u narod, valjda da bi mu lakše bilo „tražiti pomoć od Moskve“. Gospodin Babić griješi i kad tvrdi da Autonomna Republika Krim „kao takva ima pravo na samoodređenje“. Nema ni po ukrajinskim, ni po međunarodnim zakonima. 

Po gospodinu Babiću, Moskva velikodušno dozvoljava Ukrajini približavanje Europi (što opet nije točno, jer je upravo Vladimir Putin natjerao Janukoviča da odbije potpisati Sporazum o pridruživanju s Bruxellesom), ali odlučno se protivi širenju NATO-a. Opet poznata ruska teza koja je namijenjena moralnom pravdanju agresije. Samo da pitam, a zašto jedna suverena Ukrajina ne bi smjela postati član NATO-a ako to želi? Rusiji, razumije se, to se ne mora sviđati, ali ne može Rusija zbog toga napadati našu zemlju. Apsurdnost pravdanja širenjem NATO-a postaje još veća ako se uzme u obzir da u vrijeme aneksije Krima i okupacije Donbasa Ukrajina je imala status neutralne zemlje i službeno je deklarirala da neće ući ni u jedan vojni savez!  

Da razjasnim i rečenicu o Odesi. 2 svibnja 2014. godine u Odesi zaista se dogodila strašna tragedija. Proukrajinski miting je zablokirao proruske aktiviste u Domu sindikata, obje strane su koristile Molotovljeve koktele. Uskoro je u zgradi izbio snažan požar u kojem je život izgubilo više od 40 ljudi. Moram reći da su proukrajinski sudionici odmah ostavili politiku po strani i preko prozora spasili mnoge svoje oponente. Ta tragedija ima u sebi mnogo tajnovitog i postavila je mnoga pitanja koja još uvijek nisu dobila odgovore. Međutim jedan odgovor je stigao početkom studenog ove godine. Skupina Vijeća Europe koja je istraživala cijeli slučaj došla je do zaključka da od 5 središta vatre 4 su zapaljena od strane osoba koje su se nalazile unutar zgrade. Dakle nije sve toliko jednostavno kako se čini.

„Kada bi svi narodi, nakon stoljeća ratova i migracija, tražili svoje teritorije od prije nekoliko stotina godina, Europa bi plivala u krvi. Kanat je poražen i Krim tada postaje dijelom tadašnjeg Ruskog carstva. Sve do sulude ideje bivšeg predsjednika SSSR-a Nikite Hruščova koji je 1954. godine odvojio Krim od Republike Rusije i pripojio ga Republici Ukrajini.“ (N.Babić)

Tumačenje povijesti očito ne spada u jače strane gospodina Babića. Ja sam u svom članku pobio raširenu moskovsku tezu da "Krim je uvijek bio ruski". Ponovit ću: autohtoni narod Krima su krimski Tatari i oni su imali svoju vlastitu državu Krimski kanat. Rusija ga je osvojila tek 1783. i samo poslije toga tu dolaze prvi Rusi. Dakle nema smisla govoriti o nekakvoj „iskonskoj ruskosti“ tog poluotoka. Nebojša Babić nešto mijenja temu i istupa protiv revizija starih osvajanja u Europi. Ali zaboga, gospodine, radi se ne o starinskoj okupaciji, a o apsolutno svježoj aneksiji ukrajinskog Krima koju je Rusija izvela prije nepunih dvije godine prekršivši pri  tome suvremeno međunarodno pravo i srušivši današnji sustav globalne sigurnosti.   

I još jedna opaska odnosno Nikite Hruščova koji je „odvojio Krim od Republike Rusije i pripojio ga Republici Ukrajini.“ Molim Vas, pogledajte kartu. Da li vidite kojoj zemlji je Krim zaista pripojen? Da li vjerujete da jedan čovjek može taj ogromni dio kopna „odvajati i pripajati“ po svojoj želi?

„Da je Rusija zaista htjela zauzeti Novorusiju, ona bi to i učinila. Od prvog dana Putin je rekao da je status Donbasa unutarnja stvar Ukrajine, ali da će Moskva učiniti sve da zaštiti narod u te dvije ukrajinske regije“. (N.Babić)

Kao prvo, nema u prirodi nikakve Novorusije. To je izmišljotina koja je bila namijenjena opravdanju ruskih planova okupacije juga i istoka Ukrajine. Međutim plan je propao i Kremlj je „Novorusiju“ sklonio u arhivu „do daljnjeg“. Kao drugo, uz svu vojnu moć Rusije apsolutno je pogrešna teza da bi ona zauzela taj dio Ukrajine „samo da je htjela“. Ona jest htjela, ali nije smogla. Moskva je planirala to učiniti sredstvima „hibridnog rata“, ali uspjela je samo u djelovnima regije Donbas. A započeti veliki rat nije smjela bojeći se ogromnih gubitaka i reakcije svjetske zajednice. Uzgred rečeno, Rusija već ima veoma loše iskustvo s ratovima koji su se njoj u početku činili dječjom igrom. Bila je poražena u Afganistanu, a sićušnu Čečeniju nije mogla pobijediti dugi niz godina.     

Što se tiče Putinovog uvjeravanja da je status Donbasa unutarnja stvar Ukrajine, dobro pamtimo kako je samo nekoliko dana prije invazije na Krim potvrdio da je to ukrajinski teritorij. Pa i obećanje da će „učiniti sve da zaštiti narod u te dvije ukrajinske regije“ u potpunom je proturječju s prvim „miroljubivim“ djelom iste izjave. Što je učinio već znamo. 

„Ukrajinska vojska je prošle godine pokrenula veliku vojnu kampanju u Donbasu, a onda … ukrajinske snage su pretrpjele poraz od kojeg se nikada nisu oporavile. Gotovo sigurno, da je bilo ruskih dragovoljaca, časnika FSB-a i vojnika koji su tamo ratovali, ali su snage lokalnih Ukrajinaca (opet treba naglasiti - "filorusa") najzaslužnije za pobjedu lokalnih milicija“. (N.Babić)

Opet laž. Skora pobjeda antiterorističke operacije usmjerene protiv lokalnih ruskih separatista i ubačenih iz Rusije „dragovoljaca“ bila je već očigledna i tada je granicu prešla regularna ruska vojska, istini za volju bez oznaka na odorama, ali s tenkovima, artiljerijom, reaktivnim raketama i drugim teškim naoružanjem. Moskva jest spasila svoje separatističke tvorevine, ali ukrajinski vojnici zaustavili su dalji prodor njene vojske. Kremlj je zaglavio u Donbasu i morao je pristati na mirovne pregovore u Minsku. Hvalopoj lokalnim milicijama u izvođenju gospodina Babića zvuči krajnje bizarno. Bez potpore ruske regularne vojske ne bi izdržali ni tri dana, više od toga – uopće ne bi se latili oružja.

„Ovdje ću se složiti s gospodinom Levčenkom da se referendum (na Krimu) održao uz prisustvo ruskih snaga na poluotoku. Međutim, isto tako, te snage nikoga nisu izvlačile iz domova i tjerale na birališta“. (N.Babić)

Već samo priznanje da se takozvani „referendum“ na Krimu „održao uz prisustvo ruskih snaga“ zatvara svaku daljnju diskusiju o njegovoj legitimnosti. Primijetit ću samo da te snage nisu ni trebale nikoga tjerati na birališta jer njihovo prisustvo davalo je Moskvi mogućnost da falsificira rezultate glasanja kako sama želi. Što je i uradila: izlaznost je ispala 83%, a od toga 96,6% glasova "za Rusiju"! Nebojša Babić još se bavi složenim računicama da dokaže kako se sve te brojke poklapaju. Ali problem je što pri tome polazi od nebulozne brojke 83%, a to čini besmislenim sve dalje matematičke vježbe.

Stvarna izlaznost je bila puno skromnija - 30% od kojih je za Rusiju glasovalo oko 50%. Ta informacija se nakon „referenduma“ nakratko pojavila na sajtu Savjeta pri predsjedniku Rusije po pitanjima razvitka civilnog društva i ljudskih prava. Iste podatke potvrđuju i predstavnici krimskih Tatara.

„Ukrajina nema homogeno stanovništvo i naciju. Ukrajinci su krajnje podijeljeni konfesionalno, ali i nacionalno. Tu su i Tatari, Ruteni i druge veće manjine u zemlji. … Zar nije jasno da mogu postojati Ukrajinci koji su privrženi (što će uvijek i biti) Moskvi i da ih je na milijune, ako ne i desetine milijuna. Silom im nametati nove vrijednosti, svjetonazor i politički ustroj i ne pristati na kompromis znači raspad Ukrajine“. (N.Babić)

Kao prvo, smatrati postojanje u nekoj zemlji raznih konfesija i nacionalnih manjina njenim nedostatkom je krajnje necivilizirano. Mi kao i sve demokratske zemlje smatramo to svojim bogatstvom. Istina je da ima kod nas ljudi koji su privrženi Moskvi, ima i separatista. Ali to nikako ne znači da nemamo naciju. Separatisti su uz pomoć izvana ne tako davno digli bunu i u Hrvatskoj, ali hrvatska nacija u borbi s njima pokazala svu svoju snagu. To isto se sada događa i s nama. Neki se čak i šale da nitko nije toliko pridonio nacionalnom ujedinjenju Ukrajinaca kao gospodin Putin!

Proces brzog porasta ukrajinske nacionalne svijesti i solidarnosti obuhvaća, između ostaloga, i milijune ukrajinskih Rusa te etničkih Ukrajinaca koji govore ruski jezik kao materinji. Nije ni čudo da u ukrajinskoj vojsci, pa čak i u odredima Desnog sektora od kojeg je moskovska propaganda napravila nekog fašistojidnog monstra, polovica vojnika pričaju ruski što nikako ne smeta njima da ratuju s ruskim okupatorima i separatistima.

Strateška greška Kremlja sastoji se upravo u tome da on naivno poistovjećuje sve naše Ruse i štoviše - sve naše ruskojezične građane s ruskim separatistima, upravo na njihovu podršku je on računao kad je pokušavao raskoliti zemlju i  stvoriti „Novorusiju“. Sad već zna, da se grdno prevario.  

Spominjanje u članku Nebojše Babića „desetina milijuna Ukrajinaca koji su privrženi Moskvi“ te prijetnje raspadom Ukrajine je sigurno neki rudiment tog propalog klišeja ruske propagande.

„Moguće je da griješim, ali ako Gorlovka i druga mjesta u Donbasu nisu razrušena od strane ukrajinske vojske, onda to znači da su milicije iz topništva pucale pod kutom od 90 stupnjeva same po sebi, što je teško povjerovati.“ (N.Babić)

Ne mogu tvrditi da nije bilo pogrešnog ili čak i zločinačkog pucanja ukrajinskih artiljeraca po civilnim zgradama jer rat je strašna stvar i u njemu se dešavaju strašne stvari. Ali mogu odgovorno tvrditi da je tako nešto u našoj vojsci apsolutno zabranjeno čak i ako su protivnikove baterije namjerno stacionirane u dvorištu stambene kuće ili škole (a to je njihov omiljeni trik).

Gospodin Babić govori neistinu kad kaže da su se „milicije Donbasa susprezale od nemilosrdnih napada“ na gradove pod ukrajinskom kontrolom. Nisu. Sjetimo se samo tragedija Volnovahe, Mariupolja, Ilovajska i Debalceva koje su zgrozile svijet.

Osim toga, ruski specijalci zaista koriste staru metodu provokacija te pucaju po stambenim kvartovima pod svojom kontrolom kako bi izazvali strah i mržnju stanovništva prema ukrajinskoj vojsci. Separatističke lokalne milicije nekoliko puta su uhvatili takve specijalce na djelu, al su ih morali pustiti jer zna se tko je u njihovim „narodnim republikama“ pravi gazda.

I još jedan principijelan argument. Za ukrajinske vojnike su ukrajinski gradovi i sela svoji i kad su pod ruskom kontrolom. Za Ruse ostaju tuđi i kad su ih zauzeli. Ruski okupatori znaju da će se na kraju krajeva morati povući, zato žele umjesto nekad moćne industrijske regije Donbas ostaviti omraženoj Ukrajini samo ruševine.

Eto, uloživši mnogo truda, marljivo sam deaktivirao većinu propagandističkih zavrzlama od kojih se sastoji prostrani članak Nebojše Babića. Uostalom već mi je odavno sve jasno u ruskoj propagandi pa mi nije ni toliko teško srušiti njene lažne konstrukcije.

Ali u ovom slučaju ostao mi je nejasan sam moj oponent. Koliko znam iz osobnog iskustva, ali i iz medija, većina Hrvata vidi izravnu analogiju između borbe Hrvatske za svoju slobodu prije 20 godina i borbe koju sada vodi Ukrajina. Zato većina Hrvata podržava Ukrajinu. I samo gospodin Nebojša Babić usred Hrvatske solo pjeva hvalopoj ruskoj agresiji.

U svom članku napomenuo mi je da hrvatska javnost nije "neuka stoka sitnog zuba". To je, čini se, jedino s čime se kod njega potpuno slažem. Zato pozivam gospodina Babića na javnu diskusiju pred hrvatskom javnošću. Predlažem da u najbliže vrijeme preko interneta dogovorimo mjesto i vrijeme.

Veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj Oleksandr Levčenko

,

Outdated Browser
Для комфортної роботи в Мережі потрібен сучасний браузер. Тут можна знайти останні версії.
Outdated Browser
Цей сайт призначений для комп'ютерів, але
ви можете вільно користуватися ним.
67.15%
людей використовує
цей браузер
Google Chrome
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
9.6%
людей використовує
цей браузер
Mozilla Firefox
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
4.5%
людей використовує
цей браузер
Microsoft Edge
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
3.15%
людей використовує
цей браузер
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux