„Jutarnji list“ u broju od 17. prosinca 2015. godine objavio članak Veleposlanika Ukrajine u Republici Hrvatskoj Oleksandra Levčenka „Rusija nam je Krim preotela agresijom, a ne referendumom“

Rusija nam je Krim preotela agresijom, a ne referendumom

Ukrajinski veleposlanik poziva svog kolegu, ruskog veleposlanika na javnu diskusiju o Krimu

U mjesec i nešto dana dvaput sam morao demantirati članke Veleposlanika Rusije u Hrvatskoj Anvara Azimova u kojima pokušava pravdati rusku aneksiju Krima. Još sam u svom prvom odgovoru upozorio kolegu da opravdati rusku okupaciju je neizvodljiv zadatak, ali eto u „Jutarnjem“ 11. prosinca osvanuo je i treći članak A.Azimova s pomalo ciničnim nazivom „Suze za Krim su uzaludne“.

Pa dobro, meni preostaje samo da opet pomognem Sizifovom kamenu otkotrljati se nizbrdo.

Dakle gospodin Ambasador opet proklamira da je „povratak Krima u sastav Rusije bio apsolutno zakonit“, a pri tome se poziva na takozvani „referendum“. Ali Krim je Rusija oduzela Ukrajini ne putem referenduma, nego oružane agresije što je notorni međunarodni zločin. „Referendum“ je bio insceniran već pod okupacijom, što ga čini ništavnim. Ali u bilo kojem slučaju njegove odluke ne bi valjale jer izglasati neovisnost ima pravo autohtoni narod, dakle krimski Tatari, a ne doseljeno rusko stanovništvo. Radi se o triku kad se prava posebne nacije dodjeljuju nacionalnoj manjini, ali sumnjam da bi on ikoga mogao prevariti u Hrvatskoj čiji teritorij još nedavno se pokušavalo raskomadati upravo na taj način.

Ne pašu ni povijesno-zemljopisni argumenti. Krim jest bio osvojen od strane Ruskog imperija, ali nikad nije bio „neizostavni dio Rusije“, bar zato što s Rusijom uopće nema kopnene veze koju ima samo s Ukrajinom i samo u toj vezi može gospodarski opstati jer elektrika, hrana pa čak i voda na poluotok dolaze iz kopnene Ukrajine. A onda ne drži vodu i tvrdnja da je u sovjetsko vrijeme Rusija „zbog pogreške“ predala Krim Ukrajini. Bit će da je 1954. Moskva upravo ispravila svoju grešku s početka 20. godina kada se u Kremlju slikale granice republika novonastalog Sovjetskog saveza pa je Krim bio voluntaristički odvojen od Ukrajine i postao eksklavom Ruske Federacije. Upravo se na tom boljševističkom administrativnom apsurdu temelji cijeli sadašnji mit o „iskonskoj ruskosti“ Krima, njenom „povratku“ Maćuški i „obnavljanju pravednosti“.   

Mene je začudilo što gospodin Veleposlanik još uvijek koristi odavno potrošene izmišljotine lansirane odmah poslije pobjede Majdana: da se radilo ne o narodnoj revoluciji, a o državnom udaru i da su na vlast u Kijivu došli „ultranacionalisti“ pa su se stanovnici Krima od njih spasili pobjegavši Rusiji. Podsjetit ću, kako revoluciju ostvaruje narod, a državni udar skupina urotnika. Tko je gledao prijenose s Majdana nije mogao previdjeti narod. O „ultranacionalistima“ smiješno je i govoriti, dosta je provjeriti sastav ukrajinskog parlamenta u kojem su većina demokratske proeuropske stranke, a „ultranacionalističkih“ nema uopće. Stoga i etničkim Rusima koje je Moskva došla braniti na Krim i Donbas ništa ne prijeti, uostalom milijuni njih žive u drugim dijelovima Ukrajine i nikom ništa, jedino čega se boje je to da Putin ne dođe s vojskom da i njih oslobodi.

Što se tiče dogovorenosti iz Minska za početak bi Rusija trebala povući iz Donbasa svoju vojsku i naoružanje. To je ono glavno na čemu će se graditi ostala mirovna konstrukcija.

Očito ja i Veleposlanik Azimov imamo suprotna stajališta još po mnogim pitanjima. Zato imam čast pozvati svog ruskog kolegu na javnu diskusiju u kojoj bismo pokušali iznijeti svoje stavove.