Izvrnute istine ruske propagande

 Već sam više puta demantirao članke Veleposlanika Rusije Anvara Azimova kojima pravda rusku agresiju protiv moje zemlje, a u decembru sam preko „Jutarnjeg“ pozvao poštovanog kolegu na javnu diskusiju. Nažalost, kolega ništa nije odgovorio, ali poziv još uvijek važi. A u međuvremenu nastavljam s demantijima, ovaj put članka „Bodljikava žica ne donosi sigurnost EU“ objavljenog u „Jutarnjem listu“ 25. siječnja 2016.

Moram priznati da je publikacija sastavljena veoma vješto, tako da neupućenom čitatelju može se učiniti uvjerljivom. Trik se sastoji u tome što autor u principu kaže istinu, ali u izvrnutom obliku: „Vidjeli smo kako su neki naši partneri, oslijepljeni iluzijom svoje odabranosti i isključivosti činili ozbiljne strateške greške, jednu za drugom, za koje sad cijeli svijet mora plaćati. Vidjeli smo liniju, usmjerenu na promjenu neodgovarajućih režima, nametanje svojih modela razvoja i vrijednosti bez uzimanja nacionalne tradicije u obzir“. To isto danas govore i sve demokratske zemlje Zapada. Samo što one to govore o Rusiji koja je napavši Ukrajinu srušila međunarodno pravo i svjetsku sigurnost, a veleposlanik, obrnuto, govori o Zapadu. Napad je najbolja obrana!  

U rezultatu takvog trika dobivamo svojevrstan efekt zrcala koje odražava stvarnost, ali naopako. Tako Zapad postaje odgovoran za porast islamskog terorizma, a nije ni sposoban izaći s njime na kraj, i samo dobra Rusija koja se plemenito umiješala u borbu s ISIL-om u Siriji može taj glupavi Zapad spasiti.

Nažalost, sve nije ni izdaleka toliko idilično. Rusija je upala u Siriju prvenstveno da spasi svog saveznika, diktatora Asada, a još točnije da zaštiti bazu svoje vojne mornarice koja je tamo smještena. Radi se svakako i o geopolitičkom utjecaju na Bliskom Istoku i drugim motivima. Ja bih ipak htio akcentirati ukrajinski motiv koji je itekako prisutan. Kao prvo, intervencija u Siriji skrenula je pozornost svjetskih medija i javnosti od ruske agresije u Ukrajini. Što je još važnije, Rusija koja se zbog avanture u Ukrajini našla pod sankcijama i u međunarodnoj izolaciji, umiješavši se i u sirijsku avanturu uporno nameće se Americi i Europi u saveznike. Računica je očigledna: ako smo saveznici onda ukidajte sankcije i nemojte nas gnjaviti s tom Ukrajinom!

Moram primijetiti, Rusija je veoma sumnjiv partner za borbu s terorizmom jer se u Ukrajini ponaša kao pravi terorist. U regije koje je planirala, ali nije uspjela osvojiti šalje brojne diverzantske grupe, koje organiziraju eksplozije, ruše željezničke pruge i mostove. Nekoliko terorističkih akcija je bilo spriječeno u Kijivu.

Ruski veleposlanik u svom članku dodjeljuje Ukrajini dosta mnogo pozornosti, ali opet s „efektom zrcala“: „Bez obzira na pokušaje ukrajinske strane da odustane od preuzetih obaveza te zahvaljujući marljivom radu Rusije sa svim zainteresiranim stranama, uspjeli smo spriječiti eskaliranje naoružanog konflikta“.

Može se pomisliti da je to Ukrajina izvršila agresiju na Donbas, a „marljiva Rusija“ daje sve od sebe da uspostavi mir. Ali da vratim stvari na svoja mjesta. Donbas kao i Krim je ukrajinski teritorij, a upravo Rusija je agresor i okupator. Zato i Minski proces nije započet da bi obuzdao Ukrajinu, nego Rusiju.

Krajnje licemjerno zvuče jadikovanja veleposlanika Azimova odnosno „blokade“ Donbasa i Krima („oduzimanje mirovina i druge novčane pomoći civilnom stanovništvu, blokiranje dostave hrane“). Pa u ratu okupirani teritorij automatski bude odsječen od matice i to krivnjom samog okupatora, zato prema međunarodnom pravu upravo on snosi potpunu odgovornost za opskrbu stanovništva. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Moskvi nije ni na kraj pameti palo dostavljati hranu i isplaćivati mirovinu u osvojen od hitlerovaca dio zemlje. Međutim, Ukrajina isplaćuje mirovine ljudima s okupiranih područja, samo što trebaju preko blok-postova na liniji razgraničenja doći do prve banke na slobodnom teritoriju.

Što se tiče isporuka električne struje na Krim Ukrajina to ne mora, ali je spremna raditi upravo zbog običnih ljudi. Jedini naš uvjet bio je da u kupoprodajnom dogovoru Krim slovi kao ukrajinski, a ne ruski poluotok. Onda je Kremlj proveo telefonsko blic-ispitivanje „javnog mnijenja“ i „ispostavilo“ se da će stanovnici Krima radije ostati u tami, samo da bude ruska. Uz pomoć te makinacije Moskva je formalno oprala ruke i prebacila odgovornost na nedužni narod. Teško je shvatiti što sad gospodin Azimov zamjera Ukrajini?

Finale članka zaslužuje poseban komentar. U njemu se daje zanosna slika rješavanja svih globalnih problema ako Zapad ujedini napore s Rusijom. Ali istovremeno zvuči i dosta bahata opomena „zapadnim kolegama“ da „izmijene političku strategiju održavanja svoje hegemonije u svijetu“.

Najinteresantnije je to što na kraju Veleposlanik je gotovo otvoreno rekao što ustvari želi njegov predsjednik Putin, a to je „novi oblik svjetske sigurnosne arhitekture, gdje će Rusija zauzeti mjesto ravnopravnog sudionika“. Ako još otvorenije, to je zahtjev opet podijeliti svijet na sfere utjecaja i vratiti Rusiji sve što je njoj pripadalo za vrijeme SSSR-a.

I još jedna opaska. Ruski prijedlog Zapadu o partnerstvu podsjeća na pokušaje razbojnika da se poslije pljačke vrati u pošteno društvo, ali tako da ukradeno ostane njemu. Ne ide to tako. Kako piše sam Anvar Azimov „trebalo bi, u najmanju ruku, učiniti ono što se radi u civiliziranom svijetu, naime,  zamoliti za oprost, nadoknaditi štetu i obećati da se to neće ponoviti u budućnosti“. Doduše, on to piše ne o Rusiji, a o jednoj drugoj zemlji koja se nad vlastitim teritorijem usudila oboriti ruski bombarder. Opet, dakle, izvrnuta istina.