Remont MiG-ova. Ukrajinsko gledište

Moćna medijska kampanja oko remonta hrvatskih MiG-ova u Ukrajini, koju su 22. ožujka pokrenula odmah tri članka Krešimira Žabeca u „Jutarnjem listu“ i koja je buktjela tjedan dana, nanijela je veliku štetu ugledu Ukrajine, i to upravo kad se bori protiv ruske agresije i kad je njoj preko potrebna potpora prijateljskih zemalja u koje spada i Hrvatska.

Međutim, ova je hajka samo repriza dugotrajne i izuzetno prljave kampanje koja se vodila 2013.-2014., kad je naša tvrtka „Ukrspeceksport“ sudjelovala u natječaju MORH-a i kad je avijacijska tvornica u Odesi pravila remont MiG-ova. Tada sam napisao tridesetak demantija, tako da sam dosta dobro upućen u temu te u sadašnjoj navali izdvajam dvije skupine zamjerki: one stare koje sam već odavno opovrgnuo i nekolicinu novih. 

Moram priznati da je ovaj sadašnji atak doista sličio na medijski uragan. Nije valjda bilo novina koje ne bi ponovile senzacionalne optužbe. Nažalost, čitatelj je nezaštićen pred takvom informacijskom najezdom. Lakovjerni vjeruju odmah i potpuno, skeptici barem napola, ali opet vjeruju. A sumnjam da se itko sjetio pomisliti na još jednu mogućnost: da to sve uopće nije istina nego vješto organizirano diskreditiranje ukrajinske tvrtke i same Ukrajine (Međutim, daleko sam od toga da okrivljujem sve novinare u zavjeri, sama priroda profesije tjera njih da se bacaju na mamac senzacije).

„Ukrspeceksport“ je 2013. unatoč medijskoj hajci ipak pobijedio u natječaju rumunjsku firmu „Aerostar“ i obavio remont hrvatskih aviona. I eto, iznenada nova bučna haranga. Međutim, ne mislim da iza sadašnjeg skandala stoji „Aerostar“, jer sigurno ima važnijeg posla nego da se sveti za kontrakt izgubljen prije tri godine, uostalom on je odmah čestitao ukrajinskom konkurentu na poštenoj pobjedi. Tajno je umiješana Rusija koja vodi protiv Ukrajine ne samo oružani nego i informacijski rat (ona nastoji diskreditirati ukrajinskog državnog trgovca naoružanjem „Ukrspeceksport“ ne samo u Hrvatskoj, ali i u BiH i Makedoniji, neke lansirane u medijski prostor dezinformacije potiču upravo iz ruskih izvora). Ali glavni „izvođači radova“ su oni posrednici u Hrvatskoj koji su 2013. izgubili proviziju kojoj su se nadali od rumunjske tvrtke.

Novinar Krešimir Žabec u svom se članku poziva na „upućene sugovornike“ koji mu pričaju bezbroj užasnih stvari o remontu aviona. Svoje upućene sugovornike imam i ja. Prema njihovim informacijama, glavni redatelj sadašnje, a i one prijašnje kampanje je osoba s kriminalnom prošlošću, bivši oficir JNA koji je odležao 4 godine u zatvoru zbog banalne krađe. Posebno je vješt u obmani, namještanju te falsificiranju dokumenata. To objašnjava nevjerojatnu lakoću s kojom se pojavljuju i gomilaju svakojaka senzacionalna otkrića. Objašnjava i to kako u nužnom trenutku na čudesan način iskrsavaju razna razotkrivajuća pisma.  

Tu se treba sjetiti famoznog „pisma“ jemenskog zapovjednika ratnog zrakoplovstva u kojem je on „upozoravao“ da MiG-ovi koji Ukrajina želi prodati Hrvatskoj ustvari su vlasništvo Jemena. Pismo je stiglo običnom (ne specijalnom, kako bi trebalo) poštom, i to u vrijeme kad je jemenski general već bio radi skandala razriješen dužnosti. MORH je zaključio da se radi o falsifikatu, a ukrajinska tvrtka je pružila dokumentirane dokaze da su avioni njeno vlasništvo. Ja sam još tada više puta u svojim člancima objasnio porijeklo cijele priče. Ukrajinska tvornica je bila pripremila za prodaju Jemencima 28 lovaca MiG-21, oni su kupili 20, a kupnju preostalih 8 su morali otkazati zbog financijskih razloga. 5 od tih 8 zrakoplova predloženo je MORH-u. Treba li nekome objašnjavati da ako kupac nije platio za robu ta roba ostaje u vlasništvu prodavača? Činilo bi se, najbanalnija situacija, ali bez obzira na stotinjak razjašnjenja i demantija „antiukrajinska“ ekipa mirne duše koristi tu optužbu i dan danas. Pa dobro, evo još jedan argument. Ako bi MiG-ovi bili jemenski, zar bi Jemenci tri godine o tome šutjeli? Samo vrijeme je najuvjerljivije dokazalo da je generalovo pismo ipak krivotvorina.

Sada u igru bilo je pušteno još jedno pismo, koje, po meni, spada u žanr komedije apsurda. Glavni noviteti sadašnje kampanje su dvije optužbe: da se u Odesi uopće nije vršio nikakav remont i da su se Hrvatima pokazivali jedni avioni (oni „jemenski“), dok se negdje u skrivenom kutku tvornice od starih dijelova sklepali sasvim drugi. U svakom slučaju te optužbe, popraćene vapajima „Nama je uništeno borbeno zrakoplovstvo!“, najviše su djelovale na javno mnijenje.

Ali kost u grlu zagovornika takve teorije bilo je to što je tijek remonta u Odesi stalno pratila skupina stručnjaka MORH-a, a svaki i najsitniji korak, zamjena svakog detalja strogo su dokumentirani uz učešće obiju strana (za svaki avion postoji posebna knjiga s njegovom poviješću gdje je sve evidentirano i sve se može provjeriti). A to znači da spomenute malverzacije i teoretski nisu moguće.

I onda novinar Krešimir Žabec objavljuje da je došao u posjed pisma tehničara i časnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva koji su u Odesi nadzirali remont. Oni se žale MORH-u „da ih se prisiljava da gledaju na drugu stranu kad ukrajinski zavod krši sigurnosne protokole kvaziremonta, tj. uopće ne vrši remont“. Tu su se pravi autori pisma, očigledno, zanijeli i izgubili vezu s realnošću. Kako bi ukrajinski inženjeri mogli natjerati časnike strane države, članice EU-a i NATO-a, da „gledaju na drugu stranu“? I koji bi časnik tako nešto tolerirao? 

A sad bih napravio kratki pregled preostalih medijskih optužbi.

Najteža je od njih – korupcija. Bez ikakvih realnih dokaza novinari govore o njoj gotovo kao o utvrđenoj činjenici, prejudicirajući time rezultate istrage i kršeći presumpciju nevinosti. Ja ću obratiti pozornost samo na jednu okolnost. Korupcija predviđa napuhavanje cijene da bi se napuhani dio mogao ukrasti. Cijena koju je zatražio za remont „Ukrspeceksport“ je 5 miliona eura niža od cijene konkurenta. Paradoksalno, ali „kritičari“ su izokrenuli u svoju korist čak i toliko povoljnu okolnost: nemoguće je tobože napraviti kvalitetan remont za toliko mali novac. Moguće je jer Odeska tvornica je matična za remont MiG-ova, sve je uhodano i pri ruci, a i radna snaga kod nas se plaća, nažalost, puno manje nego u EU.

Još češće u napadima na „Ukrspeceksport“ izokreću se i prikazuju kao nešto zločinsko sasvim normalne rutinske stvari. Recimo, montiranje detalja s jednog aviona na drugi. Hajmo, uključimo logiku. Proizvodnja rezervnih dijelova MiG-21 kao i samih tih zrakoplova zaustavljena je prije 30 godina. Što poduzeti kad je neki detalj na avionu postao ireparabilan? Slažem se, uzeti ispravni dio od nekog drugog MiG-a. To je ne samo legalan nego i jedino mogući put. Glavno je da se i izvođač remonta i mušterija s time slože i sve valjano dokumentiraju.

Zamjerka da su na hrvatske avione postavljeni 5 godina stariji detalji teško je održiva jer su zrakoplovi MiG-21bis koje je Hrvatska kupila u Ukrajini proizvedeni 1976. godine, a proizvodnja tog tipa aviona uopće je počela 1972.

Još je jedan primjer „kriminalizacije“ običnih stvari zamjerka što remontirani avioni iz Ukrajine nisu doletjeli nego su u rastavljenom stanju dovezeni u kamionima. To se tumači kao nesposobnost letjeti zbog niske kvalitete izvedenih radova. Razlog je puno prozaičniji: MiG-ovi nisu smjeli ući u zračni prostor NATO-a jer još nisu bili uneseni u registar kao hrvatski avioni. 

Zamjerka da u Odesi hrvatskim pilotima nije bilo dopušteno testirati remontirane avione u zraku, kao prvo, nije točna, a kao drugo - ima samo propagandistički naboj, dok je sadržajno potpuno prazna. Zar je toliko važno u čijem su nebu letjelice prošle probe, glavno je da jesu, i to uspješno.

Jedna od najrazvikanijih sada je optužba o „prekucavanju“ brojeva na dijelovima aviona. Ali odeska tvornica je svaki taj broj obrazložila tijekom trodnevnih konzultacija sa specijalnim hrvatskim povjerenstvom još na samom početku remonta. Svi ti dokumenti bez problema mogu se još jednom provjeriti. Međutim to ne smeta novinarima da i dan danas govore o tome kao o nekom teškom kriminalu. Možda zato što je njihov cilj senzacija, a ne otkrivanje istine?

Nitko ne poriče da je remont bio završen sa zakašnjenjem. Uzgred rečeno, prije 10 godina kasnili su i Rumunji s tom razlikom što je „Ukrspeceksport“ uredno platio globu, a od „Aerostara“ nije se ni tražila.

Za svaki slučaj reći ću još jedno. Za vrijeme diskusije na televiziji jedan novinar je greškom iznio optužbu da je hrvatski MiG, koji je pao 2014. godine, bio na remontu u Ukrajini. Službeno izjavljujem da nije.

Sada, kad smo razmotrili medijski vruće, ali ipak sporedne točke, možemo preći na glavno pitanje – kvalitetu remonta. I tu je potrebno obratiti se uspoređenju rumunjskog i ukrajinskog remonta hrvatskih MiG-ova u 2002. odnosno 2013. godini.

Kao u prošloj tako i u sadašnjoj medijskoj kampanji zaključak optužujuće retorike na kraju krajeva bude: „Greška je bilo davati kontrakt Ukrajincima, a ne Rumunjima! Mi smo upozoravali!“ Ništa čudno, jer glavni akteri i tada i sada ostali jedni te isti. Posebno bih htio primijetiti da u medijima često kao ekspert nastupa umirovljeni general Josip Štimac. On najoštrije kritizira Ukrajinu i čak zagovara ponovni remont MiG-ova u Rumunjskoj. Ali upravo general Štimac je bio na čelu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva kad se ugovarao i obavljao remont 2002., to jest on je bio s hrvatske strane službeni partner rumunjskog „Aerostara“ s kojim dijeli sve zasluge, ali i odgovornost. Razumije se, general ima puno pravo da danas javno iznosi svoje mišljenje, ali nikako u ulozi nepristranog arbitra.

Sve u svemu ukrajinski remont se blati na sve moguće načine, a rumunjski ostaje „sveta krava“. Međutim, stvari stoje upravo obrnuto. Remont obavljen u Odesi je mnogo bolji bar zato što tamošnja tvornica je matična za avione MiG jer je bila u sovjetsko vrijeme specijalno namijenjena da ih remontira i servisira. Svega je izvršila remont 5 tisuća letjelica. Tko bi mogao bolje obavljati taj posao?

Pošto ni ja se ne mogu smatrati nepristranim navest ću mišljenja onih koji to svakako jesu. "Razlike između remonta svojedobno obavljenog u Rumunjskoj i aktualnog u Ukrajini su ogromne, i još uvijek idu u korist ukrajinske strane“. To je 2014. izjavio  novinarima brigadir Ivan Selak koji je osobno ispitivao MiG-ove poslije oba remonta. Mislim da upravo ova ocjena vojnika koji je povjerio avionima svoj život može se smatrati potpuno nepristranom i objektivnom.

Posebno bih preporučio čitateljima članak „Ukrajinci su “mila majka” objavljen 4. travnja 2016. u hrvatskom stručnom internetskom izdanju „Defender“. Njegovi autori nisu lovci medijskih senzacija nego profesionalni vojni eksperti, i operiraju oni manje jezikom riječi, a više jezikom brojki. Usporedbena tablica oba remonta koju su oni sastavili doista ostavlja bez daha i svjedoči o potpunoj prednosti ukrajinskog izvođača. Sam „Defender“ dao je sljedeći komentar: „Cilj ove usporedbe je prije svega, prokazati svu nevjerodostojnost i licemjerje svih onih koji remont u Ukrajini pokušavaju kriminalizirati, a da su potpuno zakazali i zaboravili ukazati na stvarni kriminal počinjen prilikom ugovaranja remonta Migova u Rumunjskoj“. (Da preduhitrim sumnju čitatelja: s autorima „Defendera“ nisam ni upoznat).

U sadašnjim kritikama poseban naglasak se pravi na kvarovima koji su se događaju na avionima već poslije remonta u Ukrajini. Ali i tu ima jedna sitna podvala. Avioni su stizali iz Ukrajine na Pleso rasklopljeni, tu su ih ekipa stručnjaka iz Odese zajedno s hrvatskim kolegama sastavljali poslije čega je počinjalo detaljno ispitivanje na zemlji i u zraku. Razumije se, u tom periodu sitni kvarovi i zakazivanja su neizbježni. Zadatak ispitivanja je upravo da njih detektira i otkloni, u tom smislu ispitivanje je sastavni i obvezatni dio remonta. Ali upravo dok je još trajao taj proces u medijima se pojavila serija jao!-publikacija što je bilo u najmanju ruku nekorektno. Danas su ti slučajevi ponovno pušteni u propagandistički opticaj. Sve sam još tada objasnio u svojim demantijima, a tu ću komentirati samo najozbiljniju optužbu, onu s gašenjem motora u zraku.

Tim povodom službeno priopćenje MORH-a je glasilo: „Na jednom od testiranih MIG-ova tijekom jučerašnjeg leta, gdje se ispituju granični eksploatacijski parametri, uočene su nepredviđene vibracije, te je probni pilot postupio sukladno procedurama i vratio zrakoplov u zračnu bazu Pleso“. Dodat ću da su dodatna ispitivanja na zemlji pokazala da su motor i konus aviona bili potpuno ispravni. Dakle, nije se motor ugasio tek tako, nego se radilo o ispitivanju „graničnih eksploatacijskih parametara“, što i jest zadatak probnog pilota.

Na kraju krajeva svi MiG-ovi su uspješno prošli testove i nadležno hrvatsko povjerenstvo i službeno ih je primilo u uporabu.

Sitni kvarovi se događaju i poslije primopredaje. Kako su mi objasnili vještaci prema statistici tijekom prvih 100-150 sati letenja poslije kapitalnog remonta broj zakazivanja uvijek se povećava jer se svi dijelovi aviona uzajamno uhodavaju. To je znanstvena činjenica. I zato se sukladno s kontraktom na Plesu prvih 2 godine poslije remonta stalno nalazi ekipa stručnjaka iz Ukrajine. Nakon rumunjskog remonta kvarova je bilo puno više, samo što nije bilo ekipe i nitko o tome nije trubio po medijima.

Što se tiče broja aviona koji su u isto vrijeme sposobni letjeti, potrebno je imati u vidu da na zemlji ostaju ne samo avioni s nekim kvarom nego i oni koji moraju na redovni pregled. Nemojmo zaboravljati da su MiG-21 po svojim godinama ipak pravi umirovljenici koji zbog nužde nastavljaju s radnim stažem te je njima potrebna češća tehnička kontrola. Uostalom, tijekom prve godine poslije ukrajinskog remonta oni su proveli u zraku 60% više vremena nego prije 10 godina poslije rumunjskog.

A na kraju, kad sam raščistio sa svim zlonamjernim i nezlonamjernim optužbama, iznio bih jedan zaključak prema kojem sam i vodio čitatelje.

Prije pet godina Hrvatska se našla pred dilemom: ugasiti svoje ratno zrakoplovstvo ili remontirati stare MiG-ove. Ukrajina se latila posla, predloživši puno povoljnije uvjete nego konkurent. Prema zaključcima nepristranih eksperata remont je obavljen bolje nego prethodni. Dakle, Ukrajina je pomogla Hrvatskoj sačuvati avijaciju za sljedećih deset godina.

Rekao bih da sad moja zemlja trebala bi s pravom računati na zahvalnost. Istini za volju, ta zahvalnost zasad je poprimila prilično neočekivani oblik.

Veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj Oleksandr Levčenko

 

 

 

,