MNOGI SU HRVATI U UKRAJINI „PREPOZNALI“ SEBE I SVOJU „SUDBINU“Intervju: Veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandr Levchenko

Vaša Ekselencijo, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici otvorena je znakovita izložba fotografija „Donbas. Rat i mir“. Povodom čega je izložba otvorena u Zagrebu i koju poruku šalje?

„Mislim da sam rat koji traje u ukrajinskom Donbasu već skoro dvije godine sasvim dovoljan povod da ovakva izložba bude priređena. Ona se sastoji od 60-ak fotografija koje su snimili ne samo profesionalni fotografi i novinari, nego i vojnici te civilni stanovnici ratnog područja, dakle neposredni sudionici tih dramatičnih zbivanja što čini slike mnogo uvjerljivijim. Glavna tema izložbe ipak nije sam rat i vojne akcije, nego ljudi koje je rat zadesio, u čije kuće je došao nepozvan i devastirajući život malim ljudima. To su ratnici, koji su još jučer bili mirni studenti ili radnici, to su žene, muškarci, djeca koji nastoje i dalje živjeti svoj život usred razaranja i smrti. Zato se izložba i zove „Rat i mir“. Upravo mir je njena glavna poruka“

Što očekujete od izložbe i da li je ova izložba ostvarila ciljeve u Londonu i Bruxellesu?

„U početku o ratu u Ukrajini dosta se mnogo izvještavalo u svjetskim medijima, ali sada zbog Sirije, ISIL-a, migrantske krize ukrajinska tema je potisnuta negdje na pozadinu. Izložba bi trebala podsjetiti da rat Rusije protiv Ukrajine nigdje nije nestao, okupacija još uvijek traje i u Donbasu i na Krimu i da je veoma nesmotreno zaboravljati o ratnom žarištu u samom zemljopisnom centru Europe.

Ali ne radi se samo o znanju i informaciji. Nikakve brojke i stručne analize ne mogu dati pravog razumijevanja ratnih zbivanja dok se ne uključe emocije. Umjetnost fotografije daje mogućnost da se pogledate oči u oči s ljudima koji su trenutak prije bili negdje daleko, van vaše pažnje i brige, i iznenada patnje, strah, nade tih dalekih, nepoznatih ljudi postanu vam bliski i dojmljivi. Vjerujem da je izložba ostvarila taj cilj u europskim metropolama. A što se tiče Hrvatske, tu nemam nikakvih sumnji. Mnogi su Hrvati u tim slikama iz današnje Ukrajine prepoznali svoju osobnu ratnu prošlost i prošlost svoje domovine. Upravo o tome je otvarajući izložbu rekao Predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora Davorin Mlakar: “Dobro razumijemo, zbog svoje nedavne prošlosti, što se događa u vašoj zemlji, razumijemo sve što proživljava ukrajinski narod. Sve je to prošla i Hrvatska. Zbog toga imamo poseban osjećaj za to što se zbiva u ukrajinskoj regiji Donbas, suosjećamo i želimo pomoći da se stanje promijeni na način dostojan civiliziranog svijeta“.

Hrvatska i Ukrajina imaju u povijesti mnoge točke doticaja. Kakvu vidite sličnost i različitost i da li iskustvo Hrvatske može pomoći Ukrajini?

Sličnost povijesnih sudbina Ukrajinaca i Hrvata to je zaista materijal za desetine disertacija i znanstvenih monografija. Počnimo od toga da su Hrvati u stoljeću sedmom došli u svoju današnju domovinu upravo s teritorija Zapadne Ukrajine, koji se tada zvao Bijela Hrvatska, a stanovnici tog područja se spominju u našim ljetopisima pod imenom Bijelih Hrvata sve do 11-og vijeka. Dakle Ukrajinci Lavovske, Ternopiljske, Ivano-Frankivske županija Ukrajine su izravni potomci onih prastarih Hrvata koji nisu krenuli put Jadrana. Otud je i bliskost jezika, običaja i mentaliteta dviju nacija, otud je i osjećaj srodstva, prijateljstvo i solidarnost koji nas od pamtivijeka povezuju. Začudo, naša povijesna sudbina ostala je slična i poslije razdvajanja. I mi i Hrvati smo u ranom srednjem vijeku stvorili svoje vlastite države pa ih izgubili, a u novo vrijeme obnovili državnost iste 1991. godine. Jedina je razlika bila u tome što ste vi bili primorani braniti je odmah, a nas je rat sustigao 23. godine kasnije. Ali scenariji po kojima se obavlja strana agresija, po kojima se stvaraju separatističke pseudodržavice su opet izuzetno slični, kao da ih je pisala ista ruka.

Zato je unikatno hrvatsko iskustvo iz rata i poslijeratne obnove za nas dragocjeno i mi ga intenzivno i svestrano proučavano. S dubokom zahvalnošću želim istaknuti da Hrvatska nam pruža u tome svesrdnu pomoć. Recimo, još u ožujku prošle godine gospodin Lovre Pejković koji je u vrijeme Domovinskog rata stajao na čelu Odbora za zbrinjavanje prognanika i izbjeglica održao je u Kijivu opsežnu prezentaciju svog bogatog iskustva, a prošlog tjedna vašu zemlju je posjetila delegacija na čelu sa zamjenikom predstojnika Ureda Predsjednika Ukrajine Andrijem Taranovim. Tijekom posjeta 16. ožujka u Zagrebu je održan okrugli stol „Mirna reintegracija: Hrvatsko iskustvo“ na kojem su vodeći hrvatski političari i stručnjaci iz doba rata upoznali svoje ukrajinske kolege s detaljima organizacije mirnog povratka okupiranih područja pod suverenitet Hrvatske.

Kako ocjenjujete odnose Hrvatske i Ukrajine uzimajući u obzir da je  Ukrajina kao članica UN priznala je Hrvatsku 11. prosinca 1991?

Hrvatska je nas priznala 5. prosinca, a Ukrajina Hrvatsku već 11. prosinca 1991. Svakako, to je bio čin solidarnosti i uzajamne podrške dviju tek nastalih država s tom razlikom što je Ukrajina imala status članice UN još od 1945. godine. Upravo ta okolnost je stvorila veoma važan presedan u procesu međunarodne afirmacije mlade Hrvatske. Smatram da je uzajamno priznavanje događaj od posebnog pijeteta u cijeloj povijesti odnosa između naših naroda i zemalja. Ono se zasnivalo na vjekovnom prijateljstvu o kojem sam govorio, ali i samo postalo čvrstom osnovom za izgradnju daljih prekrasnih odnosa između naših država. Mogu vam potvrditi da su ti odnosi bili i ostaju besprijekorni svih ovih 25 godina.

Kako ocjenjujte gospodarske odnose između naših zemalja?

Tu, nažalost, moram posegnuti za poznatom formulacijom da „nismo još ni izdaleka iskoristili ogroman potencijal naših mogućnosti“. Ako ozbiljno, unatoč gospodarskoj recesiji u Hrvatskoj zadnjih godina uspijevali smo polako ali sigurno povećavati našu bilateralnu robnu razmjenu, a zacrtani planovi davali su još bolja očekivanja. Ipak je prošle godine rat koji Rusija vodi protiv Ukrajine odbacio nas unazad. Sad treba da se snađemo i u novim okolnostima odredimo smjerove od uzajamnog interesa. Smatram da je to prije svega energetika. U Ukrajini nastavlja s veoma uspješnim radom vaš „Dalekovod“. Od velike pomoći u osiguranju energetske neovisnosti je za Ukrajinu hrvatski projekt izgradnje LNG terminala na Krku.

Da li se nešto promijenilo u Ukrajini u zadnje dvije godine nakon dolaska nove Vlade? Kako obični ljudi u Ukrajini ocjenjuju novonastalu situaciju?

Što se tiče ocjena „običnih ljudi“, milioni njih nisu više „obični“, nego aktivni sudionici političkih procesa. Oni prisno kontroliraju i usmjeravaju vlast, često je kritiziraju i stalno tjeraju da ubrza reforme. Ne idealiziram političku situaciju, ona je veoma komplicirana, gospodarsko stanje je izuzetno teško, ali sve dok demokratsko društvo kontrolira vlast opći smjer razvoja je pravilan.

Svakako dramatične promijene donijela je i ruska agresija, aneksija Krima i okupacija dijela Donbasa. Izgubili smo najmanje devet tisuća života, na desetine tisuća mladića postali su vojni invalidi, imamo milijun i pol izbjeglica. To su izuzetno teške traume koje mijenjaju svijest nacije, i Hrvati to znaju po svom vlastitom iskustvu.

Da li ste uspjeli smanjiti korupciju zbog čega jednim djelom i dogodio se „majdan“?

„Pravilno ste primijetili da borba s korupcijom bila je jedna od glavnih poruka Majdana te vlast to ne smije smetnuti s uma. Ukrajinsko društvo je postalo krajnje netolerantno prema korupcionerima, pogotovo onima na vlasti. Na njih vode pravi lov različite nevladine organizacije, korupcija je jedna od glavnih tema u medijima. Takva promjena društvene atmosfere je izuzetno važan ako ne i odlučujući čimbenik.

Osim toga, poslije potpisivanja Sporazuma o pridruživanju s EU-om borba s korupcijom u Ukrajini ostvaruje se pod nadzorom i uz pomoć Europske unije. Dodatne zahtjeve prema antikorupcijskom zakonodavstvu ona postavila i u vezi s pripremom za ukidanje viznog režima za Ukrajince. Ovih dana je Ukrajina donijela zakon o elektronskom deklariranju dohodaka državnih službenika i završila formiranje Nacionalne agencije za suzbijanje korupcije čime je zaokružila ispunjenje svih preduvjeta za ukidanje viza. Hoću primijetiti da mogućnost bez prepreka putovati u zemlje EU izuzetno će ojačati kod Ukrajinaca osjećaj europske pripadnosti što je za nas veoma važno upravo sada kad se suprotstavljamo agresiji istočnog susjeda.

Zastupnik Hrvatske u europskom parlamentu Andrej Plenković predsjednik je za pridruživanje Ukrajine Europskoj Uniji. Da li po Vašem mišljenju Hrvatska može konkretno pomoći skorijem ulasku Ukrajine u EU?

„Hrvatski zastupnik Europskog parlamenta Andrej Plenković je Predsjednik parlamentarne skupine za suradnju između EU i Ukrajine. To znači da Europska unija razgovara s Ukrajinom upravo njegovim ustima. On je veliki prijatelj naše zemlje koji je dao ogroman doprinos europskim integracijama Ukrajine kao i formiranju proukrajinske politike EU-a u poslije početka agresije Rusiji. Prošle godine je Predsjednik Ukrajine Petro Porošenko odlikovao Andreja Plenkovića ordenom „Za zasluge“.

Što se tiče konkretne pomoći koju Hrvatska može pružiti europskoj integraciji Ukrajine nemojmo zaboravljati da upravo Hrvatska ima najnovije iskustvo ulaska u EU i spremna je podijeliti ga s nama. 

„Svakako da ima razlike u povijesnom iskustvu pa i mentalitetu tih dviju skupina. Stara dijaspora koja živi tu generacijama je odlično uklopljena u hrvatsko društvo. Nova se tek uklapa, a njene veze s Ukrajinom puno su jače. Veleposlanstvo uzimajući u obzir tu razliku ipak jednako dobro surađuje i s jednim i drugim jer su svi oni za nas sunarodnjaci. Osim toga puno radimo na tome da te dvije skupine povežemo među sobom. Krajem prošle godine predstavnici nove imigracije osnovali su udrugu „Ukrajinska inicijativa u Hrvatskoj“ koja je već aktivno počela s radom. Upravo su oni inicirali i mnogo pridonijeli organizaciji izložbe „Donbas. Rat i mir“ o kojoj smo govorili u početku.    

Hrvatska i Ukrajina djelom imaju zajedničku povijest. Jedan od osnivača Europske  unije Jean Monet jednom je rekao da ako bi danas imali zadatak pokrenuti EU onda bi počeli od kulture. Imate li viziju kako bi  trebali napredovati hrvatsko-ukrajinske kulturne veze i što u vezi toga treba uraditi?

„Bogata kulturna suradnja je odličan pokazatelj da su odnosi između dvije zemlje odlični i da u tim zemljama vlada gospodarsko blagostanje. Odnosi između Ukrajine i Hrvatske su doista prekrasni, ali s blagostanjem je nešto teže. Zbog rata morali smo odgoditi Dane kulture Ukrajine u Hrvatskoj i Hrvatske u Ukrajini. Ali radimo sve moguće da unaprijedimo našu kulturnu razmjenu. Tijekom zadnje dvije godine u Hrvatskoj su objavljene četiri knjige vodećih ukrajinskih pisaca – dva romana Oksane Zabuško i po jedan Oleksandra Irvaneca i Jurija Viničuka. U desetak hrvatskih gradova je gostovala izložba primijenjene umjetnosti „Petrikivski rospis“ koji spada u nematerijalnu baštinu UNESCO-a. Naš folklor u Hrvatskoj dobro predstavljaju umjetnička društva ukrajinske i rusinske manjina. A nemojmo zaboravljati i to da eminentni ukrajinski umjetnici postali su prave zvijezde u vodećim hrvatskim kazalištima. To su dive Splitske opere Neli Manujlenko, Riječke opere Olga Kaminska, a također poznati zagrebački violinist profesor Orest Šurgot.