• A-
    A+
  • Ljudima s oštećenjem vida
  • Hrvatski
  • Українською
  • Stara verzija
Članak Veleposlanika Ukrajine Oleksandra Levčenka u "Nacional": "Na ruski „hibridni rat“ protiv Zapada još uvijek se gleda kroz stare naočale"
16 kolovoz 2016 20:00

Na ruski „hibridni rat“ protiv Zapada još uvijek se gleda kroz stare naočale

Kad je Rusija 2014. napala Ukrajinu svijet je osudio agresiju, ali ipak ju je više doživljavao kao još jedan lokalni konflikt na postsovjetskom terenu: „Pa to je tamo, u njihovoj tmurnoj zoni gdje se uvijek nešto mutno događa“. Prema tome, SAD i Europska unija, podržavajući Ukrajinu kao žrtvu, sebe su vidjeli kao arbitra sa strane, a Rusiju još uvijek kao partnera kojeg je potrebno nagovoriti da se vratiti u polje međunarodnog prava. Međutim, danas postaje sve jasnije da je situacija puno lošija i da Rusija vodi svoj „hibridni“ rat ne samo protiv Ukrajine, nego i protiv cijelog Zapada. Neki su to već shvatili, mnogi tek nešto naslućuju, ali većina još uvijek gleda kroz stare naočale.  

Svakako u Europi taj rat nije u tako poodmakloj stadiji kao u Ukrajini. Ruska doktrina „hibridnog rata“ izdvaja 4 njegove faze: demoralizaciju, destabilizaciju, krizu i stabilizaciju, ali već po moskovskom receptu. Danas je na anektiranom Krimu u tijeku „stabilizacija“: okupacijska administracija je uspostavljena, a sigurnosne službe proganjaju svakog tko se ne veseli iznenadnom „oslobođenju“. U Donbasu, gdje je Putinov blitzkrieg propao, otegnula se krizna faza, s borbama, ruiniranjem i smrtima. A Europa, izgleda, tek je ušla u period destabilizacije.

Zapadna demokracija uglavnom se zatekla nepripremljena za hibridni rat i ne zna točno kako mu se može suprotstaviti i kako ga na vrijeme raspoznati. Jer to nije uobičajeni armijski, nego obavještajni tip ratovanja, što potpuno odgovara mentalnom sklopu sadašnje KGB-ovske vrhuške Kremlja.  

Hibridni rat se ne objavljuje, štoviše, s osmjehom se poriče. Svijet je već vidio ruske ratove-neratove. Recimo, 1979. kad je SSSR uveo vojsku u Afganistan, službeno to nije bio rat, nego „internacionalna pomoć bratskom afganistanskom narodu u borbi s imperijalizmom“. Ali tad se barem priznavalo da je sovjetska armija ušla u susjednu zemlju. U slučaju s Ukrajinom, Rusija je otišla korak dalje te bezočno poriče nazočnost svoje regularne vojske u Donjecku.

Posebna perfidnost hibridnog rata  sastoji se u tome što on počinje godinama prije no što ga žrtva uopće postane svjesna. To podsjeća na čovjeka kojemu iznenada jedan po jedan počeli otkazivati svi organi, a on pojma nema da ga susjed već odavno polako truje.

Još prije nekoliko godina, zdrava i čila Europska unija bila je uzorak prosperiteta, stabilnosti i harmonije, puna samopouzdanja i vjere u budućnost. Danas je suočena s hrpom neočekivanih izazova, uvelike demoralizirana iznenadnom izbjegličkom krizom, prestrašena masovnim terorističkim aktima u svojim metropolama. Tamo gdje je vladala sloga, sad se pojavljuju razmirice. Brexit je Europskoj uniji zadao stravičnu ranu, a euroskepsa širi se i diljem starih i novih članica. Zbog frustracije građana jačaju desne radikalne snage koje još nedavno bile posve marginalne. Upravo te snage propovijedaju nacionalni egoizam, mrze Europsku uniju, a u Putinu vide srodnu dušu. Bolesnik bi trebao hitno na preglede, a i da provjeri da li mu možda netko sipa u piće malo otrova. Mnogo bi mogao naučiti iz primjera Ukrajine.

U Ukrajini malo tko je mogao zamisliti da Rusija može nas oružano napasti. Zato neprijateljske izreke i akcije nisu se očitavale kao naznake da hibridni rat već ide punom parom. Sad se može sa sigurnošću reći da je Putin konačno uzeo kurs na uništavanje Ukrajine 2004. godine nakon Narančaste revolucije u Kijevu kada je uvidio da naša država izmiče iz sfere utjecaja Moskve i okreće se prema EU-u.  Tad je u akciju stupila propaganda koja je aktivno počela transformirati tradicionalni lik bratske Ukrajine u neprijateljski. S tim nije prestala ni kad na vlast u našoj zemlji došao proruski predsjednik Janukovič, dakle priprema krizne, oružane faze nije se zaustavila. U rezultatu nakon deset godina ispiranja mozgova ruski vojnik je već bio psihološki spreman pucati na braću Ukrajince (naši su prešli taj prag tek poslije okupacije Krima i početka borbi u Donbasu).

Po analogiji start hibridnog rata Rusije protiv Zapada može se izračunati po vremenu kad se u Rusiji počeo aktivno formirati njegov negativni lik. Što se tiče Amerike ona se uvijek prikazivala kao zlobni imperijalist koji nastoji nauditi SSSR-u (Rusiji) svugdje po svijetu. Ali lik Europe, neka i kapitalističke, uvijek je ostajao privlačnim. Europa to je kultura, red, osobna sloboda, stabilnost, visoki standard i komotan život. Međutim, od nekog vremena ruska propaganda počela je polako unakažavati tu lijepu sliku, paralelno raspirujući rusku nacionalnu bahatost. Na kraju Europljani su ispali slabići i mekušci koji u svemu slušaju Ameriku, njihova demokracija i liberalizam svodi se na zaštitu homoseksualaca. Takva Europa kod visokoduhovnih ruskih domoljuba može izazivati samo prezir i gnušanje! Ja bih rekao, da markerom početka hibridnog ratovanja Rusije protiv Europe mogla bi poslužiti široka uporaba u propagandističkom diskursu pogrdnih kovanica „Gayropa“ i „liberasti“. Bilo kako bilo ali fazu aktivne destabilizacije Europe Kremlj je najvjerojatnije započeo kad je Zapad podržao ukrajinski Majdan 2014. godine, a onda se suprotstavio ruskoj agresiji protiv naše zemlje. Takvo nešto u Kremlju se ne oprašta.

Ambicije Rusije su veće nego što bi se moglo očekivati. Ciljevi prvog reda su ukidanje sankcija koje su u stanju slomiti njenu ekonomiju i pomirenje Zapada s činjenicom aneksije Krima radi povratka na „business as usual“. Dalji ciljevi su razbijanje jedinstva između SAD i EU, a također unutar EU i NATO, a ako pođe za rukom i njihov raspad. Pri tako fragmentiranom zapadnom svijetu Rusija bi odmah uzdigla do razine supersile i bez problema vratila pod svoju kontrolu sve odbjegle vazale.   

Hibridni rat je specifičan po svojim metodama. On koristi i oružane akcije kao u Ukrajini, ali do toga dolazi (ako dolazi) već u finalnoj fazi. Osim toga primjenjuju se sva moguća nelegalna sredstva – špijunaža, diverzije, teror, korupcija, ali i subverzivna djelatnost u legalnim sferama – politici, ekonomiji, informaciji, znanosti, više od toga - zlorabe se čak religija i kultura koje su oličenje svijetle strane života. Ukratko oružjem hibridnog rata može postati sve i svašta što je moguće upotrijebiti za postizanje zlog cilja.

Ogromnu, možda i presudnu ulogu u hibridnom ratu igraju informacija i propaganda. One ga pripremaju, što sam već pokazao, i prate do kraja kroz sve njegove stadije. Tu Moskva ne štedi novca, stvorila je ogromnu dezinformacijsku industriju koja aktivno radi po cijelom svijetu, a u zadnje vrijeme prodrla je i na hrvatsko područje, mada u Hrvatskoj, koja u stradanjima Ukrajine prepoznaje svoju nedavnu prošlost, ruska propaganda ne osjeća se baš komotno.  

U informacijski rat Rusi su unijeli jedan principijelan novitet. Obično profesionalno pripremljena laž ima neki sastojak izvrnute istine čime se postiže veća vjerodostojnost. Moskva pak danas pušta u opticaj stopostotnu laž koja nema ama baš nikakve veze s realnošću. I mnogi u Europi na to nasjedaju. Jedni ništa ne znaju o našim prilikama pa primaju zdravo za gotovo bilo što što čuju. Međutim u klopku upadaju i pametniji ljudi, uključujući i one koje „nećeš tek tako prevariti“. Upravo oni polaze od toga da varaju svi a istina je negdje po sredini. U rezultatu stopostotna laž pretvara se za njih u poluistinu, a stopostotna istina u polulaž. Slično rade, nažalost, i mnogi europski novinari. Umjesto da duboko prouče temu i priopće javnosti što se ustvari događa, oni kao da se pridržavaju principa objektivnosti, to jest jednostavno prenose mišljenja obiju sukobljenih strana. U rezultatu besplatno pomažu ruskoj propagandi varati javnost vlastitih zemalja. Jer laž ne može biti suprotnim mišljenjem nego samo lažju. (Detaljnije o tome vidi: Peter Dickinson: How the international media enables Russian aggression in Ukraine).

U vezi s Ukrajinom ruski stručnjaci informacijskog rata razradili su „za izvoz u inostranstvo“ cijeli set lažnih tvrdnji koje njihovi političari, diplomati, novinari i agenti utjecaja uporno ponavljaju unatoč tome što su bile sto puta opovrgnute. Navest ću one najnotornije.

- Majdan u Kijevu je organizirao i platio Zapad. (Ustvari Majdan se dogodio jer je Janukovič u zadnji trenutak odbio potpisati Sporazum o pridruživanju s EU i okrenuo zemlju Rusiji za kredit od 15 milijardi dolara koji mu je u Moskvi osobno obećao Vladimir Putin. Narod je to doživio kao izdaju).

- Zbog Majdana na vlast u Ukrajini su došli nacionalisti, fašisti i tako dalje. (Majdan su vodile demokratske proeuropske snage, u parlament na izborima 2014. nije ušla ni jedna nacionalistička stranka).

- Stanovnici Krima sami su se oslobodili. Ruska vojska nije sudjelovala. (Nakon godinu dana Putin se sam pohvalio da je sudjelovala i to pod njegovim rukovodstvom).

- Krim je oduvijek bio ruska zemlja. (Autohtoni narod poluotoka su Krimski Tatari, a Rusija ga je osvojila tek 1783. godine. Začudo apsurdna teza o „iskonski ruskom Krimu“ duboko se uvriježila u svijest međunarodne javnosti).

- Krim je završena priča. (To se ponavlja kao mantra jer logičnog obrazloženja nema. Ukrajina i svjetska zajednica su oprečnog mišljenja).

 - Stanovnici Donbasa sami se oslobađaju. Ruska vojska ne sudjeluje. (Putin još se nije hvalio, ali dokaza da je armija prisutna ima više nego dovoljno i svijet to priznaje).

- Radi se o unutarnjem ukrajinskom konfliktu, tamo ide građanski rat. (Radi se o ruskoj vojnoj intervenciji popraćenoj svima instrumentima hibridnog rata. Međutim, mnogi svjetski političari i novinari rado koriste fraze „ukrajinski konflikt“, „ukrajinska kriza“, „proruske separatističke snage“, ostavljajući po strani glavnog krivca. Nema sumnje da to rade i zbog toga što se plaše iritirati Rusiju.).

- Rusija ne napada nego brani legitimnu sferu svojih interesa od agresivnog širenja NATO-a i američkog utjecaja.

Fenomenalan trik koji sve okreće s nogu na glavu, a od zločinca pravi žrtvu. Tu Rusija polazi od nekog arhaičnog feudalnog gledišta da ona smije odlučivati o sudbini svojih bivših kolonija. Ukrajini se pak poriče pravo izbora vlastitog puta. Taj imperijalni stav s graničnim cinizmom nedavno je u intervjuu „Večernjem listu“ deklarirao ruski politolog „koji ima određeni utjecaj u Kremlju“ S.Karaganov: „Predsjednik Putin je rekao da, bude li pitanje ulaska Ukrajine u NATO ikad više potaknuto, jednostavno više neće biti Ukrajine. I ispunio je svoju riječ“. 

Moramo priznati da u Europi na tvrdnju kako se Rusija samo suprotstavlja Americi nasjedaju brojni politički eksperti od birtijskih do akademskih koji sve zaredom svode do geopolitičke borbe dviju supersila. Pri takvom tumačenju pojam pravde i krivde se relativizira, a sve se prikazuje kao neka nogometna utakmica gdje drugim državama dodjeljuje se uloga lopte.

Primijetit ću da i ovaj članak govori o borbi Rusije protiv Zapada, ali u mojoj interpretaciji upravo i samo Rusija nastupa kao agresor. Ona je napala suverenu Ukrajinu da je zadrži kao svog vazala, a kad je demokratska zajednica stala u obranu međunarodnog prava Moskva je iz odmazde pokrenula protiv nje hibridni rat. I razumije se, ja tvrdo stojim iza toga da svaka suverena država, pa i moja Ukrajina, je punopravni subjekt na svjetskoj sceni.    

Politički aspekt hibridnog rata tijesno je povezan s informacijskim jer propaganda služi opravdanju politike Kremlja.

Ukidanje gospodarskih sankcija je za Rusiju zadatak broj 1, jer se ispostavilo da te „meke“ mjere ipak djeluju i ako potraju mogu paralizirati Putinov režim. Zato se radi na svim pravcima i razinama. Računa se prije svega na nacionalni egoizam, malograđanski mentalitet i političku kratkovidnost. Naglašava se na uzajamnim gubicima od sankcija i predlaže se mala izdajica principa: „Hajde, što će vam ta daleka Ukrajina i taj Krim, zatvorimo tu priču i trgujmo dalje kao ranije!“ U akciju svakako se uključuju poslovni krugovi koji imaju biznis s Rusijom, korumpirani političari i kupljeni novinari, ali i oni naivci koji popuštanjem nadaju se kupiti mir s opasnim imperijem.

Tu bih htio upozoriti da su sadašnji gubici zemalja EU minimalni u uspoređenju s životom u nestabilnom svijetu gdje su urušeni pravo i sigurnost. A osim toga bojim se da „živjeti kao ranije“ više neće biti ni moguće. Putin je već pokrenuo hibridni rat, osjetio ukus velike igre i širit će agresiju sve dok ne bude zaustavljen. A zaustaviti ga bez primijene oružja mogu upravo postrožene sankcije. Što se tiče zagovornika udobrovoljavanja agresora podsjetio bih na Hitlera i sramotnu 1938. godinu.

Ukidanje sankcija i izlazak iz međunarodne izolacije bili su i jedni od ciljeva iznenadnog miješanja Rusije u sirijski rat. Time se ona dosta nasrtljivo nametala Zapadu u saveznike u borbi protiv ISIL-a, ali ni tu nije smogla igrati pošteno pa je pokušaj propao.  

Intenzivno se radi i na zadacima destabilizacije Europe i razbijanja jedinstva Zapada. To se vidi i iz smjernica propagande, između ostalog i iz članaka ruskih dužnosnika u hrvatskom tisku. Jedan od glavnih motiva sada je postalo sramoćenje Europe koja, eto, potpuno zavisi od Washingtona koji njoj zabranjuje družiti se s Rusijom, postiđuju se i male zemlje koje, jadne, u EU-u i NATO-u samo slušaju što im kažu velike. Ma koliko nevjerojatan izgledao taj cilj, već postignuti prvi rezultati svjedoče da je potrebno biti na oprezu.

Kad se govori o hibridnom ratovanju u politici ne smijemo zaboraviti o takvom univerzalnom oružju kao korupcija (svakako se primjenjuje i u svim drugim sferama). Tu govorimo ne samo o izravnom podmićivanju, nego i o „iskrenoj pomoći“,  neposrednom ili prikrivenom financiranju političara i stranaka, o poslovnom partnerstvu koje se pretvara u pogubnu za državnog dužnosnika moralnu i financijsku ovisnost. Na takav način ruski utjecaj ponekad može kriomice dopirati do visokih državnih razina. U zadnje vrijeme skandali su toliko učestali da u navedenoj shemi neke istaknute političare mogu prepoznati mnoge zemlje Europe i svijeta.  

Sa ciljem destabilizacije Europe posebnu pomoć Kremlj pruža ultradesnim i ultralijevim strankama koje dobijaju dodatne šanse u vremena pomutnje ali i sami tu pomutnju jačaju. Tu je već klasičnim primjerom postalo rusko finansiranje francuske Nacionalne fronte Marine Le Pen.

Treba reći i o jednoj principijelnoj nepodudarnosti u poimanju politike između današnje Moskve i Zapada koji već dugo vode pregovore oko rješavanja rusko-ukrajinskog konflikta. Nemojmo zaboravljati da su Putin i njegova vrhuška profesionalni obavještajci čiji se mentalni sklop uvelike razlikuje od normalnih političara. Ono što su za političare pregovori za obavještajce je specijalna operacija, umjesto partnera oni vide neprijatelja i potencijalnu žrtvu, spremnost za kompromis doživljavaju kao slabost i glupost protivnika te kao signal za dalji napad. I, razumije se, prevaru smatraju profesionalnom vrlinom. Zato obje strane na pregovorima igraju posve razne igre: dok jedni traže mir drugi vježbaju hibridni rat. To nikako ne znači da s Kremljem nema smisla pregovarati. Potrebno je samo znati s kim imaš posla i što on ima na umu te odlučno suzbijati bilo koje pokušaje prijevare.

Izuzetno moćnim oružjem hibridnog rata svakako je ekonomija. Rusija i tu ima svoju specifičnost. Ako svugdje po svijetu političari i obavještajci utiru put gospodarskoj ekspanziji svoje zemlje, kod Rusa je sve naopako – gospodarstvo utire put politici i obavještajcima. Zato za ruskim investicijama nikad ne dolazi razvoj i porast standarda, nego korupcija i nametanje političke kontrole. Po primjere ne treba daleko putovati, ima ih napretek i u ovoj regiji gdje su pozicije Rusije posebno snažne u pravoslavnim zemljama i područjima. Sjetimo se samo pokušaja „događanja naroda“ u Crnoj Gori kada se usudila učlaniti se u NATO.

Kao sredstvo ucjenjivanja i političkog diktata Rusija odavno koristi isporuke plina i nafte. Ukrajina je to osjetila na sebi još prije deset godina kad je Moskva vodila protiv nas „energetske ratove“ od kojih su patile i mnoge druge zemlje. Zahvaljujući tome Europa je na vrijeme prepoznala opasnost monopolne zavisnosti od ruskog plina te, čini mi se, stigla na vrijeme poduzeti neophodne mjere. Složena je situacija na Zapadnom Balkanu gdje ruski Gazprom kontrolira energetske mreže nekoliko zemalja, a ne skriva da bi htio zavladati i hrvatskom tvrtkom INA.

I na kraju razmotrimo subverzivnu djelatnost. Mnogi analitičari smatraju da upravo Rusija stoji iza izbjegličke krize koja je uzdrmala cijelu EU i dovela do vidljivih pukotina u njenom jedinstvu ali i podizanja stvarnih žičanih ograda na granicama. Sirijski rat traje već nekoliko godina, ali izbjeglički val iznenada se samoorganizirao i krenuo u Europu upravo tada kad se ona ozbiljno zauzela najvećim sigurnosnim izazovom na kontinentu – ratom Rusije protiv Ukrajine. Osobno ja sumnjam u slučajnu koincidenciju i uopće ne vjerujem da stotine tisuća nesretnih izbjeglica sami se mogu organizirati da pješke prevale toliki put.

Još strašniji od izbjegličkog vala je val terorizma koji je zadnje godine preplavio Europu. Začudo su svi teroristički akti ispali u korist Kremlja. Poslije masakra u Parizu Francuzi su izjavili da je Rusija potrebna kao saveznik u borbi protiv terorizma, a poslije tragedija u Bruxellesu i Nici to je govorila već sama Moskva. Ministarstvo vanjskih poslova Rusije je izjavilo da će se teroristički akti dešavati i dalje ako Europa ne bude surađivala s Moskvom na njihovom suzbijanju. Dakle država agresor koja je pod sankcijama i u izolaciji opet se nameće kao nezaobilazni partner. Znam da su sve te terorističke napade izveli muslimanski ekstremisti. Ali koji bi obavještajac pri zdravoj pameti to radio vlastitim rukama? U vrijeme SSSR-a tisuće oficira iz Sirije i Iraka studirali su na vojnim i obavještajnim sovjetskim akademijama. Mnogi od njih su sada ugledni vojskovođe ISIL-a, tako da nije nikakav problem pripremiti mladog šahida za samoubilački napad u interesima Kremlja, a da o tome ni sam neće ni slutiti.

Razumije se, svaki slučaj terorizma mora biti posebno istražen i dokazan, ali i princip „cui bono“ još nitko nije ukinuo.

Daleko od toga da za sve napade terorista treba okrivljavati Rusiju, ali svaki put kad se dogodi nešto izvanredno, ne bi smetalo provjeriti nije li to možda još jedna od epizoda njezina hibridnog rata. Posljednji incidenti u Krimu, kad je Rusija inscenirala navodni napad ukrajinskih specijalaca na svoje vojnike, još jednom potvrđuje želju službene Moskve da preko obavještajne provokacije zaoštri odnose s Ukrajinom.

To miriše na 1940.godinu, kada je mala Finska navodno napala SSSR, koji se branio velikom ratom.

 

,

Outdated Browser
Для комфортної роботи в Мережі потрібен сучасний браузер. Тут можна знайти останні версії.
Outdated Browser
Цей сайт призначений для комп'ютерів, але
ви можете вільно користуватися ним.
67.15%
людей використовує
цей браузер
Google Chrome
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
9.6%
людей використовує
цей браузер
Mozilla Firefox
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
4.5%
людей використовує
цей браузер
Microsoft Edge
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
3.15%
людей використовує
цей браузер
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux