-  Kako komentarišete skup u Banjaluci Centralnoevropske inicijative, koju je organizovao Igor Crnadak, ministar vanjskih poslova BiH?

Ministri inostranih poslova zemalja Centralne Europe okupili su se u Banja Luci 15 i 16 juna. Ovog puta dnevni red je bio izuzetno ozbiljan. Nažalost, današnja Europa svaki dan se suočava s nekim novim izazovima kao što su migracijska kriza i borba s međunarodnim terorizmom. Ali bilo je i mnogo važnih pozitivnih tema, a to su jačanje suradnje među državama regiona, njihovo energetsko i infrastrukturno povezivanje i svakako europska integracija.

Ja sam informisao učesnike foruma o situaciji u okupiranom Donbasu i na Krimu, pozvao sam naše partnere pojačati podršku Ukrajini u njenoj borbi protiv ruske agresije. Međutim, primijetio sam dosta čudnu tendenciju. Puno se govorilo o migrantima i teroristima, ali gotovo nitko nije se sjetio tragedije Ukrajine, a kamoli se usudio spomenuti Rusiju kao krivca te tragedije. Ali zaboga, Ukrajina nije negdje u Okeaniji, rat plamti upravo u našem regionu, a prijeti stabilnosti cijele Europe. Možete kolko god želite zatvarati oči, ali opasnost neće od toga nestati. Pa i diplomatska sramežljivost u izravnom imenovanju agresora samo mu dodaje samopouzdanja.  

   Što se tiče organizacije foruma mogu samo zahvaliti i čestitati našim domaćinima. Politika nije isključivo racionalna računica, veoma važna je i emocionalna komponenta,  izgradnja simpatije. Uvjeren sam da su se vaša zemlja i vaš grad ostali u najljepšem sjećanju svih visokih gostiju.

 - Kakvi su Vači utisci od godišnjeg skupa Ukrajinaca u BiH?

17. srpnja u selu Devetina održan je 16. festival ukrajinske nacionalne manjine „Červona kalina“ („Crvena hudika“), a ujedno i proslava 50. godišnjice kulturno-umjetničkog društva „Taras Ševčenko“. Jedino što mogu reći – oduševljen sam. To je bila smotra ne samo pjesme i plesa, nego i nacionalnog duha. Drago mi je da je taj duh živ i zdrav i nakon više od sto godina od doseljenja.

Ukrajinci su došli ovdje u 19. stoljeću iz ukrajinske pokrajine Galicije koja je tada, kao i Bosna i Hercegovina, ulazila u sastav Austro-ugarske imperije, dakle u to doba to nije bila čak ni prava emigracija, a tek kasnije se ispostavilo da su od domovine odvojeni s nekoliko granica. Međutim, došavši ovdje našli su se u tuđoj zemlji ali ne i među tuđim ljudima. Slavensko srodstvo ipak je veoma snažna stvar. Jezici su bliski i razumljivi, kulture i tradicije izuzetno slične, a mentalitet je praktički isti. To je olakšavalo uklapanje u novu sredinu ali i asimilaciju. Asimilacija je posebno porasla u naše urbanizirano vrijeme. Ako u selu s kompaktnom manjinom nacionalne osobine se konzervisale same po sebi u gradovima to više ne ide tek tako. U naše doba nacionalna manjina može opstati samo ako ulaže za to dodatne napore. A to su prije svega škola i medije na maternjem jeziku i narodna umjetnost. Ukrajinska država smatra svojom obavezom podržavati svoje sunarodnjake u BiH u tom plemenitom radu.     

 - Kakva je trenutno situacija u Ukrajini, i da li ima sukoba?

Glavni problem Ukrajine je svakako ruska agresija, rat, pogibija ljudi. Taj problem, međutim, dijeli se na dva različita dijela – Krim i Donbas.

Krim je bio okupiran i nezakonito anektiran 2014. godine. Sada se taj poluotok pretvorio na otok izoliran od ostalog svijeta. Krim se uvijek naslanjao na kopnenu Ukrajinu, otud se po kopnu snabdijevao hranom, robom pa čak i vodom. Sad se snabdijeva po moru iz Rusije što je dovelo do pada standarda. Zamro je i turizam od kojeg je živio značajni dio stanovništva. Sve to prouzrokuje frustraciju čak i kod onih krimskih Rusa koji su podržali okupaciju. Mada sumnjam da to zaista zabrinjava Kremlj. Za njega Krim nije ljetovalište nego ogromna vojna baza, a na vojnoj bazi civili su suvišni.    

Režim je na Krimu tipičan za okupirane teritorije. Dakle sve kontrolišu snage bezbjednosti i vojska. Ljudi poslije ukrajinske demokratije opet su se vratili u sovjetski strah kad je sloboda riječi postojala samo u kući. Protiv Ukrajinaca i Krimskih Tatara primjenjuje se pravi teror. Ljudi se hapse, osuđuju „za separatizam“ (!), a često jednostavno nestaju.  

Za razliku od Krima u Donbasu ukrajinska vojska je pružila otpor ruskim okupatorima tako da su zauzeli samo dio regiona i nisu mogli dalje. Posebno žestoke borbe vodile su se od ljeta 2014. do zime 2015. što je samo nama koštalo deset hiljada života. Minske dogovorenosti u februaru 2015. su prekinule veliko krvoproliće, ali varaju se oni koji misle da je time problem riješen. Ruska strana svakog dana krši primirje, ali „u malom formatu“, tako da sve jedno gotovo svaki dan gine nekoliko naših vojnika. Od potpisivanja Minska život je izgubilo oko hiljade ukrajinskih boraca. Sad se sami odlučite, je li to više liči na mir ili na rat.

Posebno se pogoršala situacija upravo u julu ove godine. Rusi krše prekid vatre i po 70 puta dnevno koristeći velike kalibre zabranjene u Minsku. 19 jula je poginulo 7 naših vojnika, a 23 jula šestoro. U Donbas Rusija je uvela ogromne količine vojne tehnike, između ostalog 702 tenka što je više nego danas imaju Njemačka i Velika Britanija zajedno. Moskva jednostavno ismijava sve Minske dogovorenosti. Situacija je veoma opasna. Ukrajina je pozvala sve međunarodne partnere pojačati pritisak na Kremlj da bi prestao sa širenjem agresije protiv Ukrajine.

 - I Ukrajina, kao i BiH, ima dosta izazova u pogledu vladavine prava. Kako sada stoje stvari, da li se nešto popravlja?

Cijela historija nezavisne Ukrajine je borba starog sovjetskog nasljeđa i suvremenog europskog svjetonazora. Majdani 2004. i 2013. godine su zasvjedočili da demokratski ideali pravednosti i slobode u Ukrajini su realna stvar. I što je najvažnije – nositeljem tih ideala je sam narod koji je spreman izaći na trgove da ih odbrani. Tvrdi zahtjev Majdana 2014. je bio provođenje kompleksnih reformi, a ponajprije u borbi s korupcijom i garantiranju vladavine prava. Zato najveće promijene se događaju upravo u tim sferama. Osnovan je antikorupcijski biro s velikim punomočjima, realiziraju se reforme sudstva, odvjetništva, policije. Reformira se i cjelokupna državna administracija, a donose se i stotine zakona usmjerenih na oslobađanje od birokratskih spona i korupcije naše ekonomije. I sve se to događa  prema europskim standardima i u tijesnoj saradnji s našim partnerima iz Brisela.   

- Kako vidite situaciju u Bosni i Hercegovini, gdje su šanse za bližu suradnju između dvije zemlje?

Situacija u BiH je svakako komplikovana, a razlozi su svima poznati. I tu teška prošlost dolazi u sukob s progresivnim evropskim tendencijama. Zemlja još nije potpuno zaliječila i preboljela užasne traume bratoubilačkog rata. Ali nadu, čak i uvjerenost daje to što se BiH stalno nalazi pod patronatom međunarodne zajednice. Evropska unija je u zadnje vrijeme povećala pomoć vašoj zemlji u provođenju reformi, a izuzetno važno je i to što je vam garantirano članstvo u EU.

Suradnja Ukrajine i BiH ima dobru prirodnu osnovu. A to je bliskost i prijateljstvo naših slavenskih naroda. Trebamo je samo nadograditi sa konkretnim projektima. Mogli bismo razmjenjivati iskustva europskih integracija i reformi. Ukrajini koja se brani od spoljne agresije moglo bi biti zanimljivo vaše bogato iskustvo poslijeratne obnove i normalizacije.

Posebnu pažnju moramo pokloniti ekonomiji. Nas, recimo, interesuje vaša farmacija. Ukrajina može predložiti BiH produkciju svoje poljoprivrede, ali i teške  industrije. Perspektive postoje, potrebna je samo uzajamna volja da ih ostvarimo.