„Večernji list“ u zadnje vrijeme je objavio dva velika intervjua ruskih diplomata – veleposlanika Anvara Azimova i samog Ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova. Obojica su uložila dosta napora da opravdaju ono što se opravdati ne da – agresiju svoje države protiv Ukrajine.

Presudni dokaz u diplomatskim sporovima je svakako međunarodni dokument. Ministar Lavrov tvrdi da je „sjedinjenje Krima s Rusijom u potpunom skladu s međunarodnim pravom“, pri tome se poziva na Deklaraciju UN-a „O načelima međunarodnog prava koja se tiču prijateljskih odnosa među državama“ iz 1970. Pogledao sam Deklaraciju, glavna je njena ideja sljedeća: „Svaka država mora se suzdržavati od uporabe sile s ciljem kršenja postojećih međunarodnih granica druge države“. Taj imperativ se ponavlja u tekstu čak 11 puta! Iskreno govoreći, da sam neki agresor ne bih se usudio pravdati takvim dokumentom.

Međutim, gospodin Lavrov apostrofira ne princip teritorijalnog integriteta nego pravo na samoopredjeljenje. Pri tome u izlaganju Deklaracije dodaje jednu tezu i od sebe: „država uživa punu potporu svoje teritorijalne cjelovitosti samo ako unutar te cjelovitosti osigurava pravo na samoopredjeljenje svima koji žive na tom teritoriju“. A dalje opravdava aneksiju Krima: „Ukrajinska država oduzela je krimskom narodu pravo na samoopredleljenje“.

Kvaka je u tome što Deklaracija ni jednom riječju ne podstiče komadanje suverenih država. Osim toga, ona predviđa samoopredjeljenje za narode, nacije (peoples), a ne za „sve koji žive na tom teritoriju“, kako to tvrdi ruski Ministar. On spominje i „krimski narod“, ali u sasvim krivom smislu. Nazivati sebe krimskim narodom mogu samo Krimski Tatari kao jedina autohtona nacija poluotoka, ali upravo oni su masovno bojkotirali takozvani referendum o odcjepljenju Krima od Ukrajine jer se protive ruskoj okupaciji. Oni koga gospodin Lavrov veliča „narodom“ nisu posebna nacija, nego cjelokupno stanovništvo Krima, prije svega ruski doseljenici. To stanovništvo nema prava na samoopredjeljenje, kao što ga nigdje u svijetu, pa ni u Rusiji, nemaju stanovnici gubernija, gradova, sela, sokaka i kuća, kao što ga nemaju ni nacionalne manjine koje žive na teritoriju druge zemlje. Kao što vidimo, pozivanje na Deklaraciju UN-a je samo govorna figura koja, blago rečeno, dezorijentira čitatelja.

Dok se Ministar fokusirao na šira pitanja, ambasador Azimov u svom intervjuu je ponovio standardni set ruskih propagandističkih floskula na koje bih dao tek kratke komentare.

- Nije Rusija u ekspanziji već se NATO približava ruskim granicama.

Ako Rusija nije u ekspanziji tko je onda anektirao naš Krim, okupirao Donbas i ubio deset tisuća Ukrajinaca? Osim toga ambasador krivo određuje vektor geopolitičkih kretanja. Ne NATO se približava Rusiji, nego su sve zemlje bivšeg sovjetskog bloka pobjegle od maćuške Rusije pod zaštitu NATO-a. Jer znaju da je kronično opsjednuta ludilom imperijalnog mita.

- Svemu ovome što se događa oko Ukrajine cilj je obuzdati Rusiju. Siguran sam da bi zapad, da nije bilo ukrajinskog problema, našao neki razlog za obuzdavanje Rusije.

Inače je obuzdavanje agresora koji je napao susjednu državu i prekršio sve moguće međunarodne ugovore sasvim legitiman zadatak svjetske zajednice. Međutim, ambasador namjerno se pravi naivan. Za njega je napad na Ukrajinu neka nevina šala koju zao zapad, eto, koristi kao izliku za maltretiranje jadne Rusije. Tako se agresor pretvara u žrtvu, a oružana invazija u obranu. Po mome, to je jedno od najbezočnijih izvrtanja istine u arsenalu kremaljske propagande. 

- Da se nismo umiješali (u Gruziji 2008.) tamo bi bio masakr. Slično je i s Ukrajinom.

Rusija je, dakle, dva puta izvršila realnu agresiju zbog masakara koje je sama isfantazirala. To znači da je uzela sebi za pravo zametati rat kadgod se njoj nešto prividi! Uostalom priče o masakru su apsurdne bar zato što u Ukrajini žive milijuni etničkih Rusa i prekrasno se osjećaju. Štoviše, mnogi od njih na bojištu brane svoju domovinu od „moskovskih osloboditelja“.

- Donbas nije pod kontrolom Rusije. Tamo nema regularnih ruskih vojnih postrojbi.

Ukrajinski obavještajci su razotkrili identitet praktički svih oficira i generala Ruske Federacije te ustanovili sve jedinice ruske armije koji ratuju u Donbasu. Sve te podatke službenim kanalima Ukrajina je proslijedila svim zemljama NATO. Mnogo od toga je objavljeno čak i na internetu. Inače u prisustvo ruske vojske u Donbasu ne sumnja nitko u svijetu, osim Rusije.

- Ako netko ne ispunjava dogovor iz Minska onda je to ukrajinska strana. Niti su raspisali izbore niti su ispunili cijeli niz dogovorenih mjera.

Sama Rusija nije ispunila bazne, sigurnosne dogovorenosti bez kojih se ne može naprijed: nije povukla iz Donbasa svoju vojsku i svakodnevno krši prekid vatre. Unatoč tome zahtjeva da Ukrajina održi tamo lokalne izbore. Možete li zamisliti demokratske i slobodne izbore pod kontrolom okupacijske vojske?

- Ako bi doista sankcije uvodili zbog ukrajinskog pitanja, onda bi sankcije trebale biti uvedene Kijevu koji sve opstruira, a ne Moskvi.   

Ruski kolega vješto zamjenjuje karte tražeći da međunarodna zajednica kazni žrtvu agresije, a ne agresora. Napomenut ću da sankcije nemaju nikakve veze s Minskim dogovorenostima i nisu „bombon“ ili „šiba“ za njihovo ispunjavanje. Sankcije su uvedene protiv Moskve zbog okupacije Krima i Donbasa i mogu biti ukinute samo poslije njihove potpune deokupacije.

- Rusija nije prijetnja, Rusija je partner EU.

Rusija je ogromna prijetnja Europi jer vodi protiv nje skriveni „hibridni“ rat. Cilj tog rata razbiti jedinstvo između zemalja EU i NATO. Migracijska kriza, intenziviranje terorizma, jačanje marginalnih desničara i euroskeptičara, gubitak tipično europskog osjećaja komfora i sigurnosti – to su njegovi već vidljivi rezultati. 

- Uostalom, Rusija podupire teritorijalni integritet Ukrajine.

Tu tvrdnju nema smisla ni komentirati. Ali ona najbolje pokazuje čega vrijedi sva ruska propaganda.

 

Veleposlanik Ukrajine Oleksandr Levčenko