Časopis „Express“ je 2. prosinca objavio veliki intervju ruskog Veleposlanika Anvara Azimova u kojem on mnogo pozornosti poklanja nedavnom posjetu Predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića Ukrajini, a u svezi s time i samoj Ukrajini. Pošto predstavlja državu koja svoju agresiju protiv Ukrajine prati intenzivnim informacijskim ratom svi komentari ambasadora zahtijevaju pomne analize da bi se otkrio njihov pravi smisao i odredili elementi dezinformacije.

Ali prije svega htio bih detaljnije zaustaviti se na posjeti hrvatskog Premijera i objasniti zašto je to izazvalo toliki bijes Kremlja. Andrej Plenković duže vrijeme je bio šef Delegacije Europskog parlamenta u Ukrajini te je više puta posjećivao našu zemlju. U detaljima je proučio našu situaciju, uključujući i sve okolnosti ruske okupacije Krima i Donbasa. Danas mnogi kabinetski političari u EU-u relativiziraju zločin Kremlja jer apriori smatraju da je „istina negdje po sredini“, a u bilo kojem konfliktu „uvijek su krive obje strane“. Za razliku od njih Andrej Plenković je sve vidio svojim očima te dobro zna na čijoj je strani istina i tko je kriv. Kao predstavnik Europskog parlamenta radio je i glavom i srcem te izuzetno mnogo učinio za pomoć Ukrajini. Vjerujem da je tome pridonijelo i to što je istinski rodoljub Hrvatske pa je u stradanjima Ukrajine prepoznao ne tako davne patnje svoje domovine.

Kad je postao Predsjednik Vlade Republike Hrvatske odlučio je nastaviti politiku podrške Ukrajini, što potpuno odgovara tradicijama solidarnosti dvaju naroda, ali i moralnim vrijednostima EU-a. Odabrao je Kijev već za svoj drugi službeni posjet inozemstvu. A kad je došao 21. studenog ove godine donio je sa sobom prekrasnu vijest: u Hrvatskoj je formirana specijalna Radna skupina za prenošenje Ukrajini unikatnog hrvatskog iskustva mirne reintegracije okupiranih teritorija.   

Moram reći da tu Hrvatska može učiniti ono što ne može ni jedna druga zemlja, jer samo Hrvatska je prije 25 godina prošla kroz sve što mi prolazimo danas i još trebamo proći u budućnosti. Stvar je u tome, što su scenariji agresije protiv Hrvatske i protiv Ukrajine izuzetno slični, kao da su izašli iz istog kabineta. Organizacija „događanja naroda“, stvaranje marionetskih separatističkih republika, vojna intervencija bez objavljivanja rata, tisuće „dobrovoljaca“ koji dolaze s one strane granice, informacijski rat – sve je isto. I sve je to Hrvatska uspješno riješila, osim toga ona je prva u novoj povijesti uspjela provesti mirnu reintegraciju okupiranih teritorija. To je upravo to što je preko potrebno Ukrajini. I čega se boji Rusija. Već dvije godine ona samo priča o ispunjenju dogovorenosti iz Minska, a u praksi nastoji pothranjivati u nedogled tinjajući konflikt u Donbasu. Jer ako napusti Donbas na red će doći Krim. A ako napusti i Krim veliki Putin ispast će gubitnikom, a gubitnici u Rusiji ne traju dugo.

Zato reakcija Kremlja na Plenkovićev potez bila je neprimjereno reska, čak i histerična. Ministarstvo vanjskih poslova Rusije u isključivo gruboj formi usudilo se diktirati suverenoj Hrvatskoj, članici EU-a i NATO-a, što ona smije raditi i s kime je njoj dozvoljeno družiti, pa još i optužilo Hrvatsku u progonu za vrijeme „Oluje“ 250 tisuća Srba. Po mom mišljenju, dečki u Moskvi malo su se zaletjeli ispunjavajući naređenje očitati bukvicu Zagrebu, pa se ambasador Azimov našao u škakljivoj situaciji. U intervjuu je s jedne strane nastojao zasladiti moskovsku pilulu brojnim uvjerenima u ljubavi Rusije prema Hrvatskoj (čega vrijedi ruska ljubav najbolje znamo mi, Ukrajinci, ali o tome drugi put), s druge pak strane obvezan je bio potvrditi sve ono što je tako bezočno lupao njegov Centar. Između ostalog je apostrofirao da je hrvatski Premijer u Kijevu dva puta pregazio „crvenu liniju“ koju je Rusija zacrtala za ostali svijet: kada je ustvrdio da je Donbas okupiran i kada je izjavio da je Krim anektiran.

I tu je gospodin Veleposlanik po koji put ponovio odobrene u Moskvi propagandističke teze o Ukrajini koje ruski dužnosnici u svijetu koriste umjesto argumenata.

„Rusija nije okupirala Donbas. Tamo nema regularnih postrojbi Vojske Ruske Federacije“, čak dva puta tijekom intervjua uvjerio je gospodin Azimov.

Ta sumnjiva smicalica možda bi mogla nekoga prevariti 2014. godine, kad je invazija tek počela, ali danas takva neprikrivena dezinformacija zvuči kao otvoreno omalovažavanje sugovornika. Ali što ćete, Moskva nije promijenila instrukciju pa ruski diplomati sve dosad uporno ponavljaju očigledni apsurd.

Međutim, Ukrajinski i NATO-vski obavještajci imali su dosta vremena da prikupe sve podatke, tako da su danas poznate sve brojke, nazivi ruskih vojnih jedinica i čak sva imena ruskih generala i oficira.    

Protiv Ukrajine u Donbasu ratuje oko 40 tisuća vojnika, od kojih su 80% državljani Rusije, a samo 20% su lokalni kolaboranti. U ruskom okupacijskom kontingentu od 5 do 6 tisuća sastavljaju postrojbe regularne vojske (broj oscilira zbog periodičnih rotacija). U borbama sudjeluju ili sudjelovale su postrojbe iz 6. Tenkovske brigade iz Nižnjeg Novgoroda, 331. Desantne pukovnije iz Kostrome, sedam motoriziranih brigada iz Leningradske oblasti, Čečenije, Novosibirska, Kemerova, Majkopa, Volgograda i druge jedinice.

Drugi dio sastavljaju takozvani „dobrovoljci“ kojih ima oko 25 tisuća i koji se organizirano dostavljaju iz Rusije zajedno s tenkovima i drugom tehnikom o kojoj pravi dobrovoljci ne bi mogli ni sanjati. Tu ima puno kriminalne ološi koja je došla pljačkati, ali veliki dio opet čine kadrovski vojnici koji su formalno napustili vojsku i potpisali dobrovoljački kontrakt (ako prežive to će pospješiti njihovu daljnju vojničku karijeru). Zanimljivo je da Rusija, pa i ambasador Azimov, priznaje nazočnost svojih dobrovoljaca u ukrajinskom Donbasu što je, po meni, jednako priznavanju agresije.

Okupacijska armada podijeljena je na 1. Armijski korpus, koji djeluje u Doneckoj oblasti, i 2. Armijski korpus lociran u Luganskoj oblasti Ukrajine. Razumije se, više rukovodstvo ostvaruje se iz Rusije, ruski oficiri stoje na čelu oba korpusa, ali i svih manjih jedinica sve do bataljuna i čete. Recimo, zapovjednicima tih dvaju korpusa u razno vrijeme su bili generali ruske vojske Valerij Solodčuk, Vihail Zusko, Valerij Asapov, Sergej Kuzovljev, Jevgen Nikiforov, Sergej Judin i drugi.

Anvar Azimov tvrdi da se u Donbasu vodi unutarnji građanski rat i govori o „ukrajinskoj krizi“. Činjenice pak svjedoče o agresiji Rusije protiv suverene države Ukrajine u kojoj lokalni kolaboranti služe samo kao paravan. U toj agresiji  već je poginulo 16 tisuća ljudi s ruske strane i 10 tisuća s ukrajinske (te strašne brojke, između ostalog, pokazuju tko napada, a tko se brani). Ubojstvo toliko ljudi u neobjavljenom ratu je teški zločin protiv čovječnosti za koji snosi odgovornost i državni vrh Rusije i njeni generali i oficiri koji ilegalno djeluju na tuđem teritoriju. Ponavljam, sva imena su poznata i nama, i našim partnerima, i Međunarodnom kaznenom sudu u Hagu. 

Što se tiče Donbasa gospodin Azimov je od sebe dodao još nekoliko neistina. On tvrdi da je područje Donbasa „prije Oktobarske revolucije i stvaranja SSSR-a pripadalo Rusiji“, a da ga je „Lenjin odlukom iz 1918. ustupio Ukrajini“. Prije revolucije Rusiji je pripadao ne samo Donbas, nego i cijela Ukrajina, sve današnje postsovjetske države, pa čak i Finska te veliki dio Poljske. Poslije revolucije granice između sovjetskih republika crtale su se u Kremlju više-manje po etničkom principu te je Donbas pripao Ukrajini upravo zato što je to etnički i povijesno ukrajinsko tlo.

U sovjetsko vrijeme, kad se u Donbasu aktivno razvijala industrija i rudarstvo, počeo je masovni pritok proletera iz Rusije. Osim toga, kad je Moskva 1932.-1933. godine organizirala u Ukrajini umjetni pomor glađu od kojeg je umrlo do 7 miliona Ukrajinaca, u izumrla sela u Donbasu je bilo iz susjedne Rusije doseljeno 21 tisuću obitelji. Sve je to znatno promijenilo etničku sliku regije, ali Rusa je pred invazijom 2014. sve jedno bilo samo 30, a ne 80%, kako to tvrdi veleposlanik Azimov.

S Krimom situacija je za njega još škakljivija: „Možda je za nas još osjetljivije spominjanje aneksije Krima. … Taj je proces nepovratan i pitanje je zauvijek zatvoreno. … To je iznimno važno pitanje ruskog ponosa i nacionalnog interesa o kojem nema pregovora“.     

Ako u slučaju Donbasa instrukcija iz Moskve glasi „potpuno poricanje umiješanosti bez obzira na bilo koje dokaze“ s Krimom to tako ne ide. Jer Krim je Moskva ne samo okupirala, nego i anektirala, dakle službeno ga je uključila u sastav Ruske Federacije. Pa i ulogu ruske vojske Putin je u napadu euforije priznao kad je slavio prvu godišnjicu otimanja ukrajinskog poluotoka. Aneksijom Krima Moskva je urušila cijeli sigurnosni sustav koji je čuvao Europu poslije Drugog svjetskog rata, jer to je bio prvi na kontinentu slučaj nasilnog prisvajanja tuđeg teritorija poslije Hitlerovih osvajačkih pohoda.

S gledišta međunarodnog prava Rusija je na Krimu prekršila Statut UN-a, Helsinški akt i sve moguće dogovore, konvencije, memorandume i povelje. Sve u svemu Kremlj nema u rukama ni jednog iole suvislog argumenta u svoju korist. U takvoj situaciji Moskva je pribjegla dosta naivnom triku: jednostrano je proglasila da je „Krim zatvoreno pitanje“ i sada to traži i od svih drugih zemalja. Međutim, u krivičnom pravu nije predviđena mogućnost da lopov sam zatvara sudski postupak protiv sebe. U rujnu ove godine Međunarodni kazneni sud u Hagu je zaključio: „Situacija na teritoriju Krima i Sevastopolja istoznačna je međunarodnom oružanom konfliktu između Ukrajine i Ruske Federacije. Taj međunarodni oružani konflikt je počeo ne kasnije od 26. veljače 2014. kad je Ruska Federacija upotrijebila svoje oružane snage za dobivanje kontrole nad dijelovima teritorija Ukrajine bez suglasnosti vlade Ukrajine“. Kao što vidimo, međunarodna zajednica ne žuri ispunjavati bizarne naredbe iz Moskve i radi svoje. U svakom slučaju za kremaljske vođe po prvi put se ukazala perspektiva Haga. 

Htio bih primijetiti da nastojeći opravdati aneksiju Krima Veleposlanik Azimov iznio je jednu posve novu fantaziju: „Na Krimu su zbog djelovanja takvih radikalnih skupina (ima u vidu ukrajinske radikale) ubijene stotine ljudi“.

Na Krimu prije ruske okupacije nije zabilježen niti jedan antiruski incident, a kamoli ubojstvo stotina ljudi. Nećete naći informacije o tako nečem ne samo u svjetskim nego i u ruskim medijima tog vremena. Poslije okupacije ruska propaganda je uvjeravala da je tako Moskva spasila krimske Ruse od pokolja, a gospodin Azimov je valjda odlučio pretvoriti te lažne pretpostavke u lažne činjenice. Očigledno i on se malo zaletio.

Sve u svemu oštra ruska reakcija i aktivna propagandistička kampanja koju je pokrenula Ambasada Rusije u Hrvatskoj potvrđuje da je Premijer Andrej Plenković svojom inicijativom o prijenosu hrvatskog iskustva Ukrajini pogodio „u sridu“. To je odlučan i dostojanstven potez europskog političara koji dosljedno provodi principe demokracije, pravednosti i međunarodnog prava. Pomažući Ukrajini, on brani od agresije ne samo moju zemlju nego i cijelu Europu, dakle i Hrvatsku. Oni analitičari koji su se uplašili da time Hrvatska može razljutiti Moskvu malo su zakasnili. Moskva se razljutila još 2014. godine te je pokrenula hibridni rat protiv cijele Europske unije i NATO-a. Istini za volju, u tom ratu ne može pobijediti, jer su EU i NATO dosta moćni da ukrote ratoborne kremaljske vođe čak i mirnim političkim i gospodarskim mjerama. Glavno je da budu dosljedni i jedinstveni.

 Oleksandr Levčenko, Veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj

 

 

 

,