Navodimo potpuni tekst demantija.

 O zloporabi povijesti za pravdanje zločina sadašnjosti

 Ruski veleposlanik Anvar Azimov nastavlja diskusiju o Drugom svjetskom ratu. Ovog puta okrivljuje u suradnji s fašistima partizane iz Ukrajinske ustaničke armije (UUA), koja je ratovala i s njemačkim i sa sovjetskim okupatorima jer je htjela da Ukrajina bude neovisna. Budimo jasni, veleposlaniku uopće nije važna povijest, on nastoji progurati propagandistički falsifikat kojim Rusija pokušava opravdati svoju sadašnju agresiju protiv Ukrajine. Logika je skroz fališna: ako UUA je bila fašistička, a Ukrajina ih veliča, to znači da su Ukrajinci fašisti, a onda bi ruska okupacija Krima i Donbasa bila neka vrsta antifašističke borbe!

U tom pseudologičnom lancu krnja je već prva karika, jer UUA nije ratovala na njemačkoj strani. Gospodin Azimov koristi stari sovjetski trik: poistovjećuje Ukrajinsku ustaničku armiju i formirane od Ukrajinaca kolaboracionističke jedinice u sastavu vojske Trećeg Reicha (takav je bio bataljun Nachtigalj koji spominje gospodin Azimov). U čemu je razlika objasnit ću poštovanom veleposlaniku na ruskom primjeru da bi se stvar lakše razumjela. Na strani Hitlera su ratovali Ruska oslobodilačka armija (ROA) generala Vlasova, Ruska oslobodilačka narodna armija, divizija „Russland“, kavalerijske divizije ruskih kozaka i brojne druge ruske jedinice u sastavu Wehrmachta i SS, svega do milijun i pol vojnika! Ali sve to ne daje povoda ubrajati u fašiste i cijelu Crvenu armiju!

U članku gospodina Azimova ima puno konkretnih neistinitih tvrdnji. Nije točno da nema njemačkih podataka o antifašističkoj djelatnosti UUA. Evo jednog nasumice: „Na Volinju (kraj u zapadnoj Ukrajini) nema nijedne oblasti koja ne bi bila zaražena nacionalističkim bandama. Djelovanje bandi je poprimilo takve oblike da se već može govoriti o oružanom ustanku“. Tko ne vjeruje njemačkim obavještajcima, evo svjedočanstvo slavnog generala sovjetskih partizana Rudnjeva: „Nacionalisti su naši neprijatelji, ali oni biju Nijemce.“

Ne pije vodu optužba da su fašisti vrbovali idejnog vođu UUA Stepana Banderu. Da je bilo tako ne bi proveo cijeli rat u koncentracijskom logoru i ne bi nacisti pogubili njegovu braću. Uzgred rečeno, Nurnberški tribunal na čije se zaključke u ovom slučaju poziva Anvar Azimov nije osudio UUA, mada je sovjetska strana uložila za to velike napore. Nije bilo razloga.

Tvrdnja o tome da su „nacisti, uz pomoć tzv. boraca za Ukrajinu, otpočeli pravi teror protiv civilnog stanovništva Krima, Rovna, Dnjepropetrovska, Odese, Harkova, Gomelja i drugih naselja“ navodi na misao da moj oponent slabo zna zemljopis Ukrajine. UUA je nastala i djelovala na teritoriju zapadne Ukrajine i njeni odredi nisu dopirali do Krima i gradova na jugu i istoku zemlje koje spominje gospodin Azimov. Pretpostavljam, da to ima veze s apsurdnom tezom suvremene kremaljske propagande kako je ruska vojska svojom invazijom na Krim i Donbas spasila tamošnji puk od nacionalističkog masakra. Tako nešto nedavno je izjavio u „Večernjem listu“ i sam Njegova Excelencija.   

Nečisto igra Veleposlanik kada u publicistički tekst uvodi književnički slikovit lik Ukrajinca u narodnoj vezenoj košulji koji za vrijeme pogroma u Lavovu mlati Židove čeličnim štapom. Pogrom su potaknuli nacisti kad su okupirali grad, u njemu je doista sudjelovala lokalna ološ, među njima valjda i taj nitkov u košulji. Ali ne smije Anvar Azimov od tog nitkova praviti simbol moje nacije. Jer tisuće Ukrajinaca u vezenim košuljama su spašavali Židove riskirajući vlastiti život, a mnogi su se Židovi zajedno s Ukrajincima borili u redovima UUA protiv hitlerovaca i staljinista.  

Što se tiče Volinjskog pokolja to je zaista tragična stranica ukrajinsko-poljske povijesti, kada su se zaratile dvije vojske što je dovelo do ubojstva desetaka tisuća poljskih i ukrajinskih civila. Ukrajina osuđuje sve počinjene zločine, žali za nevinim žrtvama i radi sve moguće za što dublje pomirenje dvaju naroda. Ali neka ruski ambasador prepusti to nama i Poljacima. Jer tu Rusija nije u poziciji moralnog autoriteta. Moskva prvo bi se trebala iskreno pokajati za strijeljanje oko sela Katinj i u drugim mjestima više od 20 tisuća poljskih časnika interniranih 1939. godine. Katinjska tragedija se ponovila 2010. godine kad je tu pao avion s poljskim predsjednikom Lehom Kačinskim i gotovo svim državnim vrhom koji su dolazili pokloniti se grobu pogubljenih sunarodnjaka. Mnogi u Poljskoj vjeruju da su obje tragedije naređene iz istog kabineta.

Ruski veleposlanik, razumije se, griješi kad naziva kaznenim bataljune „Azov“ i „Ajdar“, koji danas ratuju s ruskim snagama na istoku Ukrajine, i pripisuje im „monstruozne zločine“ protiv lokalnog stanovništva. Apsurdno optuživati te bataljune i u pogibiji ljudi koji su stradali 2. svibnja 2014. u domu sindikata u Odesi jer tada još nisu bili ni formirani. Ali nije čak ni to bitno. Meni se čini, da službeni predstavnik zemlje agresora uopće nema prava čitati moral vojnicima koji na bojištu brane domovinu.

I na kraju još nekoliko riječi o veličanju fašista. Tu bih savjetovao ruskom kolegi da više se brine o svojoj Rusiji. To je valjda jedina zemlja gdje je postavljen visok 4 metra spomenik hitlerovskom generalu – poglavici svih ruskih kozaka u službi nacističke Njemačke Petru Krasnovu.

 Veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko