13.11.2016

 U jeku rata u Siriji, izbjegličke krize, Brexita te nedavno održanih izbora u SAD-u, zapadna javnost sa vidljivo slabijim  intenzitetom prati tinjajući sukob u Ukrajini.

Regija na istoku ove zemlje je i dalje pod kontrolom pobunjenika koje podržava Rusija, dok je poluotok Krim pripojen Rusiji. Komadanje Ukrajine zasad najviše interesira same Ukrajince, dok lideri Europske Unije i SAD-a nade polažu u sankcije koje su nametnuli Rusiji.

 Zbog različitih paralela koje se mogu povući između zemalja Balkana i Ukrajine, ambasador ove zemlje u Bosni i Hercegovini Oleksandr Levčenko, koji našu zemlju diplomatski pokriva iz ambasade u Zagrebu, s velikom pažnjom prikuplja iskustva, kako BiH tako i Hrvatske u postratnoj obnovi. U razgovoru za Faktor , Levčenko prije svega objašnjava trenutnu situaciju u njegovoj domovini, ali se dotiče i mitova koje pojedine zemlje Balkana gaje prema Rusiji, a što je, prema njegovim riječima, pristup koji je skupo koštao i same Ukrajince.

 FAKTOR: Često se u javnosti spominje Sporazum iz Minska kao uvjet EU-a da ukine sankcije Rusiji, ali i kao način rješavanja sukoba u Ukrajini. Šta u osnovi podrazumijeva taj Sporazum, koji su potpisale obje strane, te zbog čega do sada  on nije sproveden?

LEVČENKO: Mirovni sporazum je potpisan u Minsku u februaru 2015. godine. One se tiče  ukrajinskih teritorija istočne regije Donbas koje su okupirane od Rusije, a predviđa sljedeće korake: potpuni prekid vatre; povlačenje teškog naoružanja; povlačenje stranih oružanih grupa (diplomatski se ne spominje čije su to grupe, ali jedine strane jedinice u Donbasu su ruske), povratak Ukrajini kontrole granica, oslobađanje svih zarobljenika, amnestiju, održavanje u Donbasu lokalnih izbora sukladno ukrajinskom zakonodavstvu, ustavnu reformu koja bi predviđala decentralizaciju Ukrajine te poseban status određenih područja Donbasa; slobodno dopremanje humanitarne pomoći i obnavljanje socijalno-ekonomskih veza.

Dakle te mjere mogu se podijeliti na sigurnosne, političke i  socijalno-ekonomske. Ako ih pak pogledamo u cjelini, vidjet ćemo da ustvari predstavljaju plan oslobađanja Donbasa od ruske okupacije i njegov povratak pod vlast Kijeva. To vam je ujedno i odgovor zašto Rusija sabotira potpuno ostvarenje Sporazuma iz Minska.

A zašto ga je onda potpisala? Zbog sankcija i u nadi da će zavarati Zapad. Za KGB-ovsku vrhušku Kremlja pregovori nisu traženje kompromisa, nego specijalna operacija za prevaru suparnika. Potpisavši sporazum, Rusija ga tumači na svoj bizarni način. Recimo, ruska propaganda diže strašnu buku što Ukrajina još nije održala lokalne izbore na okupiranim teritorijama. Pritom potpuno ignorira činjenicu da sama Rusija nije povukla svoju vojsku s okupiranih teritorija. Da li neko pri zdravoj pameti može zamisliti slobodne demokratske izbore pod kontrolom tuđe okupacijske armije? Ali Moskvu to ne brine: davaj-davaj izbore! U dokumentu iz Minska zaista nije određen redoslijed ispunjavanja dogovorenog. Ali to ne znači da Ukrajina sada mora izvršiti suicid. Mi tražimo da prvo budu ispunjene sigurnosne tačke što će omogućiti provedbu političkih. Uostalom, apsurdnost ruskog zahtjeva nedavno je priznalo Viječe Europe, a prije neki dan samit Normanske četvorke (Njemačka, Francuska, Ukrajina, Rusija) konstatirao je da je neophodno sastaviti putnu kartu provedbe Sporazuma iz Minska. Unatoč svim manama, Minski proces je ipak neophodan, jer njegova alternativa je veliki rat. Zapad samo treba uzimati u obzir da Rusija igra ne čisto te u skladu  s tim poduzeti odlučne protivmjere.

FAKTOR: Smatrate li da su sankcije koje je EU nametnula Rusiji efikasne?

LEVČENKO: Nemojte sumnjati, efikasne su. U početku su se činile blagim i neodlučnim. Tako smo ih doživljavali mi, tako ih je s prezrivim podsmjehom dočekao i Kremlj. Ali se ispostavilo da su izračunate na duge staze te je sada njihovo ukidanje jedan od glavnih ciljeva ruske diplomatije. Sankcije su jedini način da se agresija Kremlja obuzda na miran način. U dugosročnoj perspektivi, ekonomske mogućnosti Rusije trebaju biti toliko podrivene da će ekonomsko uzdržavanje okupiranog Krima i Donbasa postati nepodnošljiv teret. Moskva će se naći pred izborom: ili povlačenje s okupiranih teritorija, ili kolaps cijele države. Sto posto izabrat će ono prvo, premda, to će se najvjerojatnije dogoditi već bez Putina. 

 FAKTOR: Kakva je situacija trenutno u Donbasu? Da li je u toku "hibridni rat", kako ste ga nazvali, te ginu li vojnici i dalje?

LEVČENKO: Jedino realno postignuće sklapanja sporazuma iz Minska jeste prestanak velikih bitaka u kojima su na obje strane ginule stotine vojnika. Tekođer, ne koristi se masovno teška artiljerija i raketni sistemi. Ali to nikako ne znači da je na donbaskom bojištu zavladao mir. Rat traje, okupacija traje i ljudi ginu svaki dan. Ruske snage krše prekid vatre po 50-70 puta dnevno, recimo, od 1. Januara do 31. augusta ove godine vatru na naše pozicije otvarale su čak 12 hiljada puta i to ne samo iz pušaka i mitraljeza nego i iz minobacača i topova. Od potpisivanja sporazuma poginulo je već više od hiljadu ukrajinskih vojnika. Da li je to zaista mir? Nažalost, Minsk donekle uspavao međunarodnu javnost, novinari su gotovo prestali izvještavati o zbivanjima u našoj zemlji, očigledno, male žrtve im više nisu zanimljive. Međutim, rat u geografskom centru Europe nije nestao, on je tu odmah pored vas. I on je izuzetno opasan jer stalno prijeti velikom eskalacijom.

 FAKTOR: Pojedini analitičari tvrde da je cilj ruskog predsjednikaVladimira Putina da u Ukrajini održi konstantni sukob niskog intenziteta koji ne bi isprovocirao međunarodnu reakciju, ali bi onemogućio Ukrajini da se ustabili i krene na put ozbiljnijeg oporavka i razvoja?

LEVČENKO: To je istina. Da bi se bolje razumjela situacija, potrebno je imati u vidu da okupirani dio Donbasa uopće nije ono što je Putin isprva zamišljao. To je samo uspjeli djelić njegovog propalog plana. A planirao je on zauzeti sve istočne i južne oblasti Ukrajine i tako osigurati Rusiji kopneni put prema anektiranom Krimu. Ali plan je propao, Rusi su zaglavili u Donbasu pa sada iz te nezgodne situacije nastije izvući što više koristi za sebe. Napustiti Donbas ne mogu jer će onda doći na red pitanje Krima, a povratak tog poluotoka, od kojeg je propaganda napravila mitološki podvig novog ruskog cara, značio bi njegovu neizbježnu bruku i pad. Za veliku ofanzivu ne smiju se odlučiti zbog straha od reakcije zapada. Zato su izabrali taktiku tinjajućeg rata. Time računaju iscrpiti Ukrajinu prije no što se iscrpe sami. A najbolji zgoditak bi za njih bi bio da prevare međunarodnu zajednicu i zajedno s njome ipak natjeraju Kijev da pristane na lokalne izbore pod ruskom okupacijom. To bi značilo legitimizaciju separatističke Donecke i Luganske republike, koje bi službeno pripadale Ukrajini, a faktički Rusiji. Preko njih bi Moskva slobodno mogla blokirati sve korake suverene Ukrajine usmjerene prema EU i NATO. Ali takvo zadovoljstvo Kremlju nipošto nećemo pružiti.          

FAKTOR: Kakva je situacija na Krimu pogotovo u tretmanu manjina poput krimskih Tatara koji su već iskusili dovoljno nedaća tokom Sovjetskog saveza?

LEVČENKO: Stanje na anektiranom poluotoku je doista tmurno. Krim više nije omiljeno ljetovalište, nego ogromna vojna baza. Civilno stanovništvo na vojnim bazama, kao što se zna, u principu je suvišno. Zato njegovi problemi malo zabrinjavaju Kremlj, a problemi su ozbiljni. Krim je uvelike odsječen od snabdijevanja iz kopnene Ukrajine, a našao se i u međunarodnoj izolaciji. Osim ruskih, ni jedan strani avion ne sleti, ni jedan brod ne uplovi u njegove luke. Ruski pasoši koji nasilno izdaje okupacijska administracija nitko ne priznaje pa ljudi ne mogu putovati po svijetu. Ekonomsko stanje je krizno zbog nedolaska turista, problema sa snabdijevanjem i izolacije.

A i društvena situacija je izuzetno teška. Život na okupiranom poluotoku je pod pojačanom kontrolom ruskih tajnih službi. Posebno se proganjaju Krimski Tatari, autohtoni narod Krima, koji je i prije mnogo patio od moskovskog režima. U 2015. godini nestalo je bez traga 23 tatarskih aktivista, mnogi su osuđeni u montiranim procesima kao „separatisti“. Zabranjeno je predstavničko tijelo Krimskih Tatara Medžlis, što je ustvari pokušaj obezglavljivanja jednog naroda. Jedan od lidera Medžlisa Ilmi Umerov bio je uhapšen i strpan u ludnicu u najboljim tradicijama zloglasnog KGB-a, ostalim liderima zabranjen je ulazak na Krim. Izvršen je pogrom nacionalnih medija, novine i televizija pobjegli su u Kijev. Tatari se proganjaju i zbog muslimanske vjere, pretresi u džamijama su uobičajena praksa, a bilo koja religijska literatura na „neruskom“ jeziku može se proglasiti islamističkom.

Ukrajina ulaže napore za zaštitu ljudskih, nacionalnih i vjerskih prava na Krimu. Od velikog značaja bit će rezolucija „Stanje s ljudskim pravima u Autonomnoj Republici Krim i u gradu Sevastopolju (Ukrajina)“ koja treba biti usvojena u Glavnoj skupštini UN-a.

 FAKTOR: U kakvoj je poziciji Ukrajina glede puta ka eventualnom pristupanju Evropskoj uniji? Koji koraci sljede Vašoj zemlji, te da li je ostvaren ikakav napredak na tom putu?

LEVČENKO: Europske integracije su glavni vanjskopolitički cilj Ukrajine. Revolucija na Majdanu 2013. izbila je upravo da se obrani naš europski izbor, i Rusija je napala da nas ne pusti ispod svoje kontrole u Europu. Tako da sada Ukrajinci ratuju ne samo za slobodu otadžbine nego i za svoju europsku budućnost. Odmah poslije pobjede Majdana potpisali smo s EU-om Sporazum o pridruživanju, što je ogromno postignuće prema kojem smo išli deset godina. U najbliže vrijeme očekujemo ukidanje viza EU-a za ukrajinske državljane, što će također postati našom velikom pobjedom.

Međutim, nije sve toliko ružičasto. Naprimjer, rezultati referenduma u Holandiji ove godine bili su protiv ratifikacije Sporazuma o pridruživanju, a to može blokirati volju svih ostalih 27 zemalja koje su ga već odobrile. Možemo koliko god hoćemo diskutirati o tome da su glasači bili izmanipulirani i dezinformirani, ali tu smo gdje smo, pa sada i mi i cijela Europa tražimo neko kompromisno rješenje.

Ali sve u svemu europske integracije su prvenstveno ogroman rad na reformama u svim životnim sferama. Upravo to je srž unutarnjih procesa u današnjoj Ukrajini. Razumije se, u svemu nam pomaže i sama Europska unija.    

FAKTOR: Glede  političkih prilika u BiH, vjerovatno ste pratili referendum o Danu RS-a koji je proveden u manjem bh. entitetu. Konsenzus predstavnika EU-a i SAD-a je bio da je referendum protuustavan i nelegalan, ali je jedino Rusija izdvojila svoje mišljenje i podržala referendum u Republici Srpskoj, ali i Milorada Dodika koji je od zapadnih ambasada označen kao jedan od glavnih krivaca za kompliciranu političku situaciju u zemlji.

LEVČENKO: Ukrajina nije objavljivala zvanični stav o tom referendumu, ali mi u svemu podržavamo pozicije međunarodne zajednice usmjerene na stabilnost i jedinstvo zemlje i dalje pomirenje njenih naroda. A spomenuti referendum, po njenoj procjeni, je bio neustavan. Rat u BiH je bio ne samo izuzetno krvav i okrutan, nego i u mnogome iracionalan. On jednostavno nije trebao da se dogodi, međutim deseci hiljada je ubijeni. Uvjeren sam, da danas svi u BiH moraju čuvati mir kao najveću dragocjenost i prezati od svega što bi ga moglo ugroziti. 

FAKTOR: Rusija je na Balkanu prisutna kroz naftni sektor, ali i medijski sektor, te kroz jake političke i historijske veze s pojedinim državama na Balkanu, prvenstveno Srbijom. Smatrate li da na Balkanu djeluje ruski lobi koji, između ostalog, podriva interese Ukrajine te mijenja percepciju sukoba u vašoj zemlji kroz medije? Možete li navesti neke primjere koji dokazuju da ruka Kremlja dopire i do Balkana? Vjerovatno vam je poznato i da je zbog pritiska Rusije, BiH obustavila već dogovorenu isporuku municije Ukrajini na početku 2015. godine.

LEVČENKO: Rusija vodi ne samo „vrući“ rat protiv Ukrajine, nego i takozvani „hibridni“ rat protiv zapada koji se suprotstavio imperijalnim ambicijama Kremlja. Njegov cilj je uz pomoć propagande, špijunaže, ekonomskog osvajanja, korupcije, provokacija, terorizma dovesti do slabljenja jedinstva ili čak i raspada EU-a i NATO-a. Sad je situacija već itekako uzdrmana, a ako bi Kremlj odlučio da je došlo vrijeme da Europa eksplodira, onda se zna gdje je njeno bure baruta. Zato je Balkan strateški smjer ruske subverzivne politike. Tim prije što u ovoj regiji ima stare veze i prijateljstva, prije svega u pravoslavnim zemljama. Prijateljstvo to je prekrasno, ali sad se ono beskrupulozno zloupotrebljava od Moskve.

Dokaze da ruka Kremlja dopire do Balkana svakodnevno pruža sam život. Najuvjerljiviji je propali pokušaj puča na dan izbora 16. oktobra u Crnoj Gori, koja se usudila ići u NATO. Scenarij je nama, Ukrajincima, dobro poznat, odmah se vidi ruski rukopis. Nepoznati vojnici u odorama crnogorskih specijalaca zauzimaju zgradu parlamenta – to smo već vidjeli 2014. na Krimu. Netko provokativno puca u prosvjednike – to je nama poznato po Kijevu i Odesi. Obratite pažnju, da su Rusi organizirali operaciju s teritorije prijateljske Srbije, čime su njoj, između ostalog, zadali tešku uvredu. Beograd se odlučno ogradio od zločina i protjerao je nekoliko ruskih obavještajaca, ali ostaje činjenica da su oni pobrkali srpsku teritoriju sa vlastitom. I to je Ukrajincima dobro poznato. Hvala Bogu što je urota bila na vrijeme otkrivena, jer u suprotnom bismo već imali na Jadranu krizno žarište poput Krima ili Donbasa.

U Bosni i Hercegovini ruski utjecaj je, svakako, veoma snažan u Republici Srpskoj. I to se izražava ne sano u sabotiranju isporuka municije Ukrajini, nego i u odobravanju ruske okupacije Krima, što je na općeeuropskom tlu izgledalo sasvim nepoželjno. Neću pogriješiti u primjere ruskog utjecaja ako ubrojim i nedavni referendum.

FAKTOR: Kako ocjenjujete percepciju i podršku naroda Balkana narodu Ukrajine u sukobu na istoku zemlje? Mnogi narodi se identificiraju sa pozicijom Ukrajinaca i podržavaju vašu borbu, dok ima i onih koji tvrde da je Ukrajina "navučena na tanak led" obećanjima EU-a i SAD-a.

LEVČENKO: Svako uopćavanje je uvjetno, ali neke tendencije se ipak jasno vide. Najveća je podrška Putinu postoji tamo gdje se vjekovima njegovao mit „nas i Rusa…“. Mi smo ga isto dugo njegovali pa smo se grdno nasukali. U ostalim zemljama javno mnijenje je izrazito na strani Ukrajine.

Istina je da se mnogi, i to ne samo na Balkanu nego i u Europi, pridržavaju mišljenja kako se radi o sukobu dviju supersila – Amerike i Rusije, a Ukrajina i ostali su samo pijuni u toj igri. To mišljenje je krnje u svojoj osnovi, jer poistovjećuje agresora i onog tko agresiju osuđuje, a osim toga poriče samu mogućnost trećih zemalja odlučivati o svojoj sudbini. Ukrajina jest dobila političku i financijsku pomoć od zapada, ali oružje nismo dobili, a o savezničkim trupama da i ne govorim. Sami smo na bojištu po cijenu deset tisuća života zaustavili ruskog militarnog čudovište. Toliko o tome jesmo li pijun ili nismo.  

 FAKTOR: Da li možete izvući određene lekcije iz Zapadnog Balkana o tome kako krenuti u oporavak zemlje nakon ratnih sukoba?

Odlično pitanje! Upravo time se izuzetno aktivno bavimo. Proučavamo prije svega iskustvo Hrvatske gdje je ratni scenarij iz 90. godina veoma sličan našem sadašnjem. Spomenut ću samo zbrinjavanje izbjeglica, mirnu reintegraciju okupiranih teritorija, organizaciju lokalnih izbora u uvjetima rata, dokumentiranje vojnih zločina, amnestiju kolaborantskih bojovnika, socijalnu adaptaciju veterana, sprječavanje posttraumatskog sindroma, razminiranje i mnogo drugih tema. Ne sumnjam da trebamo posebnu pažnju obratiti i na ratno i poratno iskustvo Bosne i Hercegovine.

 Ambasador Ukrajine u BiH,                                                               Oleksandr Levčenko