Nemojte narodima nametati Rusiju kao majčicu!

Kad sam pročitao naziv članka Damira Pilića „Natrag u krilo majčice Rusije“ (Slobodna Dalmacija“, 16.11.2016.) prvo sam pomislio da je to ironija, tek kad sam pročitao tekst uvidio sam da autor misli ozbiljno. I pogrešno.

Glavna je njegova tema pobjede na izborima u Moldovi i Bugarskoj „proruskih“ kandidata. Nastojeći to objasniti novinar gradi logičku konstrukciju prema kojoj su narodi istočne Europe, a pogotovo bivšeg SSSR-a oduvijek htjeli ostati pod Rusijom i da se Sovjetski Savez nije raspao svojom voljom. S tim ciljem obilato koristi rezultate sovjetskog referenduma 17. ožujka 1991. na kojem je, kako piše, „78% građana glasalo za opstanak SSSR-a“.

Današnja ruska propaganda aktivno koristi taj referendum kako bi obrazložila Putinov san o obnavljanju sovjetskog imperija. Damir Pilić, očigledno, nasjeo na tu propagandu, tim pre što statistika za čovjeka sa strane na prvi pogled doista izgleda uvjerljivo.

Ali stvar je u tome što on vidi samo brojke, a nije sam doživio ta izuzetno složena, ali i opojna vremena „perestrojke“. Ja pak sve to znam, pamtim i osjećam iznutra, jer kao mlad čovjek bio sam aktivni sudionik tih revolucionarnih procesa.

Početkom 1991. godine SSSR je već bio na izdisaju, partija i represivni aparat nisu više bili u stanju kontrolirati situaciju. Istina o zlodjelima komunističkog režima više se nije mogla dozirati i širila se kao lavina, probuđena nacionalna svijest sovjetskih naroda svaki dan je obuhvaćala nove tisuće i tisuće ljudi (tu je analogija s tadašnjom Hrvatskom potpuna). Da bi spasio saveznu državu Gorbačov se odlučio olabaviti vlast Moskve i raspisao referendum o „obnovljenom“  SSSR-u. Ali Kremlj ne bi bio Kremlj da i tu ne bi pribjegnuo svojim trikovima.

Zamislite da administracija neke kaznene ustanove anketira zatvorenike da li su za preuređenje zatvora uz značajno olakšanje režima. Mislim da bi 100% glasalo „za“, ali to nikako ne znači da su doista htjeli do kraja života ostati u omiljenoj ćuzi.  

Takva logična klopka je bila ugrađena i u pitanje Gorbačovljevog referenduma. Molim ga pročitati pažljivije: „Da li Vi smatrate neophodnim očuvanje SSSR-a kao obnovljene federacije ravnopravnih suverenih republika u kojoj će u punoj mjeri biti garantirana prava i slobode čovjeka bilo koje nacionalnosti“. „Da“ ili „Ne“?

Odgovor „Da“ je razumljiv. Ali što konkretno znači „Ne“? Ono može se tumačiti i kao odbijanje očuvanja SSSR-a, ali i kao odbijanje demokratskih promjena, dakle ostajanje na starom modelu. U vrijeme perestrojke odgovor „Ne“ doimao se upravo kao glasanje za očuvanje totalitarističkog sustava. Dakle, narodi Sovjetskog Saveza na tom referendumu bili su lišeni pravog izbora, sve što su mogli to je dati glas za više slobode svojih republika, ali u SSSR-u.

Zato je naivno i neprofesionalno tumačiti statistiku ožujskog referenduma u korist privrženosti sovjetskih kolonija svojoj ruskoj metropoli, barem sto se Ukrajine tiče bili smo tada odani Moskvi ništa više nego Hrvati Beogradu.

To je uvjerljivo pokazao ukrajinski referendum 1. prosinca iste 1991. godine na kojem je pitanje bilo formulirano bez ikakvih dvosmislenosti: „Da li potvrđujete Akt proglašenja neovisnosti Ukrajine?“. U tom plebiscitu sudjelovalo je 84,18% stanovništva od kojih je 90.32% izabrali neovisnost. Zašto o tome ne spominje Damir Pilić?  

U korist svoje teorije „neprirodnog“ urušavanja SSSR-a hrvatski novinar koristi podatak da je partija Komunisti Rusije nedavno zatražila pokretanje kaznenog postupka protiv Gorbačova koji, po njihovom mišljenju, razvalio Sovjetski Savez za volju Zapadu. Taj argument izgleda krajnje sumnjivo i ne ide na čast Damiru Piliću. Kao prvo, on jednostavno brka Komunističku partiju Rusije, koja je velika i utjecajna politička snaga, i otvoreno staljinističku strankicu Komunisti Rusije koja spada u marginalne i opskurantističke sekte.

Kao drugo, upravo je Gorbačov uradio sve da spasi SSSR uz pomoć „ispuštanja pare“, ali bukvalno uoči potpisivanja ugovora o obnovljenom SSSR-u u Moskvi je 19. kolovoza 1991. godine izbio puč komunističkih tvrdolinijaša koji nisu se mogli pomiriti ni s minimalnom demokratizacijom sustava. I onda je kotao eksplodirao! Moskva se digla, jer alternativa je bio povratak staljinizma s njegovim represijama i GULAG-om. Ponosim se što tih dana odmah sam požurio iz Kijeva u Moskvu te osobno sudjelovao u obrani tamošnjeg Bijelog doma, stožera demokratskih snaga. Puč je propao, a zajedno s njime i SSSR. To je prava ironija povijesti što su Sovjetski savez dokrajčili upravo duhovni sinovi druga Staljina, a starija braća današnjeg tvrdokorca Putina. Pitam se, da li i o tome ništa ne zna gospodin Pilić?

Od krivih polaznica on zakonomjerno dolazi do krivih rezultata. Zaključak, radi kojeg, pretpostavljam, i bila izgrađena cijela logička konstrukcija članka, začudo u potpunosti podudara se s jednim od glavnih sadašnjih ciljeva Kremlja – otarasiti se gospodarskih sankcija EU-a. Citiram: „Istočni Europljani se vraćaju moskovskom ishodištu: od bruxelleske maćehe k ruskoj majčici. Stoga bi Europska unija morala redefinirati politiku prema Rusiji“.  

Primoran sam napomenuti da politika EU-a prema Moskvi danas se određuje ne komunističkom nostalgijom dijela postsovjetskog stanovništva, nego puno ozbiljnijim stvarima. Ona se određuje time što je Rusija počinila međunarodni zločin: izvršila oružanu agresiju na suverenu europsku državu Ukrajinu, anektirala Krim i okupirala Donbas. Time je prekršila međunarodno pravo i uništila europski sustav sigurnosti, stvorivši ozbiljnu prijetnju cijelom kontinentu i svijetu. Pitam se, kako je mogao novinar previdjeti toliko debelu okolnost?  

Sve u svemu moram konstatirati da u pitanjima SSSR-a i Rusije gospodin Damir Pilić je potpuno nekompetentan, a zato i jednostran. U svakom slučaju nije na njemu da umjesto drugih naroda odlučuje tko je njima maćeha, a tko majčica.

 Oleksandr Levčenko, Veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj