• A-
    A+
  • Ljudima s oštećenjem vida
  • Hrvatski
  • Українською
  • Stara verzija
Članak Veleposlanika Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandra Levčenka u tjedniku „Globus": "O slabim točkama snažnog zapada"
10 ožujak 2017 09:12

O slabim točkama snažnog zapada.

Navršilo se tri godine otkako je Rusija okupirala Krim. Dakle tri godine otkako svijet živi u novoj, puno opasnijoj realnosti „hibridnog rata“. Taj rat po prirodi je bliži obavještajcima, nego vojnicima, zato KGB-ovska kremaljska vrhuška u njemu očito uživa, dok zapad često kasni i izgleda smeteno. Upravo slabijim mjestima zapada, ponajprije Europe htio bih posvetiti ovaj članak.

U svojoj analizi, naravno, polazim od temeljne činjenice da je zapad naš glavni, ako ne i jedini saveznik u borbi protiv ruske agresije, a da u toj borbi Ukrajina nastupa kao sastavni dio demokratskog svijeta. Ali uvjeren sam da i o slabostima je neophodno govoriti.  

U hibridnom ratovanju najpodmuklije je to što njegova žrtva dugo vrijeme uopće nije svjesna da se njoj već radi o glavi te prebiva u blagodušnom komforu i neznanju.

Kad su Putinovi „zeleni uljudni čovječuljci“ upali u Krim zapad, izgleda, neko vrijeme nije vjerovao svojim očima. „To je sigurno neki nesporazum, naš frend Vladimir je valjda nešto pobrkao! Sad ćemo ga nazvati i sve razjasniti! Samo mir, samo nemojte ga isprovocirati!“ A kad se „frend Vladimir“ nije zadovoljio Krimom već je okupirao dio ukrajinske regije Donbas, a pokušao je osvojiti cijeli istok i svu Crnomorsku obalu Ukrajine – i to je za civilizirani svijet opet postalo potpuno iznenađenje! Jednostavno nitko nije bio spreman prihvatiti činjenicu da na našem toliko komfornom i lijepo uređenom kontinentu netko zameće pravi rat. Zbog te nevjerice, ali i uvjerenosti kako će se, eto, sve brzo riješiti pregovorima zapadne su sankcije za aneksiju Krima bile simboličke, a za Donbas dosta kasnile.

Osim toga zapad dugo je vrijeme smatrao da se radi o još jednom lokalnom konfliktu na ogromnom postsovjetskom teritoriju. Sebe je vidio kao arbitra sa strane koji brani principe međunarodnog prava, ali nije ni slutio da će se Rusija usuditi na hibridni rat i protiv njega samoga. I tek kada „slučajnih“ nedaća i nesreća postalo je previše – masovna propagandistička ofenziva, korupcija i podmićivanje političara, financiranje antieuropskih snaga, kibernetski napadi i miješanje u izbore, učestali teroristički napadi, odlično organizirana milijunska kolona izbjeglica koja je uzdrmala jedinstvo EU i uvelike potaknula „brexit“ – puzzle su se najzad posložile i postalo je jasno da je da Kremlj igra mnogo veću, globalnu igru. To je i logično, jer Putin može ostvariti svoju „idee fixe“ o obnavljanju Ruskog imperija samo ako uruši EU i NATO. Međutim, europski političari i politolozi, ako se ne varam, počeli javno govoriti o ruskom hibridnom ratu protiv cijelog zapada tek u drugoj polovici 2016. Dvije i pol godine prije toga gotovo nitko se nije usuđivao izgovoriti svoje sumnje na glas. Uostalom, mnogi, izgleda, ni sada nisu shvatili što se događa.

Po mom mišljenju, nije dobio adekvatnu javnu ocjenu europskih političara neuspjeli državni udar u Crnoj Gori koji je u listopadu 2016. pokušala izvesti ruska obavještajna služba. Nitko kao da nije ni primijetio da scenarij zbivanja u Crnoj Gori izuzetno liči onom na Krimu i u Donbasu. Prerušeni specijalci zauzimaju državne zgrade, ubijaju premijera, pucaju nasumice u mnoštvo prosvjednika, izazivaju kaos i uzurpiraju vlast. Zamislite, što bi bilo da je plan FSB-a uspio. Već biste imali odmah do Hrvatske ponosnu „Černogorsku narodnu republiku“, kao što mi u Donbasu imamo Donecku i Lugansku, a i rusku morsku bazu na Jadranu kao bonus. Hvala Bogu, urota je propala, ali ostaje činjenica da je Moskva odlučila izvršiti „hibridnu“ invaziju i proliti krv ne samo na postsovjetskom terenu (što neki, ne znam zašto, smatraju više-manje razumljivim) ili u dalekoj azijskoj Siriji, nego i u jugoistočnoj Europi koju, izgleda, isto smatra „prirodnom zonom svojih interesa“. Slučaj je krajnje alarmantan te bi morao izazvati pravu političku buru i odlučnu reakciju zapada, ali nije.

Zabludom mnogih zapadnih političara koji vode pregovore s ruskom stranom je smatrati da nasuprot njima isto sjede političari. Međutim, tamo sjede ljudi čiji se mentalitet formirao u obavještajnim službama te kardinalno razlikuje od diplomatskog. Političar na pregovorima govori s partnerom i putem kompromisa traži rešenje problema. Obavještajac pak na pregovorima provodi specijalnu operaciju, u sugovorniku vidi žrtvu koju mora prevariti. Njenu ljubaznost i susretljivost doživljava kao glupost, a popustljivost kao slabost i signal za dalje nasrtaje. U rezultatu ispada da zapad i Kremlj sjede za istim stolom, ali igraju dvije posve različite igre. Recimo, kad su u veljači 2015. sklopili u Minsku mirne dogovorenosti zapad je vjerovao da je dogovorio konkretne mjere brzog prestanka konflikta u Donbasu. Rusima se pak radilo da dobiju na vremenu, izbjegnu dalje sankcije, a također da isključe iz pregovora anektirani Krim, mada aneksija je puno teži međunarodni zločin nego okupacija. Nije ni čudo da još uvijek nisu ispunili ni jednu točku Minska, već su pretvorili Donbas na trajno tinjajuće žarište. U međuvremenu su zapalili puno veću vatru u Siriji, tako da o Donbasu europska javnost se sjeti tek s vremena na vrijeme, a Krim se gotovo i ne spominje.

Sve što sam rekao nikako ne znači da s Moskvom ne treba voditi pregovore. Dapače! Samo, kako je rekao novoimenovani Ministar obrane SAD James Mattis, pregovarati je potrebno s pozicije moći. Slažem se, jer to je jedini jezik koji obavještajci shvaćaju ozbiljno.

Međutim, u Europi dosta često nailazimo na sasvim obrnuti, izuzetno meki pristup. Ne znam što je razlog – navika uvijek biti „politički korektan“, malograđanska želja zadržati komfor u kojem si živio od rođenja, strah pred Rusijom ili možda pomalo sve skupa. Bilo kako bilo, ali s vremenom postalo je gotovo mauvais ton izravno nazivati stvari svojim imenima. Umjesto toga izrađen je cijeli niz političkih eufemizama koji daju mogućnost sačuvati obraz, a istovremeno i izbjeći suvišne komplikacije. To su, recimo, izjave o neophodnosti pridržavati se normi međunarodnog prava bez spominjanja tko ih krši, o podršci teritorijalne cjelovitosti Ukrajine bez imenovanja agresora, pa čak i priznavanje da je Krim ukrajinski bez zahtjeva da ga Rusija vrati pravoj vlasnici. Sve je to, razumije se, pravilno, sve je dobro i mi smo zahvalni na bilo kojoj podršci, ali ipak bilo bi još bolje da međunarodna zajednica otvoreno kaže lopovu da je lopov.

Inače Rusija se brzo prilagodila opreznim opomenama i veoma se komotno osjeća u visokom međunarodnom društvu. Ruski dužnosnik će vas čak i podržati, uvjerivši da je i Moskva za međunarodno pravo, mir, suradnju, suverenitet i integritet, samo što je Krim gotova stvar koja se ne diskutira. Ali kad je hrvatski Premijer Andrej Plenković krajem prošle godine u Kijevu rekao da su Donbas i Krim okupirani teritoriji koji će se jednom vratiti Ukrajini, to jest nazvao stvari svojim imenima kao i doliči principijelnom političaru, Rusija je priredila pravu histeriju, a ruski veleposlanik Anvar Azimov, poučavajući Hrvatsku pristojnom ponašanju, otvorenim tekstom je izložio što Kremlj očekuje od europskih zemalja: „Ono što je izjavio Plenković stav je EU. Ipak rekao bih da više od pola zemalja EU, bez obzira na to što se službeno pridržavaju stava EU i SAD-a o pitanju Krima i Donbasa, ne govori o okupaciji i aneksiji“.

U sadašnjem političkom diskursu nailazimo i na bisere diplomatske kurtoaznosti koji su van pristojnosti. To su različite izreke koje se svode na tvrdnju da je „Rusija važan partner rješavanja krize u Ukrajini“. Po toj logici Hitler je odigrao značajnu ulogu u pobjedi nad fašizmom, jer da nije izgubio, fašizam ne bi bio ni poražen.  

Ali ni tu nije kraj. Jer, možda, najgore je šutnja, ignoriranje, a to se događa sve češće.  Prije nekoliko mjeseci na sigurnosnoj konferenciji u Zagrebu. Brojni eksperti su žustro raspravljali o migrantskoj krizi, o ISILU i islamskim fundamentalistima, o terorizmu, o izazovima na Balkanu, ali nitko nije se ni sjetio ruske agresije protiv Ukrajine. Morao sam uzeti riječ i napomenuti da upravo to je danas najveći sigurnosni izazov. Jer Ukrajina nije negdje u Okeaniji, a rat koji plamti u zemljopisnom centru našeg kontinenta prijeti stabilnosti cijele Europe. I da se može kolko god želiš zatvarati oči i gurati glavu u pijesak, ali opasnost neće od toga nestati.

Sada bih prešao na negativne pojave koje su u Europi minorne, ali, čini mi se, osjetno jačaju u zadnje vrijeme, svakako ne bez svesrdne pomoći ruske propagande i agenture. Radi se o konformizmu, nacionalnom egoizmu i spremnosti prepustiti Rusiji Ukrajinu i „što ona tamo još traži“ u zamjenu za osobni mir i komfor. Ustvari sve se vrti oko gospodarskih sankcija protiv Rusije. Sve češće se čuju glasovi da su gubici preveliki, sa su sankcije kontraproduktivne i da se trebaju ukinuti. Zagovornici takvih stavova čak su našli za to i pametnu riječ „realpolitik“. Smijem pretpostaviti da je to još jedan eufemizam koji prikriva njihov cinizam, amoralnost, ali i političku uskogrudnost i kratkovidnost. Takav „realan“ političar primjećuje samo neposrednu korist, onu na dohvat ruke, ali ne vidi ogromne gubitke koji ga čekaju korak dalje.

Kao prvo, gospodarske sankcije djeluju, neka polako, ali sigurno. Rusija, unatoč bahatosti i prkošenju, u stvari je siromašna, tehnološki zaostala zemlja i ne može dugo izdržati bez stalnih deviznih priljeva sa zapada. Ranije ili kasnije će se naći pred izborom: ili se povlači s okupiranih teritorija ili slijedi urušavanje cijelog gospodarstva, a s njime i političkog režima. Svakako će režim, s Putinom ili bez, izabrati prvu opciju. Tako da su sankcije jedini mirni način vratiti Rusiju u sferu međunarodnog prava i u krug civiliziranih zemalja.

Upravo zato ukidanje sankcija je danas glavni realni zadatak ruske diplomacije, propagande i agenture. Da ga postignu koriste sljedeći logički trik. Naglašavaju da sankcije donose gubitke objema stranama, da je takvo stanje ne smije trajati dugo nego je puno bolje družiti se i trgovati uz uzajamno zadovoljstvo. Samo što pri tome vješto i vještački odvajaju razlog zbog kojeg su sankcije uvedene (a to je notorno kršenje međunarodnog prava, zametanje rata usred Europe i prva poslije Hitlera aneksija teritorije druge države). S odsječenim razlozima ispada da je zapad sam kriv što je nametnuo sankcije Rusiji, ali ga ona spremna oprostiti ako se popravi i bude dobar dečko.

Ruska propaganda rabi još jednu logičku smicalicu koja je posebno aktualna i za Hrvatsku. Strašno se sekira što Hrvatska snosi gubitke po naređenju Bruxellesa i Washingtona! Ali ni EU, ni SAD, pa čak ni ja nemamo ništa protiv da ruska djeca uživaju u hrvatskim mandarinama, narančama i jabukama. Štos je u tome što izvoz voća nije zabranio zapad, nego sama Rusija! Čemu onda to licemjerno vajkanje!

Moram priznati da u Europi ruski stavovi nailaze na mnoge simpatizere koji se iskreno (ili neiskreno) pitaju zašto se uopće moraju zabrinjavati i trpjeti gubitke zbog neke tamo Ukrajine. Želim poručiti „realpolitičarima“ da su troškovi sankcija zanemarivi u uspoređenju s gubicima koje donosi život u svijetu gdje umjesto zakona vlada razbojništvo i gdje nitko nema povjerenja u susjeda. O troškovima i gubicima u slučaju dalje ekspanzije Rusije na zapad ili provociranja oružanog konflikta na Balkanu da i ne govorim. One koji smatraju da je to čisto teoretiziranje i da bi bilo bolje ne iritirati Rusiju morat ću razočarati: Rusija je već pokrenula hibridni rat protiv Europe i NATO-a i neće se zaustaviti, samo ako ne bude zaustavljena.

Na kraju jedna opaska. Ovo nije neki antieuropski pamflet, nije čak ni kritički članak. Svoja zapažanja o slabim točkama zapada iznio sam s jedinom željom da on bude još snažniji. Znam da samo uz njegovu podršku i kao njegov dio Ukrajina će se oduprijeti ekspanziji Putinovog neostaljinističkog imperija i uvjeren sam da ćemo u tome zajedno i uspjeti.

 

Outdated Browser
Для комфортної роботи в Мережі потрібен сучасний браузер. Тут можна знайти останні версії.
Outdated Browser
Цей сайт призначений для комп'ютерів, але
ви можете вільно користуватися ним.
67.15%
людей використовує
цей браузер
Google Chrome
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
9.6%
людей використовує
цей браузер
Mozilla Firefox
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
4.5%
людей використовує
цей браузер
Microsoft Edge
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
3.15%
людей використовує
цей браузер
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux