„Novi list“ je 25. lipnja objavio veliki intervju ruskog veleposlanika u Republici Hrvatskoj Anvara Azimova pod čudnim naslovom „U Ukrajini nema potrebe za radnim skupinama kakve predlaže Plenković“. Naziv je čudan po tome što veleposlanik Rusije iznenada odlučuje o potrebama Ukrajine, zemlje koja se upravo bori protiv ruske agresije. A dosta je čudno i to što se jedan ambasador usuđuje čitati lekcije premjeru države u kojoj boravi.

Intervju je poseban i po koncentraciji svjesnih i očiglednih neistina koje spadaju u najmonstruoznije bisere ruskog informacijskog rata. Pošto većina tih „bisera“ neposredno se tiču moje zemlje Ukrajine uzet ću si za trud demantirati barem one najnotornije. Ali krenimo redom.

 „Kada je riječ o Krimu, nema nikakve aneksije, nema nikakve okupacije. ... Na Krimu je organiziran legalan referendum i gotovo 96 posto glasača izjasnili su se za ponovno pridruživanje Ruskoj Federaciji“.

Veleposlanik ponavlja zastarjelu rusku propagandističku floskulu iz 2014. godine. Međutim, 2015. na godišnjicu aneksije Krima sam Vladimir Putin u slavljeničkom zanosu priznao je da su „zeleni čovječuljci“  bez oznaka na odorama koji su zauzeli državne zgrade na Krimu bili zapravo vojnicima ruske vojske. Referendum je održan već poslije okupacije pod cijevima ruskih strojnica, dakle je apsolutno ništavan. Da ne govorimo o tome da bi bio ništavan u bilo kojem slučaju, jer ruska nacionalna manjina nema pravo glasati o pripajanju dijela ukrajinskog teritorija Rusiji, kao što, recimo, ni Srbi takozvane RSK nisu imali pravo komadati hrvatsku zemlju. Prema tome ni Rusija, da se pridržavala međunarodnih normi, ni pod kakvim okolnostima nije smjela primati Krim u svoj sastav. Dakle ima i okupacije i aneksije.

„Znate da je Krim stoljećima bio dio Rusije. ... Naš je stav da se Krim vratio svojoj domovini“.

Lažni mit da je Krim „oduvijek bio ruski“, nažalost, se duboko uvriježio u svijest mnogih ljudi u svijetu. U stvarnosti Krim je stoljećima bio država Krimskih Tatara, koji su jedini autohtoni narod poluotoka, koji jedini mogu odlučivati o njegovoj sudbini i koji su definitivno na ukrajinskoj strani. Rusija je vojnom snagom zauzela Krim tek 1783. godine, negdje u to doba ona je prigrabila i dio Poljske, Finsku i baltičke zemlje. Dakle, po ruskoj logici i one bi se jednom mogle „vratiti svojoj domovini“. Pokušaj „povratka“ Ukrajine odigrava se upravo sada pred vašim očima i već je odnio 10 tisuća života Ukrajinaca.

 „Rusija ne okupira ni jedan dio ukrajinskog teritorija u Donbasu, tamo nema ruske vojske“.

Rusija je jedina zemlja u svijetu koja uporno poriče nazočnost svojih trupa u ukrajinskom Donbasu. Takvo oholo i bezočno nepriznavanje očiglednih činjenica je jedan od hibridnih izuma Kremlja. Njega nije briga što svi znaju da je to laž, glavno je ne prihvatiti službeni status agresora i okupatora. Istini za volju, to slabo pomaže i sankcije protiv Rusije su uvedene upravo zato što je međunarodna zajednica potpuno sigurna da u Donbasu glavnu ulogu igra ruska vojska.

Upravo na dan objavljivanja veleposlanikovog intervjua u Donbasu je bila uništena grupa diverzanata. Njen zapovjednik ruski časnik Aleksandr Ščerba je poginuo, a kod jednog zarobljenog vojnika Viktora Agejeva nađena vojnička knjižica gdje jasno piše da je desetar regularne ruske vojske. 

Inače ukrajinskoj strani poznata su sva imena ruskih generala i oficira koji zapovijedaju okupacijskim snagama na terenu, kao i onih koji rukovode iz Moskve, poznate su sve ruske vojne jedinice koje su djelovale i djeluju u Donbasu. Te podatke dijelimo s našim zapadnim partnerima, kao i oni dijele informacije s nama. Sada u Donbasu jedinice regularne vojske broje 2900 vojnika. Osim toga tu su i 37 tisuća najamnika od kojih su 75 posto došljaci iz Rusije, a ostali su lokalni kolaboranti. 

Veleposlanik Azimov u intervjuu ipak se slaže da u Donbasu ratuju ruski dobrovoljci, ali i uspoređuje njih s hrvatskim dragovoljcima koji se bore na ukrajinskoj strani. Međutim, to uspoređenje jako šepa. Jer Hrvata u ukrajinskim trupama nema ni dvadesetak i svaki je od njih došao individualno bez organizacijske pomoći ukrajinske ili hrvatske države. Ruskih „dobrovoljaca“ pak ima gotovo tridesetak tisuća. Veći dio njih su kadrovski vojnici koji su fiktivno ispisani iz regularne vojske. Takvi se „dobrovoljci“ u Rusiji formiraju u trupe, naoružavaju i prebacuju preko granice u Ukrajinu. Dakle to je prava okupacijska vojska samo s nešto hibridne kamuflaže.

„Najvažnije je koncentrirati se na provedbu sporazuma iz Minska. To je prije svega posao vlasti u Kijevu“.

Kijev je željan sprovesti sve dogovorenosti iz Minska jer one upravo i znače mirnu reintegraciju okupiranih teritorija o kojoj govori Predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković. Međutim, Rusija još uvijek nije ispunila dvije temeljne sigurnosne obveze bez kojih se ne može ići dalje – nije povukla kući svoju vojsku i tehniku, a svaki dan i po 50-70 krši prekid vatre. Gotovo i nema dana da ne poginu nekoliko naših vojnika i civila. Dakle Rusija je bojeći se pritiska međunarodne zajednice izabrala taktiku tinjajućeg rata koji neprimjetno odnosi stotine žrtava. U tom kontekstu izjava veleposlanika Azimova da Rusija „cijeni poziciju Hrvatske, koja je ujedno i naša, a koja poštuje teritorijalni integritet Ukrajine i u tome imamo zajednički pristup“  doista je nenadmašiva po cinizmu i licemjerju.

„Druga strana (s kojom bi Kijev trebao pregovarati o realizaciji dogovorenosti iz Minska) su vlasti u Donbasu, oni su branitelji“. 

Takozvane „vlasti“ sklepanih od Rusije „Donjecke i Luganske republika“ nisu nikakva strana nego su marionete Moskve bez prava i mogućnosti bilo o čemu odlučivati. Moskva drži sve konce i donosi sva rješenja, postavlja i skida „vođe“, šalje vojnike, vojnu tehniku i naoružanje, u potpunosti financira svoje pseudodržavice, a ruski generali i časnici zauzimaju sve zapovjedničke funkcije u vojsci. Dakle prava strana konflikta je upravo Rusija, ona je agresor i okupant, naime ona mora odgovarati za sve svoje zločine. A lokalni kadar ne zaslužuje čak ni da se zove pobunjenicima i separatistima, oni su obični kolaboranti. Šokantno je da upravo te izdajnike Anvar Azimov usuđuje se nazivati svetim za Hrvate imenom branitelji. Mislim da je to za branitelje ozbiljna uvreda.

Uostalom i cijeli intervju gospodina veleposlanika u kojem bez ikakvih skrupula iznosi bezbroj otvorenih i očiglednih nebuloza predstavlja uvredu i nepoštovanje prema hrvatskoj javnosti.

 Otpravnik poslova                                                                    Jurij Lisenko.