«Nezavisne Novine» od 11. ožujka 2014. godine.

"Nezavisne novine" od 8. marta 2014. godine su objavile stavove ruskog ambasadora u Srbiji Aleksandra Čepurina povodom dramatičnih zbivanja u Ukrajini.

Pošto mnogi čitatelji "Nezavisnih" nisu u dostatnoj mjeri upućeni u ukrajinske okolnosti, smatram svojom dužnošću da njima pomognem izbjeći informacijske zamke kojih ima dosta u tom kratkom tekstu.

Kao prvo, za nas Ukrajince je naprosto uvredljivo kad ruska strana u bilo kakvom obliku koristi slučaj Kosova za opravdanje svoje intervencije na Krimu. Naime, ukrajinska država i cijeli ukrajinski narod uvijek su bili solidarni sa Srbijom i nikad nismo dali povoda posumnjati da bismo mogli priznati nezavisnost Kosova. Kosovo je Srbija - to je naš principijelni stav.

A sada krenimo korak po korak.

"Bilo kakva ruska vojna intervencija nije razmatrana, niti se razmatra".

Ruska vojna intervencija je već svršeni čin. Rusija je zrakoplovima i trajektima preko mora prebacila na Krim hiljade naoružanih specijalaca koji su blokirali sve jedinice naše vojske, granične postaje, zauzeli su aerodrome i sve ukrajinske i regionalne državne institucije, uključujući parlament i Vladu autonomije.

Umjesto legitimne vlasti za predsjednika Vlade Autonomne Republike Krim postavljena je moskovska marioneta, čija je stranka na zadnjim izborima dobila samo četiri odsto glasova stanovnika poluotoka. Krimski parlament ga je izabrao bez prisustva javnosti i novinara, ali pod cijevima automata ruskih vojnika. Pod istim je uslovima parlament 6. marta raspisao za 16. mart "referendum" o otcjepljenju Krima od Ukrajine i njegovom pripajanju Rusiji.

Odmah da stavim točku na "i": Ukrajina je unitarna, a ne federativna država i njene administrativne jedinice nemaju pravo samostalno odlučivati o vlastitom statusu, a kamoli o otcjepljenju. Zato raspisani referendum ne može biti legitiman, a njegovi rezultati će biti ništavni. Pa o kakvom "referendumu" se uopšte može govoriti u uslovima okupacije?!

"Ruski Savjet Federacije samo je dao pravo na upotrebu oružanih snaga (na teritoriji Ukrajine) u slučaju stvarne prijetnje po život miliona Rusa koji žive u Ukrajini".

Nije istina da je ruski parlament "dao pravo" tek onako, za svaki slučaj. Kad je donosio tu odluku ruske trupe su već bile na Krimu. Ne drži vodu i teza o prijetnjama po život miliona ukrajinskih Rusa. Nije zabilježen nijedan slučaj agresivnog ponašanja Ukrajinaca prema Rusima i mit o takvim "prijetnjama" je samo proizvod kremaljske propagande. Rusi prema statistici čine 8,3 miliona osoba ili 17,3% stanovništva Ukrajine. Ali potrebno je imati u vidu da ne žive kao posebna etnička grupa, već su potpuno integrisani u ukrajinsko društvo. U stvari, u običnom životu nikad ne obraćamo pažnju ko je Ukrajinac, a ko Rus. Ta podjela je više-manje uslovna jer imamo milijune mješovitih brakova. Recimo, u našoj ambasadi (dozvolio sam sebi da se raspitam specijalno za ovaj članak) svi diplomati osim dvojice imaju u žilama ruske krvi, a onoj dvojici (ja sam jedan od njih) supruge su Ruskinje. Bez obzira na krvna zrnca, svi smo patrioti Ukrajine i ne trebamo da nas brani neka druga država.

"U Ukrajini se dešava bezakonje, iživljavanje, ukidanje ruskog jezika, stavlja se na glasanje i ukidanje ćirilice"

Nikakvog ukidanja ruskog jezika nema i ne može biti barem zato što ne samo stanovnici velikih gradova na istoku i jugu zemlje, nego i većina Kijevljana koristi ruski. Navest ću brojke koje govore same za sebe: etnički Rusi na Krimu čine 58% stanovništva, a imaju 90% škola na ruskom jeziku. Na ruskom se predaje i na svim fakultetima, ruski apsolutno dominira i u krimskim medijima.

Što se tiče ukidanja ćirilice - to je apsurd, spekulacija na temi koja je "vruća" ovdje, na Balkanu, ali ne i u Ukrajini. Za Ukrajince kao za pravoslavce je ćirilica jedino prirodno pismo koje smatramo autohtonim i koristimo ga više od hiljadu godina. Prelazak na latinicu je isto toliko moguć kao i prelazak na kineske hijeroglife.

"U Kijevu se dogodio državni udar i nasilno osvajanje vlasti".

U Kijevu se dogodila revolucija, a ne državni udar. Milijuni ljudi tokom tri mjeseca su na mirnim protestima zahtijevali da predsjednik Janukovič i njegova vlada dadnu ostavku. Ali nasilnog osvajanja vlasti nije bilo uopšte. Smjena vlasti se dogodila u legitimno izabranom parlamentu još 2012. godine.  Osamnaestog i dvadeset prvog februara snajperisti snaga bezbjednosti su okrutno ubili oko stotinu učesnika demonstracija, što je bio duboki šok za svu naciju. Izaslanici parlamenta od Janukovičeve Partije regiona nisu htjeli da krv nevinih žrtava padne i na njih i ujedinili su se s opozicijom kako bi izvukli zemlju iz krize i okončali dalje krvoproliće. Odlukom parlamenta policijske snage su istog dana povučene s ulica Kijeva. Predsjednik Janukovič očigledno se uplašio da je ostao bez zaštite i pobjegao, ostavivši zemlju bez vrhovne vlasti. U takvoj je akutnoj situaciji parlament Ukrajine preuzeo odgovornost na sebe i hitno imenovao novu vladu umjesto one koja je dala ostavku još prije mjesec dana. Vršitelj dužnosti predsjednika strogo prema Ustavu postao je predsjednik parlamenta Oleksandr Turčinov. "Za guvernere se imenuju tajkuni koji su sve pare Ukrajinaca iznijeli iz zemlje, a pojavile su se i ideje o uspostavljanju baza NATO-a u Ukrajini".

Za guvernere dviju velikih privrednih oblasti na istoku zemlje zaista su postavljeni tajkuni, ali ne oni koji su "iznijeli sve pare", nego baš oni koji igraju vodeću ulogu u razvoju ukrajinske velike industrije. U ovom teškom periodu upravo oni mogu obezbijediti standard stanovništva.

O bazama NATO-a ne može biti ni govora jer je to zabranjeno zakonima Ukrajine, koja je  vanblokovska država.

"Tokom dvije sedmice 143.000 ljudi iz Ukrajine zatražilo je azil u Rusiji".

Podaci Granične službe Ukrajine svjedoče da količina ljudi koji prelaze granicu ne nadmašuje običnu i nema nikakvog razloga ubrajati ih u izbjeglice. Zato i prihvatilišta koja je pripremila ruska strana stoje prazna. 

Na kraju ću komentirati riječi ambasadora Aleksandra Čepurina koje su nesporne za mene, kao i za milijune građana Ukrajine i Rusije: naše dvije zemlje, naša dva naroda su zaista najbliži rođaci i prijatelji. Samo što ne valja koristiti uvjerenja o prijateljstvu za opravdanje agresije. Opravdanja za agresiju protiv Ukrajine nema i ne može biti. Napad jedne slavenske pravoslavne zemlje na drugu, isto tako slavensku i pravoslavnu zemlju, to je prava tragedija za sve kojima je stalo do našeg jedinstva i zajedničkih vrijednosti.

"Potrebno je učiniti sve da se ljudi u Ukrajini i na zapadu i na istoku ne bi osjećali pobijeđenim", piše moj poštovani ruski kolega. Ali zato je prije svega neophodno da Kremlj povuče svoje okupacijske trupe sa teritorije suverene Ukrajine.

Oleksandr Levčenko, Ambasador Ukrajine u Bosni i Hercegovini