• A-
    A+
  • Ljudima s oštećenjem vida
  • Hrvatski
  • Українською
  • Stara verzija
Članak Veleposlanika Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandra Levčenka „Tko će zaustaviti agresivni neoimperijalizam?“
08 ožujak 2014 14:22

«Večernji list» od 8. ožujka 2014. godine.

U vojničkom vokabularu postoji izraz „dimna zavjesa“, dakle prikrivanje uz pomoć gustog dima akcija vlastitih trupa. Međutim, još je učinkovitija i opasnija za vrijeme konflikata informacijska „dimna zavjesa“ koja ima za cilj zavarati međunarodnu javnost i opravdati ono što nema opravdanja – agresiju na drugu zemlju.

Upravo to u najboljim goebelsovskim tradicijama sada čini ruska propaganda da bi opravdala svoju vojnu invaziju na teritorij suverene Ukrajinske države na Krimu. Vrhuncem te propagandističke kampanje postala je pres-konferencija predsjednika Rusije Vladimira Putina od 4 ožujka, ali ni drugi ruski politički i medijski čimbenici ne spavaju i ispravno puštaju crni dim.

Ipak ni najvještije organizirana zavjesa dezinformacije nije u stanju obmanuti svijet i sakriti od njega glavno – Moskva jest izvršila vojnu agresiju protiv Ukrajine čime je prekršila sve moguće norme međunarodnog prava, uključujući Povelju UN, Budimpeštanski memorandum sukladno s kojim upravo Rusija zajedno s ostalim nuklearnim državama je garantom sigurnosti i teritorijalnog integriteta Ukrajine, a i Veliki sporazum o prijateljstvu između Ukrajine i Ruske Federacije u kojem su priznate sadašnje državne granice.

Činjenice su nesporne: Rusija je zrakoplovima i trajektima preko mora prebacila na Krim najmanje 6 tisuća naoružanih specijalaca koji su blokirali sve jedinice naše vojske, granične postaje, zauzeli su zračne luke i sve ukrajinske i regionalne državne institucije, uključujući parlament i Vladu autonomije. Umjesto legitimne vlasti postavljen je svoj, „pitomi“ predsjednik vlade Krima, a raspisan je i „referendum“ o statusu poluotoka. Zamislite, sve je to krimski parlament izglasao bez kvoruma, bez nazočnosti javnosti i novinara, ali pod cijevima strojnica ruskih vojnika koji su neposredno osiguravali „demokratičnost“ glasanja.

U takvim okolnostima tvrdnje kako se ruska vojska ne miješa u unutarnje stvari Ukrajine, a još bolje – da ruskih specijalaca na Krimu uopće nema izgledaju kao otvoreno izrugivanje međunarodnoj zajednici i cijelom svijetu.

Posebno cinično zvuče i uvjerenja ruske strane o miroljubivosti i prijateljskom stavu prema Ukrajini te uvažavanju njenog teritorijalnog suvereniteta. Floskule o tome da dozvola parlamenta Ruske Federacije na uporabu Oružanih snaga Rusije na području Ukrajine „ne znači da će se takvo pravo odmah realizirati“ je posve apsurdna kad su ruske trupe već tu.

Umirujuće izjave da se ne radi o odcjepljenju Krima od Ukrajine također izazivaju jake sumnje. Naime, u ruskom parlamentu je pripremljen  nacrt zakona prema kojem bilo koji dio teritorija druge države može biti primljen u sastav RF prema rezultatima referenduma stanovnika tog teritorija ili, još jednostavnije, „na zahtjev tijela državne vlade određenog djela strane države“. Da bi sve postalo jasno i najnajivnijima u „Obrazloženju nacrta zakona“ izravno se priznaje da se radi upravo o Ukrajini i Krimu.

Tu se barata i međunarodno priznatim pravom naroda na samoopredjeljenje. Međutim, to je samo manipulacija s pojmovima. Stanovništvo Krima nije posebna nacija koja živi na svom povijesnom tlu, nego doista samo stanovništvo – izuzetno multietnično, multikulturno i multijezično po svom sastavu. Dakle, pravo naroda na samoopredjeljenje ruska propaganda neprimjetno zamjenjuje pravom teritorija. A to je jedan apsolutni novitet u svjetskoj politici koji, ako bi se primijenio, u stvari bi značio i kraj iste. Između ostalog, jedini autohtoni narod Krima su krimski tatari, a oni masovno podržavaju jedinstvo s ostalom Ukrajinom.

Ne drže vodu i razlozi koje ruska strana navodi za svoju „oružanu zabrinutost“ situacijom na Krimu – dakle pravo da brani „ruskojezično stanovništvo“ kojem navodno nova „nacionalistička“ vlada u Kijivu zabranila govoriti ruski. Kao prvo, takve zabrane nema i ne može biti, bar zato što i većina kijevljana koristi ruski. A kao drugo navest ću brojke koje govore same za sebe: etnički Rusi na Krimu čine 58 posto stanovništva, a imaju 90 posto škola na ruskom jeziku. Na ruskom se predaje i na svim fakultetima, ruski apsolutno dominira i u krimskim medijima. Dakle, na Krimu može se govoriti o zapostavljenosti ukrajinskog, a ne ruskog jezika. Licemjernost brige Kremlja o pravima manjina postaje još očiglednijom ako se sjetimo da 2 miliona etničkih Ukrajinaca u Rusiji uopće nemaju ni jedne državne ukrajinske škole.

Osim toga, potrebno je imati u vidu da su u Ukrajini Rusi i ruskojezično stanovništvo ni izdaleka nisu jedno te isto. Tijekom 340 godina rusifikacije milioni etničkih Ukrajinaca i pripadnika drugih naroda prešli su na ruski jezik, pogotovo u velikim industrijskim centrovima istočne i južne Ukrajine. Smijem li pitati: ako ja govorim hrvatski znači li to da Hrvatska vojska sada treba braniti moje interese u Kijivu?

Jedna od lažnih teza koju aktivno primjenjuje propaganda agresora je predstavljanje sadašnje vlasti u Kijivu, kao i svih sudionika prosvjeda na Majdanu, kao „nacionalista“, „fašista“, „ekstremista“ pa još i „antisemita“. U sovjetsko vrijeme ijedna riječ o mogućoj neovisnosti Ukrajine, najmanje nezadovoljstvo uništavanjem materinjeg jezika i kulture smatralo se okorjelim nacionalizmom i ekstremizmom te se kažnjavalo logorima. Izgleda da moskovski ideolozi sve do danas smatraju sve ukrajinske patriote fašistima. Međutim, na kijivskom Majdanu stajali su obični građani, ne samo etnički Ukrajinci, nego i ukrajinski Rusi te pripadnici drugih nacionalnosti, polovica od njih bili su upravo oni „ruskojezični“ koje sada želi „braniti“ Kremlj.

Što se antisemitizma tiče spomenut ću samo jednu činjenicu: nova ukrajinska vlast imenovala je za župana Dnjipropetrovske županije Igora Kolomojskog, a koji je u isto vrijeme i predsjednik Europskog židovskog savjeta. Baš je tipično za jednu antisemitsku vladu!

Još jedan ruski „argument“ u opravdanje intervencije je tvrdnja da je sadašnja ukrajinska vlast izabrana unatoč Sporazumu o rješavanju političke krize od 21. veljače koji su potpisali Viktor Janukovič i oporba, a zato nije legitimna i ne može učinkovito garantirati sigurnost stanovništva. Opet trikovi s logikom i činjenicama. Prema sporazumu tadašnji predsjednik se obvezao tijekom 48 sati potpisati zakon o povratku na Ustav 2004. što bi otvorilo put za izlazak iz krize. Međutim to nije učinio, nego je pobjegao iz Kijiva. U takvoj je akutnoj situaciji parlament Ukrajine preuzeo odgovornost na sebe i hitno imenovao novu vladu umjesto one koja je dala ostavku još prije mjesec dana. Vršitelj dužnosti strogo prema Ustavu postao je predsjednik parlamenta Oleksandr Turčinov. Već poslije toga Viktor Janukovič je osvanuo u istoj Rusiji i izjavio da je još uvijek predsjednik naše zemlje. Nije ni čudo da njegovu legitimnost priznaje samo Moskva.

Nadam se da mi je uspjelo razmagliti dimnu zavjesu iza koje na vidjelo izlazi gola istina: Putinov je režim krenuo u suludi pohod obnavljanja Ruskog imperija. Gdje li će se zaustaviti? Gdje li će ga zaustaviti?

Na kraju ću navesti mišljenje jednog svjetskog političara, Baraka Obame: „Predsjednik Putin, izgleda, imat će drugu ekipu pravnika, možda, drugi set tumačenja, ali neće nikoga prevariti“.

Potpuno se slažem.

Živjela Ukrajina! 

,

Outdated Browser
Для комфортної роботи в Мережі потрібен сучасний браузер. Тут можна знайти останні версії.
Outdated Browser
Цей сайт призначений для комп'ютерів, але
ви можете вільно користуватися ним.
67.15%
людей використовує
цей браузер
Google Chrome
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
9.6%
людей використовує
цей браузер
Mozilla Firefox
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux
4.5%
людей використовує
цей браузер
Microsoft Edge
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
3.15%
людей використовує
цей браузер
Доступно для
  • Windows
  • Mac OS
  • Linux