«Oslobođenje» od 13. ožujka 2014. godine.

 

„Referendum“ na Krimu kao cinična politička farsa

 

Agresija Rusije na ukrajinskom Krimu je danas najvrućija tema svjetske politike, svi mediji su prepuni vijesti i analiza. Međutim, pošto se intervencija prati i beskrupuloznim informacijskim ratom čitatelj uz sve obilje ocjena i izjava često bude zbunjen i ne zna odvojiti istinu od laži. 

Ovih dana koplja se najviše lome oko tako zvanog „referenduma“ o odcjepljenju Krima od Ukrajine i njegovom pripajanju Rusiji koji je parlament Autonomne Republike Krim pod cijevima ruskih vojnika raspisao za 16. ožujka 2014. godine. Za većinu zemalja Europe i svijeta dvojbe nema: referendum je protuzakonit, a njegovi će rezultati biti ništavni. Međutim, ima i pojedinih političara koji su se u svojim ocjenama svrstali na stranu Moskve.

 Zato bih po tom pitanju htio iznijeti za javnost Bosne i Hercegovine stavove Ukrajine čiji suverenitet i teritorijalni integritet taj „referendum“ neposredno ugrožava.

Kao prvo, nikoga ne smije zavaravati to što Krim u sastavu Ukrajine ima status Autonomne Republike, makar za vrijeme SSSR-a bio je samo oblast. Autonomija daje mu šira prava, nego drugim regijama države, ali ne i pravo na odvajanje.

Prema Ustavu Ukrajina je unitarna, a ne federativna država i njene administrativne jedinice nemaju prava samostalno odlučivati o vlastitom statusu, a kamo li o odcjepljenju. Punomoćje raspisivati referendum po pitanjima teritorijalnih izmjena ima isključivo parlament Ukrajine, a sama ta pitanja rješavaju se samo na općenacionalnom referendumu. Dakle, predati Krim drugoj državi mogao bi samo cijeli ukrajinski narod, a ne stanovništvo tog poluotoka.

Proruska propaganda u nastojanju legitimizirati „referendum“ apelira na pravo naroda na samoopredjeljenje koje  priznaju UN i međunarodna zajednica. Međutim, to je samo manipulacija s pojmovima. Stanovništvo Krima nije posebna nacija koja živi na svom povijesnom tlu, nego zaista samo stanovništvo koje se sastoji od Rusa, Ukrajinaca i predstavnika mnogih drugih etnosa. Jedini autohtoni narod Krima su krimski Tatari, a upravo oni masovno podržavaju jedinstvo s ostalom Ukrajinom.

Dakle, kad se radi o samoopredjeljenju Moskva neprimjetno zamjenjuje pravo naroda na pravo teritorija, što je potpuni apsurd koji ugrožava teritorijalni suverenitet svake bez iznimka zemlje i urušava cjelokupni sistem međunarodnog prava.

Da je taj trik izrežiran upravo u Kremlju svjedoči i to što u ruskom parlamentu je pripremljen nacrt zakona prema kojem bilo koji dio teritorije druge države može biti primljen u sastav Ruske Federacije prema rezultatima referenduma stanovnika tog teritorija ili, još jednostavnije, „na zahtjev tijela državne vlade određenog djela strane države“. Baš taj scenarij upravo se realizira na Krimu.

Više od toga, 11. marta parlament Krima koji je u uslovima okupacije postao samo rukavica na ruci Kremlja donio je apsolutno nepravomoćnu Deklaraciju o nezavisnosti Krima u kojoj stoji da će se odmah poslije referenduma „nezavisni Krim“ pripojiti Rusiji. I ko bi sumnjao: istog je dana Ministarstvo inostranih poslova Rusije izjavilo da ta Deklaracija „ne krši međunarodno pravo i norme UN-a“.  

Ne drže vodu i „historijska obrazloženja“, naime tvrdnje kako je Krim „historijski pripadao Rusiji“. Ustvari Krim je bio državom krimskih tatara i kao vazal pripadao Turskoj.  I samo 1791. godine Krim je osvojio Ruski imperij poslije čega tamo su počeli dolaziti prvi ruski, a i ukrajinski doseljenici. Međutim, najveća promjena u etničkom sastavu poluotoka, a ujedno i najveća tragedija u njegovoj historiji, dogodila se 1944. godine kada je Staljin deportirao sve krimske Tatare, a umjesto njih je doveo novo, pretežno rusko življe iz različitih regija SSSR-a. Tatari su dobili dozvolu na povratak u svoju otadžbinu tek za vrijeme Gorbačovljeve perestrojke, a repatrijaciju većine povratnika već je omogućila upravo nezavisna Ukrajina.

  Ovdje valja komentirati i raširenu, ali krivu tvrdnju kako je Krim, koji je poslije Oktobarske revolucije Sovjetska Rusija preuzela sebi, „glupavi Hruščov“ 1954. samovoljno poklonio Ukrajini. Hruščov je dobro znao šta radi. Jednog pogleda na kartu je dosta da se vidi da je Krimski poluotok prirodni produžetak ukrajinskog kopna i nema nikakve geografske veze s Rusijom.  Zato je administrativno podređivanje Krima Ukrajini bio povratak prirodnom stanju stvari što je omogućilo normalno snabdijevanje poluotoka svim neophodnim resursima od strane Ukrajinske Republike. 

I na kraju još jedan, po mom mišljenju, neosporiv dokaz da „referendum“ koji priprema Moskva je samo cinična politička farsa, namijenjena jednom jedinom cilju – stvoriti prividni legitimitet ruskoj vojnoj aneksiji ukrajinskog poluotoka. Smijem li pitati: o kakvoj legitimnosti bilo kakvog referenduma može se uopšte govoriti ako se on provodi u uslovima okupacije i pod kontrolom stranih vojnika?

 

Oleksandr Levčenko, Ambasador Ukrajine u Bosni i Hercegovini

 

 

 

,