Ukrajina ratuje u ime cijele Europe

Stanje na ukrajinskom bojištu drastično se zaoštrilo. Oružani konflikt naglo se eskalirao jer je Putin, već po koji put, učinio ono u što zapadni političari nisu vjerovali - bacio na Ukrajinu regularne jedinice ruskih oružanih snaga. Time se konflikt popeo na kvalitetno novu razinu – pravog rata, i to rata u samom centru Europe.

Na taj bezočni korak Putina su natjerali uspjesi ukrajinske vojske u borbi s bojovnicima, koji su doduše ionako bili većinom ruski specijalci i plaćeni dragovoljci, ali ne i regularni bataljuni. U zadnjih dva mjeseca ukrajinske snage triput su skratile teritorij pod kontrolom terorista i trebali su ubrzo osloboditi njihova glavna uporišta gradove Doneck i Lugansk. A to bi bio ujedno i krah cijelog Putinovog projekta obnavljanja Ruskog imperija. Zato je morao požuriti i učiniti sljedeći korak svog plana u prilično nezgodno vrijeme – upravo uoči samita Europske unije i NATO-a, čime je pružio svjetskim i europskim čelnicima priliku odmah usuglasiti svoje reagiranje. Međutim, to ga nije zaustavilo i ta okolnost, po mom mišljenju, trebala bi potaknuti Europu i SAD da preispitaju cjelokupnu situaciju i svoju taktiku gašenja konflikta.

 Moramo priznati da je Putin opet uspio zaprepastiti međunarodnu političku elitu, već po koji put prešavši među koju nijedan priseban političar nikad ne bi prekršio. To znači da nije priseban i da je velika greška predviđati sljedeće poteze kremaljskog vođe polazeći od modela ponašanja normalnog političara. Nisam to ja prvi rekao, ali u ovoj situaciji puno je prikladniji model Hitlera, i nažalost to već nije metafora. Ista opsjednutost „velikom imperijalnom idejom“, isti prezir prema ljudskim životima, moralu i međunarodnom pravu, ista spremnost varati, kršiti vlastitu riječ, isto podrugljivo izigravanje sugovornika. Da podsjetim samo da se invazija ruskih postrojbi u Ukrajinu dogodila upravo tada kad se Putin smiješio i šalio na pregovorima u Minsku.

Političar opsjednut Hitlerovim ludilom vidi pregovore ne kao diskusiju ravnih partnera i traženje rješenja, nego kao priliku zavarati naivnu žrtvu pred sljedećim neočekivanim udarcem, svaku spremnost za kompromis on doživljava kao oznaku njene slabosti i neodlučnosti, svaku ustupku kao poticaj za dalje širenje agresije. 

Zato sporedno blage sankcije zamišljene kao upozorenje Rusiji da se vrati u okvire civiliziranog ponašanja nisu postigli željeni cilj. Putin se nije zaustavio, i veliko je pitanje gdje li namjerava stati. Iznenadio je one koji su mislili da je njemu potreban samo Krim. Varaju se i oni koji smatraju da će se zadovoljiti Luganskom i Doneckim oblastima. Već je počeo govoriti o nekoj „Novorusiji“, izmišljenoj „državi“ na istoku i jugu Ukrajine. Radi se ustvari o okupaciji svih južnih županija Ukrajine što bi odsjeklo našu zemlju od Crnog mora, a Rusiji osiguralo kopneni izlazak prema anektiranom Krimu i samoproglašenom Pridnjestrovlju koje je već više od 20 godina pod ruskom kontrolom.

Još nedavno nagađanja može li Moskva prijetiti suverenitetu i drugih zemalja osim Ukrajine činile se čisto teoretskim. Danas zvuče sasvim ozbiljno. NATO i Europa su faktički postali neprijatelji Moskve i ona će učiniti sve da ih destabilizira. „Događanja naroda“ po krajinskoj, krimskoj i doneckoj shemi lako je organizirati u baltičkim zemljama gdje je postotak ruskog stanovništva veoma visok. Prijetnje iz Moskve zvuče i na adresu Poljske. Destabilizacija je moguća i na Zapadnom Balkanu gdje uz vještu manipulaciju može se otvoriti rane nedavnog rata. Osim toga, ugrožene su sve bivše republike SSSR-a u Aziji, čak i saveznik Rusije po Carinskoj uniji Kazahstan. Zaključak je jedini: Putin neće se sam zaustaviti, stat će tamo gdje će ga zaustaviti.

Dobro je da europski lideri najzad počeli kardinalno mijenjati shvaćanje cijelog problema koji su dosad smatrali ponajprije bilateralnim konfliktom u kojem je Rusija agresor, a Ukrajina žrtva koju treba podupirati. Pravu suštinu onoga što se događa izuzetno jasno i točno je odredila na posljednjem Samitu EU-a litavska predsjednica Dalia Grybauskite: "Činjenica je da je Rusija u državnom ratu protiv Ukrajine. To znači da je u ratu protiv zemlje koja bi htjela biti integrirana u EU. Praktički Rusija je u državnom ratu protiv Europe.“ I posebno bih htio apostrofirati glavni zaključak gospođe Grybauskite: „Danas Ukrajina ratuje u ime cijele Europe“.

Dakle Ukrajina nije neka „siromašna rođakinja“ čiji problemi s bivšim gospodarom truju komforan život cijele Evrope. Ne! Ukrajinci su jedini koji danas umiru za Europu i za temeljne europske vrijednosti – slobodu, demokraciju, nezavisnost i ljudska prava. Ako Ukrajina, ne daj Bože, izgubi Europa i cijeli demokratski svijet će se sutradan probuditi u sasvim drugoj realnosti, tmurnoj, opasnoj, opterećenoj nuklearnim ratom, realnosti gdje više nema pravila i zakona osim pravila podmuklosti i grube sile.

A to znači da Ukrajina ne smije izgubiti. Zato je njoj potrebna učinkovita i stalna politička, financijska, logistička pomoć međunarodne zajednice. EU priprema nove ekonomske sankcije, nadam se da ovog puta one neće biti samo upozoravajuće, već će realno podrivati borbenu moć i duh agresora.

Ne smije se više zanemarivati ni vojna komponenta jer rat je već tu. Ukrajinci ne očekuju da će vojnici drugih zemalja doći da ginu umjesto njih. Ali mi s pravom očekujemo da Zapad nama da suvremeno naoružanje koje bi odgovaralo onom naoružanju kojim raspolažu naši protivnici. Zasad imamo problema čak i da dobijemo kacige i pancirke za naše vojnike. Međutim Rusija već odavno ne krijući se šalje svojima u Ukrajinu ne samo strojnice i mitraljeze, nego i tenkove, artiljeriju i reaktivne raketne sustave. Možda Zapad se boji naljutiti Putina? Što onda Putin ne boji se naljutiti Zapad?

Ne sumnjam da okončanje konflikta je moguće samo putem pregovora i diplomacije. Ali iskustvo zadnjih mjeseci je pokazalo da diplomacija ne postiže ništa ili veoma malo dok Kremlj osjeća svoju nadmoć i nekažnjivost.