Ukrajina slavi 24. obljetnicu Neovisnosti 

Ukrajina slavi Dan Neovisnosti. Ove godine već po 24. put i drugu godinu zaredom u stanju rata, rata za istu Neovisnost.

Rat je postavio pred Ukrajincima mnogo pitanja, natjerao nas da stalno preispitujemo svoju nedavnu prošlost, da tražimo jesmo li ga mogli spriječiti. Pa da, mogli bismo. Da smo ušli u EU i NATO, kao recimo Poljska, ne bi nas Rusija smjela napasti. Ali kao diplomirani povjesničar dobro znam da nije moguće tek tako preskočiti desetljeća društvene evolucije. Zato smatram da  nakon 74 godina komunističkih deformacija društva i svijesti možda i nismo mogli očekivati većih rezultata i da smo puno toga ipak i postigli.

Dakle 24. kolovoza 1991. godine parlament tada još Sovjetske Ukrajine usvojio je Akt o proglašenju neovisnosti. Tako je za nas kulminirala perestrojka koju je Gorbačov pokrenuo 6 godina ranije. Ustvari pokrenuo lavinu koju više nije mogao kontrolirati. To je bilo izuzetno svijetlo, euforično vrijeme. Vrijeme elana, beskonačnih masovnih mitinga, opijenosti slobodom. Ustvari to je bila mirna, ali prava revolucija.

Kao što se zna, revolucije ruše staro. A sljedeći korak je izgradnja novog. I tu nastaju razumljivi problemi – kako to „novo“ graditi ako su svi bez izuzetka u životu poznavali samo „staro“? Moglo bi se reći da od stjecanja neovisnosti sva dalja povijest Ukrajine bila je borba između novog i starog. I vodila se ona ne samo između „dobrih“ i „loših“ momaka, nego i unutar svake glave.

Pobjede novog su ogromne i krucijalne. Državna nezavisnost, višestranačka demokracija, sloboda riječi i vjeroispovijesti, tržišno gospodarstvo - sve su to temeljne ljudske vrijednosti kojih smo bili lišeni i koje smo si izborili 1991.

Ali ni staro nije moglo nestati odmah. Državni aparat u potpunosti je preostao od sovjetskih vremena, politička elita velikom mjerom isto tako sastojala se od bivše sovjetsko-partijske nomenklature koja je, iskreno ili ne, promijenila ideologiju da bi ostala na vlasti.

Da bi ostala na vlasti ona je također morala provoditi demokratske i tržišne reforme, poštovati (ili barem podnositi) građanske slobode, a na svakim izborima staviti svoju dalju političku sudbinu na kocku. Ovo zadnje, izgleda, padalo je njoj najteže. U nekim postsovjetskim zemljama stare nomenklature brzo su se prilagodile novim demokratskim formama te su razradile tehnologije da bez posebnog rizika prebrode bilo koje izbore.

Ukrajinski predsjednik Leonid Kučma odradivši dva mandata  isto je 2004. pokušao uz neslužbenu potporu službene Moskve primijeniti takve prljave tehnologije i prenijeti vlast svom političkom nasljedniku Viktoru Janukoviču. I tu se ispostavilo da naslov knjige „Ukrajina nije Rusija“ koju je objavio isti Kučma nije prazna floskula. Na izborne manipulacije narod je odgovorio Narančastom revolucijom. U toj velikoj bici bez ijednog okršaja staro je doživjelo strašan poraz. Ukrajinci su pokazali da nisu biološka masa, nego samosvjesna europska nacija kojoj je stalo do slobode, pravednosti i dostojanstva. To su bili veličanstveni dani kad se duhovni centar slobodarske Europe premjestio na Majdan u Kijiv, kad se u nas možda po prvi put s iskrenim poštovanjem zagledao cijeli svijet.

Razdoblje Predsjednika Juščenka doista je bilo vrijeme trijumfa slobode, demokracije i nacionalnog preporoda. Ali gospodarski uspjesi bili su mnogo skromniji, a svjetska financijska kriza 2008. dodatno je otežala situaciju.

Klatno povijesti po koji put je krenulo u suprotnom smjeru. 2010. na predsjedničkim izborima, ovaj put legitimno, pobjeđuje – Viktor Janukovič. Istini za volju, s novom retorikom. Posvetit će se gospodarstvu i socijali, provest će sve nužne reforme, a glavno – potpisat će povijesni sporazum o pridruživanju s Europskom unijom.

Treba naglasiti da europska integracija uvijek je ostajala glavni strateški cilj svih ukrajinskih predsjednika i vlada. Jer Europa je glavna ideja vodilja Ukrajinaca, jer povratak u Europu za nas znači potpunu regeneraciju našeg povijesnog i civilizacijskog identiteta.

Upravo taj europski san je grubo pregazio Janukovič. Desetak dana prije obećanog potpisivanja Sporazuma s EU on je stupio u zavjeru s Moskvom i naglo zaokrenuo Ukrajinu od Europe prema Rusiji. Dakle nije naučio lekciju iz 2004., ništa nije shvatio o svom vlastitom narodu i po drugi put je nagazio na iste grablje. U studenom 2013. izbio je novi Majdan. Ukrajina opet je postala utjelovljenjem europskog slobodarskog duha. Kako je tih dana točno primijetio bivši Predsjednik Gruzije Mihejil Saakašvili, „srce Europe sada kuca u Kijivu“. Nažalost, ovog puta sučeljavanje starog i novog nije bilo toliko mirno kao u 2004. Nakon dugih 4 mjeseci prosvjeda i žestokih sukoba sa specijalcima proeuropske snage su pobijedile po cijenu života više od stotinu ljudi kojih su nasumice ubili snajperisti.

Činilo se, da je staro u Ukrajini poraženo zauvijek, neće više biti skretanja s europskog puta, izigravanja demokracije, zloporabe vlašću i korupcije. Ali onda na scenu je stupila mnogo veća i moćnija „stara“ snaga. Rusija je okupirala Krim i upala u Donbas gdje je zametnula pravi krvavi rat. Putin koji je za 15 godina vladavine uspio izobličiti rusku demokraciju maltene u apsolutnu monarhiju nije mogao podnijeti da Ukrajina odlazi u demokratski dio svijeta i tako upropašćuje suludi san o obnovi Ruskog imperija.

Nažalost, svoj 24. rođendan Ukrajina dočekuje s oružjem u rukama braneći svoju neovisnost i slobodu. Ali to je mnogo više nego konflikt između dvije zemlje. Ustvari to je civilizacijsko sučeljavanje između demokracije i totalitarizma, mirnog suživota naroda i imperijalnog razbojništva, budućnosti i prošlosti. Ne sumnjam da ćemo pobijediti, jer povijest uči da staro je uvijek je osuđeno da izgubi pred novim

,