У зв’язку з 7-ю річницею початку російської збройної агресії проти України публікуємо статтю проф. Степана Віднянського та проф. Андрія Мартинова, видану хорватською мовою в книзі проф. Євгена Пащенка «Krim kroz povjest». Переклала Timea Svoboda.

Stepan Vidnjans'kyj, Andrij Martynov

Ruska aneksija Kryma 2014.

Nakon raspada SSSR-a „krymska nostalgija“ bila je vidljiva pojava u masovnoj ruskoj svijesti. Pritom je iste osjećaje dijelila većina političke elite Ukrajini susjedne države, čak i kad se ta ideja nije otvoreno deklarirala. Ekonomski, politički, ideologijski, geopolitički, vojno-strateški čimbenici, Rusiji su bili važni za aneksiju Kryma.

Ekonomska računica aneksije poluotoka vidljiva je u procesu provođenja specijalne operacije. Prije „referenduma“ 16. ožujka 2014. g. ruski financijeri nisu računali dobitke i gubitke od te afere. Neospornom štetom za Carinsku uniju (Armenije, Bjelorusije, Kazahstana, Kirgistana i Rusije)može se smatrati to što Ukrajina nije postala njezinom članicom, što jedva da adekvatno kompenzira prisvajanje Kryma. Taj korak bio je povod za uvođenje ekonomskih sankcija protiv osoba iz ruskog političkog i poslovnog establišmenta bliskih Vladimiru Putinu. Istovremeno uvođenje sankcija rezultiralo je nizom tužbi protiv Rusije vezano uz norme Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Zaustavljanje članstva Rusije u WTO-u označit će praktički povratak ruske ekonomije u stanje autarhije.

Bez obzira na negativne tendencije globalnih kriznih uvjeta, u ekonomskom smislu Krym može postati važnim turističkim centrom. Tu ideju aktivno propagiraju ruski masovni mediji pod kontrolom Kremlja. Međutim, realizacija takvog zadatka teško da je moguća bez opsežnih inozemnih investicija koje neće doći bez priznanja legitimne pripadnosti Kryma Rusiji. Poseban krug ekonomskih problema, koji je izazvala aneksija poluotoka, stvara sukobe oko imovine između Ukrajine, ukrajinskih poslovnih subjekata i privatnih osoba koji su pretrpjeli gubitak uslijed jednostrane revizije statusa Kryma.

Zasigurno će se pozicija ruskih odvjetnika na međunarodnim arbitražnim sudovima s gledišta ekonomskih sukoba temeljiti na okolnosti „force majeure“. Jasnu argumentaciju ukrajinskih pretenzija tek predstoji razraditi.

U političkom smislu, predsjednik Rusije Vladimir Putin aneksijom Krima ojačao je svoju vlast. Njegov osobni ugled u ožujku i travnju 2014. g. srušio je sve sociološke rekorde, počevši s pokazateljima od ožujka 2000. g. Prema mišljenju većine Rusa, odluka o ruskom ultimatumu o krymskom pitanju potvrdila je status Ruske Federacije kao jednog od polova sile u sadašnjem multipolarnom sustavu međunarodnih odnosa. Ne obazirući se na Zapad, Rusija je konfrontacijskim djelovanjem dala primjer ostalim antizapadno orijentiranim državama.

Ubrzani proces pripajanja Kryma Ruskoj Federaciji testirao je vladajući sustav „kontrolirane demokracije“ u Rusiji. Vertikala predsjedničke vlasti na prvi je pogled potvrdila svoju učinkovitost u kriznim uvjetima. Slično tome, ruski stručnjaci ocjenjuju i rad državne propagande koja je uopće osigurala masovnu podršku ruske javnosti na djelovanje svoje vlasti na Krymu. Također, politički interesi Kremlja bili su povezani s čistkom opozicijskog političkog polja u Rusiji koje se nadalo konsolidaciji i organizaciji novih prosvjeda protiv autoritarnosti. Ali krymski presedan omogućio je skretanje pozornosti ruske javnosti s ekonomskih problema na raspuhivanje patriotizma. Takvo raspoloženje omogućilo je Vladimiru Putinu da oko sebe ojača rusku političku i poslovnu elitu. Međutim, ostaje otvoreno pitanje, koliko će dugo to trajati pod pritiskom vanjskih ekonomskih sankcija.

Također, odvajanje Kryma od Ukrajine osiguralo je Kremlju rješenje nekoliko političkih ciljeva vezanih uz Ukrajinu. Prije svega, uspio je posijati kaos u državnoj strukturi Ukrajine koja je ionako bila destabilizirana revolucijskim i lustracijskim događajima. Krym je trebao imati ulogu okidača za realizaciju domino efekta na jugoistočnom području Ukrajine, koje bi, nakon što Kijev izgubi vlast, osiguralo Rusiji pouzdanu kopnenu povezanost s poluotokom. Rusija je taj zadatak nastojala riješiti do predsjedničkih izbora u Ukrajini, odnosno do 25. svibnja 2014. g.

U procesu aneksije Kryma važnu je ideologijsku ulogu odigrala imperijska samosvijest Rusa zahvaljujući kojoj Rusi sebe smatraju državotvornom nacijom, čiji predstavnici sjede na visokim statusnim položajima u državnom menadžmentu, prije svega u vojsci i sličnim sigurnosnim strukturama; kao i uvjerenje da se ruski identitet temelji na posebnom euroazijskom sociokulturnom i etnopolitičkom jedinstvu građana Rusije. Istovremeno, bit suvremenog ruskog nacionalizma jest vraćanje na politiku izolacionizma i antizapadnjaštva. Budući da Rusija ne može živjeti bez unutarnjih i vanjskih neprijatelja, iz toga proizlazi strategija „neprijateljskog okruženja“, jer za državnu propagandu uvijek je važno imati konkretnog, a ne samo apstraktnog suparnika. Ali najvažnija razlika između sadašnjeg ruskog nacionalizma i drugih nacionalističkih državnih ustroja i ideologija leži u tome što on ne sadrži planove moderniziranog razvitka države.

Ruski državni nacionalizam zapravo je putinovski mobilizacijski projekt jer „energetsko rusko carstvo“ nije sposobno samostalno modernizirati ekonomiju, ali može postojati, ako će se oslanjati na tamne strane ruskog nacionalizma.

U ideološkom smislu krymska kriza omogućila je da se govori o „zaštiti sunarodnjaka“ izvan granica, sve do njihova samoodređenja u korist pripajanja Rusiji. Na Krym se gleda kao na izlog takozvanog ruskog svijeta.

U geopolitičkom planu Krym je središte Euroazije, ali je slaba, pogranična (priobalna) zona. Uspostavivši kontrolu nad poluotokom, Rusija se vraća carskoj tradiciji „vječne“ borbe za crnomorske tjesnace, koje kontroliraju snage atlantizma te koji Rusiji vraćaju status jedne od svjetskih velesila. „Jabuka razdora“, Kerčki tjesnac, također je pripao Rusiji, zbog čega je Ukrajina izgubila otvoren izlaz iz Azovskog mora. Osim toga, Ukrajina je izgubila vojnopolitičke strateške pozicije na Azovu. Ruski monopolist Gazprom zauzeo je plinom bogat crnomorski epikontinentalni pojas koji je pripadao Ukrajini. Aneksijom poluotoka, Rusija se osigurala od daljnje ekspanzije NATO-a na Istok. Također, Krym je otvorio Pandorinu kutiju u procesu geopolitičkog raspada ukrajinskog teritorija.

Okupacija Kryma 2014.

Budući da je neprijateljske namjere dobro znati, podsjećamo da je poznati ruski geopolitičar Aleksandr Dugin upozorio na činjenicu „opasnosti Ukrajine kao samostalne države za kontinentalnu geopolitiku“, tvrdeći da „samostalno postojanje Ukrajine ima smisla samo kao cordon sanitaire (crnomorsko- baltička federacija) jer suprotne geopolitičke smjernice ne dopuštaju zemlji da se u potpunosti priključi ni istočnom ni zapadnom bloku.“ Pritom Aleksandr Dugin čak smatra da je „postojanje Ukrajine (u granicama iz 1991. g.) kao i njezin status suverene države, jednak snažnom udaru na geopolitičku sigurnost Rusije, jednak invaziji na njezin teritorij.“ I tako donosi tradicionalni zaključak:

„Daljnje postojanje jedinstvene Ukrajine jest nedopustivo. Taj teritorij mora biti podijeljen na nekoliko pojasa, sukladno nizu geopolitičkih i etnokulturnih realnosti.“ To je prije svega istočna Ukrajina s „pravoslavnim maloruskim stanovništvom“ koja je kulturno, etnički, povijesno, religijski bliska Rusiji. Ona može biti samostalna regija u savezu s Moskvom. Zanimljivo je kako je još 1997. g. Aleksandr Dugin predlagao da se Krymu da „poseban status koji bi mu osigurao maksimalnu autonomiju uz izravnu stratešku kontrolu Moskve, ali uzimajući u obzir socijalno-ekonomske interese Ukrajine i etnokulturne zahtjeve krymskih Tatara.“ Naznačena koncepcija zapravo je i realizirana u novom „ustavu“ Kryma, koji je proglašen 11. travnja 2014. g. Istovremeno Aleksandr Dugin ustvrđuje kako „jednostavna integracija Moskve i Kijeva nije moguća i da ne pridonosi stabilnosti geopolitičkog sustava, čak i ako se dogodi usprkos svim objektivnim preprekama“ stoga se „Moskva mora aktivno uključiti u reorganizaciju ukrajinskog prostora.“

Krym ima važno značenje u vojno-strateškom pogledu. Ne samo zbog Crnomorske flote koja će se sada ponovno naoružati. Rusija planira na Krymu proširiti zračnu luku za strategijsko bombardersko zrakoplovstvo, što bi trebalo neutralizirati „opasnost“ od europskog sustava proturaketne obrane. Ni jezično ni nacionalno pitanje, zapravo, na taj način nije bilo pravim razlogom agresije. Bila je to samo geopolitička odluka u slučaju da se Ukrajina definitivno okrene na stranu NATO-a. Međutim, izgledi za članstvo Ukrajine u toj organizaciji rezultat su trostranih dijaloga: između društva, vlasti i Sjevernoatlantskog saveza.

Uzimajući u obzir povijesne, strateške i energetske čimbenike, Ukrajina ima ključno mjesto u istočnoeuropskoj regiji. Rusija se i dalje smatra geopolitičkim konkurentom Zapadu. Aktualizira se geopolitičko značenje baltičko-crnomorsko-kaspijskog prostora koji u globalnom smislu spaja baltički, sredozemni, crnomorski i kaspijski prostor. Događaji u Ukrajini od kraja 2013. do početka 2014. g. možemo promatrati kao širenje geopolitičkih granica Europe na istok s ciljem preobrazbe trenutnog režima „kontrolirane demokracije“ u Rusiji ne bi li se promijenio njezin trenutni politički i ekonomski ustroj. Rusku stranu ne zadovoljava scenarij takvog razvoja događaja. Nakon svega, u geopolitici prevladava racionalnost, pojačana velikim političkim, vojnim i informacijskim resursima.

Riječ je o razmještanju dodatnih vojnih jedinica na teritoriju Kryma, koji u napetosti mogu zadržati potencijalne regionalne suparnike i osigurati Rusiji vojnu prisutnost ne samo u crnomorskoj regiji, već i u pravcu Bliskog istoka, jer od 2011. do 2014. g. ruska Crnomorska flota odigrala je istaknutu ulogu u sirijskoj krizi. Neposrednim rezultatom krymske krize bila je odluka NATO-a o povećanju vojnih izdataka. Na horizontu se pojavila opasnost od utrke u nuklearnom naoružanju.